Dogovor oko budućnosti NIS a na prvi pogled djeluje kao tehničko rješenje jednog političko energetskog problema ali ispod površine krije se mnogo složenija priča o interesima uticaju i dugoročnim planovima velikih igrača u regionu. Ako se ostvare najave i nakon saglasnosti američkog OFAC a i regionalnih regulatora mađarski MOL postane vlasnik 56 posto akcija NIS a jasno je da se ne radi samo o pukoj promjeni vlasništva već o dubokoj promjeni odnosa snaga na Balkanu.
Prema dostupnim informacijama MOL bi preuzeo upravo onaj paket akcija koji je do sada bio u rukama ruskih kompanija. Sama ta činjenica ne bi bila sporna da u istom trenutku nije najavljeno uključivanje arapskog ADNOC a te namjera Srbije da u budućnosti poveća svoj vlasnički udio za dodatnih pet posto. Upravo tu nastaje računica u kojoj mnoge stvari još nisu do kraja objašnjene.
Namjera Srbije da poveća svoj udio jasna je politička poruka. Država želi imati veći uticaj nad kompanijom od koje zavisi energetska sigurnost zemlje. Nakon iskustva sa sankcijama i ograničenim mogućnostima djelovanja kao manjinski vlasnik poruka je jasna ovakva situacija se više ne smije ponoviti. Ipak ostaje nejasno od koga bi se te akcije kupovale i u kojem trenutku jer svaki scenario nosi svoje političke i ekonomske posljedice.
Ako MOL želi ostati većinski vlasnik što je za veliku kompaniju gotovo pa neupitno onda prostor za povećanje udjela Srbije postaje vrlo uzak. U tom slučaju logično je da se dio akcija ustupi trećem partneru a tu se u priču uvodi ADNOC. Da li je on tu zbog ekonomskog interesa političke ravnoteže ili kao kompromisno rješenje prema međunarodnim faktorima ostaje otvoreno pitanje.
Iz ugla Budimpešte ovaj dogovor ima izuzetnu stratešku važnost. Mađarski mediji otvoreno pišu da je MOL ovim potezom na pragu ostvarenja ambicije stare gotovo dvije decenije. Još 2008 godine MOL je bio zainteresovan za NIS ali je tada izgubio trku od ruskog Gasproma. Rat u Ukrajini i promijenjene geopolitičke okolnosti sada su otvorile vrata onome što tada nije bilo moguće.
Ključ cijele priče je rafinerija u Pančevu. Za MOL ona nije teret već prednost. Mađarska kompanija već upravlja rafinerijama u Mađarskoj Slovačkoj i Hrvatskoj a uključivanje Pančeva značilo bi zaokruživanje proizvodnog lanca na geografskom prostoru koji je povezan i logistički isplativ. Uz to NIS posjeduje razvijenu maloprodajnu mrežu što savršeno odgovara modelu poslovanja koji MOL forsira a to je objedinjavanje prerade i prodaje.
Posebnu dimenziju cijeloj priči daje pitanje naftovoda i odnosa sa hrvatskim JANAF om. MOL već godinama vodi sporove oko cijene transporta a eventualno preuzimanje NIS a dodatno bi ojačalo njegovu pregovaračku poziciju jer bi postao dominantni korisnik naftovodnih pravaca i prema Srbiji i prema Mađarskoj. U takvom odnosu snaga zavisnost bi postala obostrana.
Mađarski analitičari otvoreno priznaju da je rat u Ukrajini za MOL donio i poslovne prilike. Dok su nekada u Budimpešti strahovali od ruskog uticaja danas se odnosi gledaju mnogo pragmatičnije. Ono što je nekada bilo prijetnja danas je okolnost koju znaju iskoristiti. U normalnim vremenima Gasprom nikada ne bi prodao NIS ali ova vremena odavno nisu normalna.
Planovi za nove cjevovode dodatno potvrđuju da se razmišlja dugoročno. Najave izgradnje novih pravaca prema Srbiji kao i jačanje regionalne trgovine derivatima pokazuju da MOL ne vidi NIS kao izolovanu investiciju već kao centralnu tačku buduće energetske mreže u ovom dijelu Evrope.
Iz tog ugla postaje jasno zašto je rafinerija ključna i zašto MOL ne odustaje od nje. Bez prerade nema pune kontrole tržišta a bez kontrole tržišta nema ozbiljnog regionalnog igrača. Upravo zato interes Budimpešte nije ništa manji nego interes Beograda.
Na kraju ostaje pitanje Srbije. Hoće li zaista povećati svoj udio ili će ta najava ostati samo politička poruka umirenja javnosti pokazaće vrijeme. Ono što je sigurno jeste da se oko NIS a ne vodi samo poslovna već i velika geopolitička partija u kojoj svaki procenat vlasništva ima težinu mnogo veću od brojke na papiru.
Šta dogovor znači za BiH
Promjene u vlasničkoj strukturi NIS a neminovno se reflektuju i na položaj ruskog Gasproma u Bosni i Hercegovini jer energetski sistemi u regionu funkcionišu kao spojene posude. Iako Gasprom formalno ostaje prisutan na bh tržištu njegov uticaj je već duže vrijeme pod pritiskom međunarodnih sankcija i promijenjenih geopolitičkih odnosa a ovakav rasplet u Srbiji dodatno slabi njegovu pregovaračku poziciju.
Gasprom je u Bosni i Hercegovini vezan prije svega za sektor prirodnog gasa i to kroz dugoročne ugovore i infrastrukturu koja je gotovo u potpunosti oslonjena na jedan pravac snabdijevanja. Dok je Srbija do sada bila ključni oslonac ruskog energetskog prisustva u regionu eventualni izlazak ruskog kapitala iz NIS a šalje jasnu poruku da se prostor za ruski uticaj ubrzano sužava.
Za Bosnu i Hercegovinu to znači da se model oslanjanja isključivo na ruski gas sve više pretvara u politički i ekonomski rizik. Ako se Srbija kroz partnerstvo sa MOL om i potencijalno arapskim kapitalom dodatno distancira od ruskih energetskih kompanija tada i bh tržište ostaje bez regionalnog saveznika koji je do sada amortizovao pritiske sankcija i političkih uslovljavanja.
U praksi to može značiti da će Gasprom u Bosni i Hercegovini zadržati formalno prisustvo ali sa znatno smanjenom moći uticaja. Svaki novi infrastrukturni projekat bilo da se radi o alternativnim gasnim interkonekcijama ili regionalnim skladištima gasa biće teže ostvariv uz dominantno rusko učešće. Zapadni partneri sve otvorenije insistiraju na diverzifikaciji izvora i smanjenju zavisnosti od Moskve a BiH se u tom kontekstu nalazi pred izborom koji više nije tehnički već strateški.
Ako se regionalna energetska arhitektura bude gradila oko MOL a i drugih neruskih aktera Gasprom bi u Bosni i Hercegovini mogao ostati sveden na ulogu dobavljača bez realne mogućnosti da utiče na pravila igre. To bi bio tihi ali suštinski kraj jedne ere u kojoj je ruski gas imao gotovo monopolsku poziciju.
Drugim riječima sudbina Gasproma u Bosni i Hercegovini nakon ovog dogovora zavisi manje od formalnih ugovora a više od toga koliko će zemlja biti spremna da se uključi u nove regionalne tokove.
