Kad sam prije nekoliko godina posjetio muzej pri arheološkom nalazištu Vučedol pokraj Vukovara, na zidu sam ugledao fotografiju minerala kasiterita. Jasno je: kasiterit je kositrova ruda (SnO2), u Vučedolu su se lijevale brončane sjekire, bronca je legura bakra i kositra… Dakle? Nema „dakle“, sve je u osnovi krivo, iako je ono što sam upravo napisao sasvim točno. To da je sve krivo odmah sam rekao kustosu, a potom napisao upravi muzeja podugačko pismo, no nitko mi na njega – po našem dobrom starom običaju – nije odgovorio. No, što je krivo, ako je sve pravo?
Krivo je, kao prvo, što bronca ne mora biti samo legura bakra i kositra. U Tehničkoj enciklopediji nalazimo aluminijske, silicijske, manganske i berilijske bronce. Riječ „mjed“ danas u hrvatskom jeziku znači leguru bakra i cinka (mesing), no ako pogledamo malo u prošlost i zavirimo u druge slavenske jezike, vidjet ćemo da mjed znači bakar. Bakar je pak turska riječ, pa kako to da je istisnula dobru staru slavensku riječ, riječ „mjed“?
Da budem otvoren do kraja (i ne držim čitatelja dalje u neizvjesnosti), reći ću samo to da cijela zbrka dolazi od toga što hoćemo da je čovjek prije mnogo tisuća godina imao isti pojam o kemijskom elementu kao što ga mi imamo danas. Za nas je bakar kemijski element rednog (protonskog) broja 29, relativne atomske mase 63,548, gustoće 8,96 g/cm3, tališta 1083, a vrelišta 2567 oC, itd., itd., no za čovjeka predkemijske ere on je bio samo metal, kovina, tvar poput drva, ulja ili vina. Pa kao što ima mnogo vrsta drva, ulja i vina, tako ima i mnogo vrsta bakra. Sve je te kovine obuhvaćala riječ „mjed“ (kao što ih danas djelomično obuhvaća riječ „bronca“), među kojima se izdvajala i vrlo fina „ciparska mjed“ (aes cyprium) ili samo „ciparska“ (cyprium) – po kojoj je element bakar, cuprum (Cu), dobio ime, koje se potom iz novolatinskog proširilo u druge jezike (eng. copper, njem. Kupfer, fr. cuivre).
Takva je „fina mjed“ došla do nas iz Turske preko posuđa od tučenog bakra. Gledam na televiziji kako reporter zaustavlja izrađivača i prodavača ručno izgrađenog bakrenog posuđa te ga pita: „Koliko imate dimenzija?“, a ovaj će njemu: „Nema tu nikakvih dimenzija, sve je to čisti bakar“. Čovjek očito zna što prodaje i od čega izrađuje ono što prodaje.
No vratimo se našem Vučedolu, njegovom muzeju i onoj nesretnoj fotografiji kasiterita. Pogreška dolazi od toga što postoje dva brončana doba, starije i mlađe. Uz mlađe brončano doba sasvim bi dobro pristajala slika kasiterita, no problem je u tome što vučedolska kultura ne pripada mlađem nego starijem brončanom dobu!
U mlađem brončanom dobu riječ „bronca“ je značila ono što znači danas, legura bakra i kositra. No u starijem brončanom dobu, bronca nije bila legura bakra i kositra nego bakra i arsena.
Na prvi pogled mala razlika, jer se bakar ionako može sa svime legirati, pa ga metalurg može pomiješati s metalom koji mu se svidi ili, točnije, kojeg nađe pogodnijeg za svoju svrhu. No tako nije bilo i u mlađem kamenom dobu, neolitiku, u kojem je čovjek otkrio prve metale, a prije svih njih zlato i bakar.
Priča počinje kada je naš davni predak našao na zemlji neobično težak kamen. Stavio ga je vatru i vidio da ga može oblikovati, kovati. Taj „kamen“ bio je dakako elementarni, samorodni bakar. Kopajući dalje nalazio je sve više tog kamena, dok na kraju nije našao i na drugo čudno kamenje koje je također kušao u vatri te ih uspio pretvoriti u onaj prvi „kamen“. A onda je kopao dalje i dalje i otkrivao sve čudnije kovine dok na kraju nije došao i do tvrde i čvrste kovine koja se usto mogla lijevati u kalupe – arsenove bronce. Tako je počelo starije brončano doba.
Da budem manje tajanstven i više općenit, reći ću da se rudna ležišta bakra sastoje od više slojeva. U prvom sloju nalazi se samorodni bakar, u drugom sloju bakrena ruda, a u trećem sloju bakrena ruda izmiješana s arsenovim mineralima. Metalurg starijeg brončanog doba trebao je uzimati samo ono što mu priroda daje, nije se trebao micati sa svoga ognjišta koje je, razumije se, postavio nedaleko nalazišta bakrene (i arsenove) rude.
Nešto je sasvim drugo bilo s metalurgom mlađeg brončanog doba. Kositar je vrlo rijedak metal. U Grčku i Rim je stizao sa Kositrenih otoka (Kassiterides) koji su se nalazili tko zna gdje na zapadu. Danas znamo da je kositar dolazio iz rudnika u Cornwallu, na krajnjem jugozapadu Britanskog otoka. Po svoj prilici te su rudnike otkrili Feničani 1500 g. pr. Kr.
O tome bi se moglo još mnogo pisati i napisati, no jedno je jasno. Za pravljenje „prave“ bronce, legure bakra i kositra, trebalo je uspostaviti trgovačke putove koji su se znali protezati kroz čitav kontinent. Te putove nije, razumije se, bilo lako uspostaviti. Zbog toga su trebala proteći mnoga stoljeća dok se jedan kemijski element, jedan metal nije zamijenio drugim, dok se bakar umjesto arsenom nije počeo legirati kositrom.
Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.
Datum i vrijeme objave: 21.01.2026 – 09:18 sati
