Portisheadov „Dummy“ (1994, Go! Beat) puni trideset u trenutku kada je zlatno doba trip hopa odavno prošlo. Muzika koja je neizvesnost novog milenijuma prigrlila naoružana tehnološkim poptimizmom, hi-fi bitovima i basovima od kojih se dopamin luči u neizmernim količinama, krajem 2010-ih odlazi u opskuriju. Naravno, ima novih bendova vrednih pažnje, ali zanemarljiv uticaj trip hopa na mejnstrim muzičkoj sceni govori dovoljno – psihodelične matrice sa zavodljivim vokalima, downtempo sharethreadovi i CD kompilacije sa futurističnim, utopijskim omotima (zumeri su tu estetiku prozvali „Gen X Soft Club“) su odavno stvar prošlosti. Sve u svemu, Bristol više nije Meka, a epitaf trip hopu su potpisali lično Beth Gibbons i Tricky – prva, otvorenim odbacivanjem brejkbitova i tekstura „visokih frekvencija koje zadovoljavaju poput šećera“, a drugi progresivno lošijom muzikom.
Ipak, trip hop i downtempo, žanrovi čija linija demarkacije ostaje mutna do kraja, uvek su bili vezani za kulturu „kopanja“ (digging) – otkrivanja skrivenih dragulja. Da ne bude da se u etru vrte tri ista benda, dok se u pozadini polako ali sigurno krčka članak o sudbini ovakve muzike na prostoru bivše Jugoslavije, valja se prisetiti i nekih manje poznatih albuma u žanru.
1. Crustation – Bloom (1997, Jive)
Bona fide trip hop remek-delo. Prijatelji i česti blejači u studiju Massive Attacka, Stig Manley, Ian Dark i Mark Tayler u društvu šarmantne Bronagh Selvin, kojoj je ovaj vokalni performans zauvek obeležio skromnu karijeru, ispituju najdalje atmosferske mogućnosti trip hopa. Nokturnalna atmosfera i savršena prva polovina seta, koja obične chillout asocijacije uzdiže u domen visoke umetnosti krunisane su trijumfalnom „Flame“ – egzemplarom „svetle“ strane žanra. Kako staviti mašnicu na kultni klasik? Omot je radio niko drugi do čuveni Stanley Donwood, album bio izdat na istom lejblu kao i A Tribe Called Quest.
2. Bows – Blush (1999, Too Pure)
Luke Sutherland, inače poznat po post-rock projektu Long-Fin Kilie, svoj krhki senzibilitet daje na čuvanje vokalistkinji Ruth Emond, kao i grandioznim, svedenim orkestralnim aranžmanima. Od natkriljujuće i masivne „Big Wings“, koja pozajmljuje zamah i ambicije od daleko poznatije „Unfinished Sympathy“, do intimne napetosti na „’King Deluxe“, ovaj album je „bura u šoljici čaja“ sa zrelim, moćnim tekstovima.
3. Antenne – #1 (2000, Korm Plastics)
Pravi kandidat za kultni duboki rez, Antenne početkom dvehiljaditih, kada je scena već uveliko postala tesna, uzima klasičnu trip hop formulu i začinjava je ambijentalnim zvučnim dizajnom. Dvojac u licu Kima G. Hansena i Marie-Louise Munck reduciraju žanr na osnovne elemente – repetitivni puls bita, ženski vokal i poneki element post-industriala, povučen iz ranijih projekata.
4. a.s.o. – a.s.o. (2023, Low Lying Records)
Najnoviji projekat na ovoj listi, a.s.o. prema izvornom zvuku devedesetih neguju krajnje buntovan odnos. Istina, masivni bitovi i noseći bas kao na „My Baby’s Got It Out for Me“ zvuče kao tipičan vintidž saundtrek za post-rejverski spust, ali sint akcenti, gitarski lickovi i pozadinski vokali otkrivaju indie i druge sklonosti novijeg datuma. Svakako, derivativne rokerskije stvari na albumu nisu ni do kolena izvrsnoj trip hop produkciji na glavnim trakama.
5. Bowery Electric – Beat (1996, kranky)
Kao najpoznatija ploča na ovoj listi, debi Bowery Electric je stekao nešto širu andergraund popularnost zahvaljujući svom krosover potencijalu. Stamena ritam sekcija drži roj gitara i pedala na okupu, dok noir-estetika ustupa mesto kurioznoj mešavini shoegaze sanjivosti i urbanog flanerstva. Kao prva stvar na albumu, „Beat“ sadrži sve sastojke trip hop himne – ponavljajući brejk koji se proteže kao beskonačna transverzala i udaljen, ali užasno kul ženski vokal.
6. Smith & Mighty – Bass Is Maternal (1995, More Rockers)
Ljudi često i verovatno pogrešno izvore trip hopa traže u nekoj kombinaciji R&B-ja, hip hop kulture i džeza. Dok poreklo zablude o melizmatičnim vokalima ostaje neispitano, sa poslednjim nema dileme – tu su očigledno krivi Portishead, čija su prva dva albuma obilato pozajmljivala iz sveta tradicionalnog džezi popa. Ako se već traži istinsko poreklo, Smith & Mighty nude adekvatnu tezu svojim debijem – srce trip hopa kuca u ritmu duba i sirovog uličnog soula. Ponikavši iz soundsystem podzemlja, downtempo bitovi uz „materinski“, uljuljkujući bas ovde zvuče kao obećanje muzike sledeće generacije.
7. Lovage – Music to Make Love to Your Old Lady By (2001, 75 Ark)
Čak i u ravni svesne parodije Nathaniela Merriweathera, trip hop može zvuči šarmantno i seksi. Kada nesuđeni par peva „You and me are a disease and the germs are spreading. Use me like Listerine, keeping your breath fresher“ uz vulgarno ušećeren džezi bit već zvuči kao prevelik zalogaj. A kada nesrećni slušalac shvati da reči izgovara niko drugi do glavna faca alt metala, Mike Patton (Faith No More, Mr. Bungle, itd.), sva očekivanja padaju u vodu. Fatalno, bljutavo i jedno od najoriginalnijih slušalačkih iskustava ikada.
8. Total – Total:1 i Maksim Fadejev (2001, Real Records)
Jasno je da su se najvažnija otkrića u žanru dešavala mahom s one strane figurativne Gvozdene zavese, ali i zemlje bivšeg SSSR su imale svoje igrače. Dok su Dolphin i DJ Vadim pravili talase u Moskvi i Sankt Petersburgu, producentu Maksimu Fadejevu iz Kurgana – koji je odgovoran za onu viralnu „džaga-džaga“ stvar sa TikToka, kao i… celu mejnstrim rusku pop scenu ranih 2000-ih – ovaj je projekat zapravo poslužio kao otklon od trip hopa, već uveliko zastarelog u njegovom vizionarskom poimanju. Ipak, u ovom istripovanom alternativnom rocku se naslućuje sve od Sneaker Pimps do „Mezzanine“, dok „Алая-талая“ predstavlja najlepšu pesmu u žanru na ruskom jeziku. Uz to, tu je i njegova uspešna solo-karijera i saradnja sa „ruskom Björk“, trip hop pevačicom Lindom.
9. Leila – Like Weather (1998, Rephlex)
Izdata za Rephlex, lejbl koji je pokrenuo lično Aphex Twin, album iranske umetnice Leilae je kao mutno sećanje – teško svarljiv ali neverovatno drag kolaž tripova, komadića zvuka i drugih disparatnih elemenata u jedva zamislivom skladu. Niz još manje poznatih gostiju, fragmentirana struktura albuma i subverzivan dizajn zvuka svedoče igrivom, razuzdanom pristupu žanru i bujnoj kulturi semplinga.
10. Emilíana Torrini – Love in the Time of Science (1999, One Little Indian)
Emilíana Torrini je odavno skrenula u kantautorske vode, ali je probojni period njene karijere obeležio izvrstan i tragično potcenjen trip hop album. Sa skladno aranžiranim stvarima koje odlično prenose raskošnu hi-fi pop zvučnost, Emiliana stoji po strani od skandinavske ćudljivosti svoje zemljakinje Björk, opredeljujući se za jedan prizemljeniji pristup. Ponekad distantan, ali uvek topao i nežan, njen debi je san svakog trip hop audiofila, i uz to zvuči odlično na vinilu.
!function(f,b,e,v,n,t,s)
{if(f.fbq)return;n=f.fbq=function(){n.callMethod?
n.callMethod.apply(n,arguments):n.queue.push(arguments)};
if(!f._fbq)f._fbq=n;n.push=n;n.loaded=!0;n.version=’2.0′;
n.queue=[];t=b.createElement(e);t.async=!0;
t.src=v;s=b.getElementsByTagName(e)[0];
s.parentNode.insertBefore(t,s)}(window, document,’script’,
‘https://connect.facebook.net/en_US/fbevents.js’);
fbq(‘init’, ‘299221612133385’);
fbq(‘track’, ‘PageView’);





