Emira je rođena u Tuzli 1969. godine. Njeno djetinjstvo je bilo obično, teklo je u okviru škole i porodičnog života. Kada je završila osnovnu i srednju školu, nastavila je studirati rudarstvo.
Smijer njene budućnosti je bio poznat, gotovo predvidljiv: diplomirati, započeti karijeru i možda istražiti svijet izvan BiH. Ali sve se to promijenilo u aprilu 1992. godine, kada je u njenoj domovini izbio rat, koji je trajao do novembra 1995. godine.
„Tek sam počela raditi na svom diplomskom radu kada je rat doslovno počeo“, prisjeća se ona. „Tako je bilo. Studirala sam rudarstvo i čak dobila svoj prvi posao u Rudarskom institutu u Tuzli. Ali rat je već počeo i prva dva mjeseca sam provela dolje, u ratnoj zoni“.
Želju koju je imala prije rata – da napusti BiH i iskusi život u inostranstvu, početkom rata je postala još jača. Pod zaštitom svojih roditelja i odrastajući u stabilnom okruženju sa sestrom, Emira se nikada nije suočila sa svijetom svakodnevne neizvjesnosti. Međutim, sukob ju je prisilio na izbor – ostati i izdržati ili otići i spasiti se.
Slučajno je pronašla put do Švedske. Preko daleke porodične veze, prijatelja njenih roditelja koji su živjeli u Švedskoj od 1970-ih, uspjela je osigurati potrebnu dokumentaciju za odlazak u tu zemlju.
„U to vrijeme sam mislila da sam posljednja osoba koju će pogoditi nostalgija, posebno nakon svega što se dogodilo. Ali odvojenost od porodice i Bosne bila mi je izuzetno teška. Uprkos ratu kod mene se razvila velika nostalgija“, kaže ona.
U prvim mjesecima u švedskom izbjegličkom kampu razmišljala je o povratku u BiH, iako je rat bjesnio. „Osjećala sam da nešto nije u redu, da ovo nije ispravno“, priča Emira.
Tek kada je švedska vlada za bh. državljane odobrila stalne boravišne dozvole, mogla je početi graditi život izvan granica neizvjesnosti. Kursevi jezika, nostrifikacija diploma i ulazak na tržište rada označili su početak spore normalizacije.
U kampu je upoznala svog supruga, Davora Cofa, čovjeka iz Banje Luke koji je služio u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Stacioniran u Prištini na Kosovu, iz prve ruke svjedočio je užasima bojnog polja. Nakon odsluženja vojnog roka, roditelji su ga upozorili: „Ne vraćaj se ovdje. Bježi gdje god možeš, ali se ne vraćaj“. I on je pronašao utočište u Švedskoj.
Zajedno su započeli delikatan posao obnove. Emirina majka je tokom rata oboljela od raka i potrebno joj je bilo liječenje u inostranstvu. Davorova porodica je također na kraju uz pomoć Crvenog križa napustila Banju Luku. Život se polako stabilizirao: pronašli su posao, rodila su im se djeca, a ideja o povratku u BiH postala je daleka nada, a ne plan.
Prolazeći kroz sve to, Emira je u sebi tiho, ali uporno razmišljala o onome što je izgubljeno u BiH. „Od prvog dana me proganjala jedna misao: kakvu smo zemlju nekada imali“, objašnjava ona.
„Imali smo sve, stvari su funkcionirale pozitivno. Naravno, nije sve bilo savršeno, ali to je bio fantastičan temelj na kojem se moglo izgraditi nešto još bolje, umjesto uništenja kroz rat. U Švedskoj sam uvijek razmišljala koliko bi nam malo trebalo da i mi imamo isto. Samo malo ljudske mudrosti i pozitivne energije“.
Saznanja o „ping-pong efektu“
Datum i vrijeme objave: 22.03.2026 – 09:00 sati
