John Hulsey je profesor političkih nauka na Univerzitetu “James Madison”. Fokus njegovog istraživanja je na strankama i izborima u podijeljenim društvima, sa akcentom na Bosnu i Hercegovinu. Objavio je i radove o procesu pristupanja Evropskoj uniji i komparativnim stranačkim sistemima. Proveo je devet mjeseci 2007. i 2008. radeći na istraživanju za potrebe disertacije u Sarajevu, Doboju, Gradačcu i Zvorniku. Vraćao se gotovo svake godine, bilo u kratke istraživačke posjete ili sa grupama studenata sa Univerziteta “James Madison”. Dr. Hulsey je studirao na Univerzitetu Indiana-Bloomington, Univerzitetu Karl-Franzens u Grazu u Austriji i na Univerzitetu Arkansas.
Prošlo je 30 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Kako biste Vi, kao neko ko živi i djeluje izvan ove zemlje, ocijenili protekle tri decenije?
– Kada sam prije 20 godina tek počeo dolaziti u Bosnu i Hercegovinu, posljedice ratnih razaranja bile su vidljive svuda. Područja oko grada su i dalje bila nepristupačna zbog mina, a čitavi gradski blokovi su bili samo ruševine. Zemlja je, očito, postala demokratičnija. Izbori su konkurentniji. Ranije je bio slučaj da su iste stranke uvijek bile na vlasti, a sada je sve češće slučaj da postoji određena smjena u vlasti, podložno zahtjevima Dejtonskog ustava o podjeli vlasti.
Sistem budi nezadovoljstvo
Naravno, posljedice rata su, na druge načine, ostale vidljive, gotovo stalne. Problem fundamentalnog neslaganja o tome šta bi Bosna i Hercegovina trebala biti, ko bi trebao biti građanin i kako bi trebao biti predstavljen, ne čini se bližim rješenju nego što je to bio slučaj prije 20 godina. Sada imamo sistem kojim niko nije zaista zadovoljan. Lideri koji su osnaženi dejtonskim sistemom nemaju razloga da mijenjaju sistem koji im koristi. Oni su u stanju blokirati promjene pokretanjem ustavnih kriza, blokadom politika i prijetnjom ponovnim nasiljem.
Sveukupno, jasno je da je život postao bolji za ljude koji žive u BiH. Mnogo je onih koji imaju državljanstvo drugih zemalja i mogli bi odabrati život negdje drugdje, a koji biraju ostati ili doći u Bosnu zbog kvalitete života. Ali, također poznajem mnoge ljude koji su pokušali izgraditi živote u Bosni i Hercegovini, a otišli su u zemlju koja bolje funkcioniše i gdje ih država tretira ravnopravnije i postupa predvidljivije.
Gledajući u budućnost, postavlja se pitanje da li je status quo održiv? Može li politički sistem, toliko sklon krizama, odgovoriti na velike probleme s kojima se suočavaju zemlje širom svijeta? Je li moguće promijeniti sistem u učinkovitiji i funkcionalniji, na način koji će uvjeriti one koji bi u takvom sistemu izgubili moć da će njihova prava biti zajamčena?
Koje su to pozitivne stvari i procesi koje nam je donio i omogućio Dejtonski sporazum?
– Niko ne zna, bolje od ljudi koji su preživjeli rat, koliko je mir dragocjen, i Sporazum se, prije svega, mora ocjenjivati na osnovu činjenice da se rat nije vratio u Bosnu i Hercegovinu. To je postignuto predstavljanjem interesa onih koji bi inače nastavili ratovati, stvaranjem teritorija kojima ti lideri trebaju upravljati i poslova koje trebaju obavljati.
Problemi s dejtonskim sistemom ukorijenjeni su u odredbama koje su ga učinile uspješnim kao početni mirovni sporazum. Stvaranje de facto etničkih teritorija, prava veta povezana s konstitutivnim narodima, te predstavničke institucije povezane s konstitutivnim narodima, omogućili su mir, ali sada stoje na putu demokratiji koja bi bila dovoljno agilna da odgovori na današnje složene izazove.
Koje su pozitivne, a koje negativne strane Daytona?
– Glavne negativne strane Dejtonskog sporazuma odražavaju činjenicu da je mirovni sporazum izgrađen na ratnim zločinima, posebno na etničkim teritorijima stvorenim etničkim čišćenjem i genocidom. Iako je mirovni sporazum predviđao pravo na povratak, povratak nije proveden na način koji bi mogao poništiti ono što je urađeno tokom rata. Etnička pripadnost dominirala je tokom rata, a mirovni sporazum je tu dominaciju prenio u Ustav koji građane prvenstveno tretira kao članove konstitutivnih naroda. Dakle, obrasci ratne politike ugrađeni su u dejtonski sistem i nastavljaju utjecati na današnje političke mogućnosti.
Naprimjer, tročlano Predsjedništvo loše funkcioniše kao izvršna i kao predstavnička institucija. Presuda Sejdić-Finci navodi zašto je neprihvatljivo da svi građani Bosne i Hercegovine moraju biti predstavljani kao jedan od konstitutivnih naroda. Također je neprihvatljivo da toliki broj Hrvata ne osjeća da ih Željko Komšić predstavlja. Neprihvatljivo je i da, zbog razlike u veličini konstitutivnih naroda, glasovi Bošnjaka u suštini vrijede manje. Nijedna mala reforma, poput dodavanja jednog ili dva mjesta, ne može riješiti sva tri ova problema. Predsjednički sistemi su generalno loša ideja. Veoma su skloni krizama, što smo mogli vidjeti i kod ponovljenih blokada budžeta u Sjedinjenim Američkim Državama.
Je li vrijeme za promjenu ili nadogradnju Daytona i u kojem pravcu bi te promjene mogle i trebale ići?
– Jedna od stvari koje su istraživači koji su proučavali zemlju naučili u posljednjih trideset godina je da mirovni sporazumi i ustavi odražavaju konflikte i grupe koje su bile najvažnije u vrijeme kada su se pisali. Zbog toga, mirovni sporazumi i ustavi postaju vrlo teški za promjenu, jer oni koji su ovlašteni ustavom imaju želju i sposobnost da blokiraju promjene. Ovo je jasno vidljivo i u zemljama koje nisu nedavno iskusile nasilne sukobe. Isti proces objašnjava zašto loše dizajnirana pravila kao što su Elektorski koledž ili Senat u Sjedinjenim Američkim Državama ostaju na snazi, uprkos kršenju demokratskih principa.
Potreba za konsenzusom
Bosna i Hercegovina bi bila bolje mjesto ako bi bilo moguće opozvati one dijelove Dejtonskog ustava koji se fokusiraju na predstavljanje kroz konstitutivne narode. Reforme koje bi pojednostavile donošenje odluka poput jačanja države i ograničavanja upotrebe veta su vjerovatno potrebne za upravljanje procesom pristupanja EU i olakšale bi strankama da realizuju politike koje obećavaju tokom izbornog procesa, čineći da izborne kampanje budu fokusiranije na različite opcije politika. Međutim, daleko smo od konsenzusa širom zemlje o takvim promjenama i Ustav ne bi trebao biti mijenjan bez takvog konsenzusa.
Slušajući različite glasove iz domaće javnosti, čini se da sva tri konstitutivna naroda, odnosno njihovi predstavnici, imaju različite ideje i prijedloge. Postoji li minimum zajedničkog oko čega bi se mogli dogovoriti kada je riječ o ustavnim promjenama?
– Razlikovanje predstavnika i naroda je važno i označava jedan od najvećih problema. Lideri koje trenutni sistem ovlašćuje imaju sve podsticaje da održe takav sistem, a bilo kakve promjene u Ustavu nužno će promijeniti i to koji lideri imaju moć.
Što se tiče zajedničkog, postoji zajedničko razumijevanje da trenutni sistem ne funkcioniše. Glasači ne vide izbore kao efikasan način da pozovu lidere na odgovornost ili da donesu promjene koje će poboljšati njihove živote. Ovo nezadovoljstvo je realnost od kada dolazim u zemlju, pa zašto nije rezultiralo širokom koalicijom za promjene? Pored otpora elita koje imaju koristi od statusa quo, druga velika prepreka konsenzusu oko reformi proizilazi iz različitih implikacija reformi za manje grupe u zemlji. Pojednostavljeno donošenje odluka je rizičnije za one koji se osjećaju da su u manjini. Dakle, postoji konsenzus o problemu na nivou percepcije problema, ali ne i konsenzus o korijenskim uzrocima ili rješenjima. Kao rezultat toga, intenzivno, široko rasprostranjeno nezadovoljstvo, nije rezultiralo političkim promjenama.
Šta nam je činiti dalje? Je li punopravno članstvo u EU spas za ovu zemlju i shvata li nas EU ozbiljno?
– Glavni razlog zašto bi Bosna i Hercegovina trebala težiti članstvu u EU je taj što odluke koje se donesu u Bruxellesu mnogo znače za zemlju, a članstvom u EU BiH bi imala utjecaj na te odluke, utjecaj koji sada nema. Kako se integracija EU produbljuje, utjecaj na susjedne zemlje će samo rasti, tako da će se nedostaci koji dolaze sa nečlanstvom u Uniji nastaviti povećavati. Pridruživanje Uniji neće riješiti sve probleme Bosne, a potreba prilagođavanja praksama EU i zajedničkog donošenja odluka stvorit će nove probleme.
Profesor John Hulsey: Pridruživanje Uniji neće riješiti sve probleme Bosne/Privatni arhiv
Da li EU ozbiljno pristupa Bosni i Hercegovini je zanimljivo pitanje. EU je sigurno uložila mnogo truda u poboljšanje života ljudi u zemlji, uključujući pokušaje da zemlja bolje funkcioniše, unaprijedi ekonomiju i osigura mir. Međutim, proces pristupanja EU pokazao se neprikladnim za rješavanje problema vladavine prava, što je očigledno ne samo u BiH, već i u mnogim zemljama koje su prošle kroz proces pristupanja u posljednjih 25 godina. Napori EU su također oslabljeni zbog nejedinstvenosti standarda koje primjenjuju prema zemlji. Ono što se percipira kao nedostatak “ozbiljnog” pristupa ka BiH rezultat je činjenice da alati koje EU ima za postizanje ciljeva u Bosni nisu bili učinkoviti uprkos decenijama truda.
Šta je sa članstvom u NATO-u?
– Ruska invazija na Ukrajinu u punom obimu zasigurno je pokazala vrijednost NATO-a. Nažalost, Savez je pronašao obnovljeno značenje upravo u trenutku kada se u pitanje dovodi posvećenost Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, možda je bolje reći da bi Bosna i Hercegovina imala najviše koristi od Evrope koja je sposobna da sama osigura svoju sigurnost bez Sjedinjenih Američkih Država. Jasnije je da je mir u regionu mnogo važnije pitanje za evropske zemlje, pa njihova sigurnost i sigurnost Bosne i Hercegovine najbolje bi se osigurala ako se ne oslanjaju na Sjedinjene Američke Države.
Šta možemo očekivati kada je riječ o Trumpovoj administraciji? Hoće li ona imati ulogu u narednim koracima ove zemlje, posebno ako se osvrnemo na nedavne odluke i skidanje sankcija Miloradu Dodiku i njegovim saradnicima?
– Glavna karakteristika vanjske politike Trumpove administracije bila je nezainteresovanost za nastavak vanjskopolitičkih obaveza koje su decenijama podržavali i republikanci i demokrate i koje su činile temelj odnosa Sjedinjenih Država sa saveznicima. Tokom prve Trumpove administracije vidjeli smo promjenu u pristupu SAD-a prema mijenjaju granica kao sredstvu rješavanja sukoba, kao i promjenu u ulozi koju su SAD bile spremne igrati u NATO-u.
Posljedice promjena
Druga Trumpova administracija napala je osnovne principe i institucije američke vanjske politike koje postoje od kraja Drugog svjetskog rata. Zemlja koja je bila zagovornik slobodne trgovine sada agresivno štiti svoju ekonomiju putem carinskih tarifa. SAD su se odrekle svoje odgovornosti da pomognu u borbi protiv gladi i bolesti i smanjuju sredstva za programe koji omogućavaju studentima da uče jezike i razumiju svjetske regije. Ni republikanci u Kongresu, koji su u prošlosti podržavali konsenzus američke vanjske politike, nisu efikasno djelovali protiv ovih promjena.
Čak i ako budući predsjednici ponovo krenu ka vođenju vanjske politike na konvencionalan način, odnos SAD-a prema saveznicima nikada neće biti isti. Uostalom, ako Trump može biti izabran dva puta, šta sprečava drugu osobu sa sličnim pogledima da bude izabrana? Odnos SAD-a sa svijetom teško će biti predvidiv neko vrijeme, kako zbog promjena u američkom rukovodstvu, tako i zbog promjena u načinu na koji zemlje, zbog tih promjena, sarađuju sa SAD-om.
Datum i vrijeme objave: 22.11.2025 – 09:00 sati
