Za danas jedan račun bez fiskalnog.
Uhvaćen između lažne vremenske prognoze i ujednačenog lažnog života, palo mi je na pamet:
Da li je neko napravio ozbiljnu kalkulaciju – kolika je cena biti žena?
Ne, ne onaj sa kremama, frizerom i “malim luksuzom”. To su mali troškovi. Cash.
Pravi račun glasi ovako:
Bore – od zadržanih suza. Ne one dramatične, već one koje se gutaju jer “nije trenutak”.
Sijede kose – od odluka koje niko drugi nije htio donijeti, ali smo ih, naravno, “nekako riješili”.
Podočnjaci – od razmišljanja u tri ujutro. Jer tada, iz nekog razloga, sve probleme treba prijaviti.
Anksioznost – slobodno, sa odgovornošću. U paketu. Ne postoji mogućnost reklamacije.
Koja je cijena stalnog razmišljanja unaprijed? Zašto vrtimo scenarije, radimo plan B, C i D, a neko se još uvijek nada planu A?
Koliko sati dnevno žene brinu?
I da li se to računa kao prekovremeni rad ili kao “to ti je u prirodi”?
Koliko godina života vam je potrebno da biste bili jaki? Nije herojski jak. Ali tihi, stabilni koji sprečavaju da se sistem raspadne.
A ko je, izvinite, potpisao da je to naša uloga?
Zanimljivo je kako se slavi “moć žene” – sve dok je tiha, funkcionalna i ne traži predaha. Čim pita – postaje komplikovano.
Danas postoji opsesija vrednošću. Sve mora imati cijenu, biti izmjereno, optimizirano, opravdano.
Pa, onda, budimo precizni.
Koliko košta neprospavana noć?
Koliko košta gutanje riječi?
Koliko košta kada znaš da nešto nije u redu, ali kreneš dalje jer – ko će ako ne znaš?
I najlepše pitanje:
Ko plaća za taj ceh?
Spojler: nema sponzora. Račun dolazi kod nas. Na rate. Kroz tijelo, kroz umor, kroz godine.
Ali evo male greške u sistemu – počeli smo da gledamo račun.
A kada ga jednom vidite, teško je pretvarati se da ga nema.
Možda ne možemo vratiti sve što smo dali. Ali možemo prestati davati bez traženja.
A to, iskreno, već mijenja kurs.
Brzo Promjena kursa pojavio prvi na Ja sam.
