Sve ubijene Mesud je dobro poznavao. Prisjetio se da je radio s jednom od ubijenih sestara Hidić u Energoinvestovoj tvornici niskonaponske opreme u Doboju – Rešidom Bešić Hidić. Njena sestra Fatima je bila uposlena u tadašnjoj osnovnoj školi “Ismet Kapetanović“ u Grapskoj, sjeća se Mesud, dodajući da je s njima ubijen i jedan njihov brat.
Ešef Hidić kaže da su posmrtni ostaci njegovog brata Muhameda Hidića pronađeni 2005. godine u Sremskoj Mitrovici u Srbiji.
“Brat je ubijen zajedno s njima. U Mitrovici su pronađene kosti. Nije bilo lobanje. DNK analiza je potvrdila da su to njegove kosti, koje smo ukopali ovdje u Grapskoj”, priča Ešef.
Dodaje da je vrlo važno da budu pronađeni i posmrtni ostaci njegovih sestara, kao i svih drugih osoba koje se vode kao nestale nakon ratova na području bivše Jugoslavije.
“Da budu normalno ukopane njihove kosti i da se zna da su postojale. To je vrlo važna stvar. Ovako ne znaš ni gdje su završile. Bitno je to za smiraj duše. Ako ne budu nađene, vremenom će se, poslije njihove djece, zaboraviti. Ovako bi postojao mezar, postojao bi nišan”, priča Ešef.
U vrijeme ubistva sestara i brata, Ešef je bio zatvoren u zatvoru u centru Doboja.
“Zarobljen sam 10. maja 1992. U zatvoru sam bio do marta 1993. Odatle su nas prebacili u Banjaluku, u ‘Mali logor’, a odatle u zatvor Tunjice. Tu sam bio do 28. aprila 1993., kad sam razmijenjen na Hatkinim njivama iznad Teslića”, opisuje.
Tokom zarobljeništva je tučen, a boravili su u nehumanim uslovima.
“Hrana nikakva. So nismo vidjeli svojim očima 72 dana, a na kilogramu hljeba dnevno je živjelo nas pet ljudi”, prisjetio se.
