Nedovršeni mir u Bosni: 30 godina nakon Daytona političke elite i dalje blokiraju državu

Brojevi su fleksibilno sredstvo politike u Bosni i Hercegovini. Podaci popisa stanovništva provedenog 2013. u potpunosti su objavljeni tek 2016. godine, nakon dugog perioda sporova između različitih političkih aktera. Kao što je slučaj sa podacima popisa u Bosni, tako i dalje postoji spor oko broja ljudi koji su poginuli u ratu u zemlji između 1992. i 1995. godine. Dok većina službenih izvora, uključujući UN i Crveni križ, koristi broj od oko 100.000 žrtava sukoba, drugi izvori navode cifru i do 250.000.

Broj koji nije sporan jeste godišnjica mirovnog sporazuma – 30 godina od završetka međunarodnih pregovora i složenog mirovnog sporazuma (službenog naziva Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) koji je okončao rat u Bosni. Rat koji nije bio toliko bosanski koliko regionalni, potaknut i podstaknut od strane bosanskih susjeda, čije su političke elite pregovarale o završetku nasilja s bosanskim elitama u Daytonu, Ohio, u novembru 1995. Rat koji je promijenio tok Bosne. Ono što je za mnoge viđeno kao najveća priča o uspjehu u komunističkoj Jugoslaviji, raj međunacionalne tolerancije, mira i najvećeg broja međunacionalnih brakova, pretvorilo se u duboko traumatizirano društvo s nepovjerenjem i mržnjom koja prolazi kroz društvo. Polovina stanovništva je raseljena, a većina infrastrukture u ratom pogođenim područjima je uništena.

Novi politički okvir

Obnova takve zemlje nije lagan zadatak – to je bilo očigledno svima, uključujući i američke medijatore oko Richarda Holbrookea, koji su pripremali i sastavljali Dejtonski sporazum uoči pregovora u Ohiou. Pitanja ekstremnog nasilja, ratnih zločina, ozbiljnog etničkog čišćenja, polarizacije i nepovjerenja između grupa, stalnog straha od novih protjerivanja, izbijanja nasilja i obnove sukoba, kao i izazov suočavanja s populacijom (i ljudima sa svih strana) duboko pogođenom troipogodišnjim sukobom, bila su jednostavno previše zahtjevna da bi se brzo i lako riješila. Ipak, Dejtonski sporazum je opstao – i stoji kao poslijeratni poredak Bosne. Uprkos izazovnoj pozadini, Bosna i Hercegovina je, posljednjih 30 godina, ostala zemlja u miru.

Za mnoge u Bosni, 30 godina nakon Dejtonskog sporazuma, ovo se ne čini dovoljnim. Međutim, kada se uzme u obzir da 50 posto svih mirovnih sporazuma ne uspijeva postići trajno rješenje (što znači da se nasilje vraća u roku od pet godina od potpisivanja sporazuma), te politički i vojni razvoj događaja u zemljama poput Sudana, Jemena i Mjanmara – koje su sve imale kratke periode mira zasnovane na mirovnim ili sporazumima o prekidu vatre – onda vrijednost mira u Bosni postaje očiglednija. U tome leži najveći uspjeh Daytona. On je pružio okvir u kojem je nasilni sukob koji je razorio zemlju početkom 1990-ih transformisan u nenasilni, politički sukob između političkih elita nacionalističkih stranaka koje predstavljaju tri glavne grupe – Bošnjake, Srbe i Hrvate.

Iako je mir kao postignuće važna polazna tačka u ocjeni Dejtonskog sporazuma i njegovog utjecaja, mir – prema mišljenju mnogih – ipak nije dovoljan. Zaista, Dejtonski sporazum je imao ambiciju da bude više od jednostavnog sporazuma za okončanje rata – da pruži okvir za završetak sukoba. Njegova posvećenost zaštiti ljudskih prava, povratku izbjeglica, reformi sektora sigurnosti i uključivanje novog Ustava Bosne i Hercegovine u Aneks 4 Okvirnog sporazuma, ukazuje da Dayton nije imao za cilj samo okončati sukob u zemlji, već i izgraditi novi politički okvir i ispraviti neke od najvećih posljedica rata. Mnogi vanjski posmatrači i Bosanci smatraju da je, upravo u tim oblastima, Dayton u najboljem slučaju nedovršen okvir, pri čemu neki čak tvrde da Dayton nije uspio ostvariti mnoge od svojih ciljeva osim mira.

Uzmimo za primjer povratak izbjeglica i poslijeratnu obnovu. Iako su se formalno mnoge izbjeglice vratile, to su uradile samo u područjima gdje su činile većinu. U suprotnom, vraćale su se kako bi izvršile povrat imovine, prodale je i naselile se negdje drugdje – ponovo tamo gdje su članovi njihove zajednice činili većinu. To je značilo da, iako je na papiru postojao relativno veliki broj formalnih povrataka izbjeglica (što se odnosi na ljude koji su tražili povrat svoje imovine), u stvarnosti nije mnogo učinjeno da se poništi etničko čišćenje i homogenizacija teritorije nastale tokom rata. Politička opstrukcija i otvoreno društveno neprijateljstvo često su sprečavali odluku o povratku, čak i za one koji su bili spremni da ostanu u područjima gdje bi danas bili manjina.

Poslijeratna obnova kazuje sličnu priču. Uz značajnu finansijsku podršku koja je stigla u Bosnu, posebno iz evropskih zemalja i EU, dio ratne štete je popravljen. Tokom godina, fasade kuća oštećene mecima i minobacačima su zamijenjene, spaljene kuće su srušene i napravljene su nove. Svjedoci sukoba su rijetki – u glavnom gradu Sarajevu još rjeđi nego u gradovima poput Mostara, gdje je i danas lako pronaći dokaze o sukobu koji je sada gotovo trećinu stoljeća u prošlosti. Ipak, iako je veliki dio ratne štete popravljen, Bosna i Hercegovina i dalje ima lošiju cestovnu mrežu od mnogih susjednih zemalja. Njena ekonomska obnova je spora i izazovna. Mnogi mladi ljudi danas ne vide budućnost u zemlji i gledaju prema Zapadnoj Evropi.

U srži ove frustracije i nepotpune poslijeratne tranzicije leže političke odredbe Ustava koji je uključen u Dejtonski sporazum. Ustav je uspostavio sistem dijeljenja vlasti koji prisiljava političke elite Bošnjaka, Srba i Hrvata da rade zajedno – a u odsustvu njihove spremnosti na zajednički rad dolazi do paralize sistema. Čak i tri decenije nakon završetka rata, postoji malo političke spremnosti za postizanje kompromisa i dogovora o glavnim okvirima unutrašnje ili vanjske politike. Bosna je trenutno jedina zemlja u regiji koja propušta podršku iz evropskog Plana rasta za Zapadni Balkan, jer se političke elite nisu mogle dogovoriti o Reformskoj agendi. Bosna također zaostaje u evropskim integracijama – dobija status zemlje kandidatkinje za članstvo u EU tek nakon revitalizacije procesa proširenja Unije usljed rata u Ukrajini i naknadnih ponuda članstva Ukrajini, Moldaviji i Gruziji. Dok se Crna Gora i Albanija trenutno razmatraju kao buduće članice EU već od 2028. godine, u Bosni svaki potencijalni datum za pet, deset ili čak dvadeset godina djeluje iluzorno.

Iako je Dejtonski sporazum donio mir i pomogao poslijeratnom oporavku zemlje, nije donio funkcionalnu demokratiju – a čak niti drugi funkcionalni politički sistem. Umjesto toga, opstrukcije, prijetnje secesionizmom i kontinuirana retorika grupne dominacije i grupne diskriminacije dominiraju poslijeratnom erom. Bosanske političke institucije ne funkcionišu jer im njene elite ne dozvoljavaju da funkcionišu. Strogo dijeljenje vlasti, laki mehanizmi veta i visok stepen decentralizacije, uspostavili su pogrešnu vrstu političkih podsticaja. Elite se moraju usaglasiti da bi se donijele važne odluke – ono što je trebalo biti podsticaj saradnji i postizanju konsenzusa, pogrešno je protumačeno kao: Ako ja nisam saglasan, neće se donositi nikakve odluke, a drugi će patiti (kao što i trebaju).

Mehanizmi veta, osmišljeni da omoguće svakoj grupi da zaštiti svoje vitalne interese, zloupotrebljavaju se kako bi se paralizovao sistem i povećala vlastita pregovaračka pozicija. Konačno, visok stepen decentralizacije na entitete i kantone u Federaciji Bosne i Hercegovine znači da političke stranke imaju različite pristupe vlasti, te da mogu osakatiti centralnu državu i onesposobiti njene institucije, čineći ih besmislenim. S obzirom na to da se većina odluka donosi u područjima koja kontrolišu nacionalisti na nižim nivoima, paraliza države nije imala direktan utjecaj na ove stranke ili njihove klijentelističke mreže. Drugim riječima, dok političke elite imaju koristi od krize, od stalnih političkih sukoba, veta i blokada, stanovništvo, građani Bosne i Hercegovine snose posljedice. Bilo da se radi o evropskim integracijama ili neuspjehu u provođenju odgovarajućih javnih politika u oblastima zdravstva, razvoja infrastrukture i socijalne zaštite, Bosna duboko pati zbog krize koju njeni političari izazivaju – ali za koju je Dejtonski sporazum postavio temeljne strukture.

Uloga građana

Gdje sve ovo stavlja Bosnu 30 godina nakon Dejtonskog sporazuma? Malo se osporava ideja da je potrebna duboko ukorijenjena politička reforma kako bi sistem bio funkcionalniji, a kako bi se osiguralo da država može ispunjavati potrebe svojih građana, te kako bi se potkopao klijentelizam i zarobljavanje države i kako bi se zemlja pravilno demokratizovala. No, smjer ovih reformi suočio se s mnogo više osporavanja u Bosni i Hercegovini i među njenim elitama, kao i na međunarodnoj sceni, u Bruxellesu, Washingtonu i unutar akademske zajednice. Na kraju, narod Bosne i Hercegovine trebao bi biti taj koji će odlučiti kakva bi trebala biti budućnost zemlje i u kakvoj bi zemlji narod trebao živjeti. To bi trebao biti sljedeći korak u daljnjem razvoju Dejtonskog sporazuma – davanje moći nad budućnošću i razvojem političkog sistema stanovništvu Bosne i omogućavajući im da učestvuju u diskusijama i na kraju predvode odluke o sljedećim koracima.

(Autor je viši predavač i istraživač na Univerzitetu u Passau u Njemačkoj. Opsežno istražuje i piše o Bosni i Hercegovini i širem regionu Balkana)