GRADIŠKA – Na stranicama davne prošlosti, gdje je vrijeme stalo, ostala su sjećanja na početke školstva u Potkozaru, kada je bilo mnogo učenika, a nedovoljno učionica, malo nastavnika, a mnogo želja, kada je posvuda vladalo siromaštvo, a narod nepokolebljivo vjerovao u bolju, bogatiju i sretniju budućnost.
Učitelj Svetolik Mutinić je 9. septembra 1954. godine odlukom okružnih vlasti raspoređen u Narodnu narodnu školu u Jazovcu, selu udaljenom 21 kilometar od Gradiške. Iste godine završio je Učiteljsku školu u Banjoj Luci, zajedno sa Svetozarom Pucarom, koji je radio i u Jazovoj školi, a pola vijeka kasnije svoja i Svetolikova sjećanja na to vrijeme zapisao je u knjizi “Lučonoše”.
Svoje stvari sveti Mutinić stavio je u zavežljaj prebačen preko ramena i sunčanog septembarskog dana krenuo je iz Nove Topole uskom kamenom stazom do Bereka, a zatim stazom preko livada, brda i potoka do škole na Jazovcu.
Mladoj učiteljici dobrodošlicu je poželio Branko Rudić, mali i okretni školarac. Baka Jovanka, Jela i Milutin, svi Škorići iz obližnjih kuća, po potrebi su dolazili u pomoć učiteljici i školi, napisao je Pucar u tekstu “Prvi učiteljski dani”. Ovom školskom području pripadali su Donja Jurkovica i Čelinovac. Bila su četiri odjeljenja sa 86 učenika.
Sve se svelo na siromaštvo, jednu neokrečenu učionicu, jedan neuredan hodnik, kancelariju sa razbacanim knjigama i papirima, prazan stan za učiteljicu, samo limenu peć “fijaker” i drveni rasklimani krevet. Učiteljica se našla u bezizlaznoj situaciji, bez tople odjeće, posuđa, posteljine, posuđa, novca za početak, bez hrane i mogućnosti da dobije barem nešto od navedenog.
ZAKOVA: Seosko kucanje razbilo je učiteljevu nesigurnost i ponudilo izlaz iz njegovih do tada nerešivih problema. Mještani su se masovno okupljali u školskom dvorištu. Uslijedila je diskusija o učiteljici. Govor su održali odbornik Ristan, čije prezime nije zapisano, pa je logično zaboravljeno, i baka Jovanka Škorić sa belom maramom i crvenim obrubom:
“Imamo novog učitelja. On nema ništa u školi – ni hrane, ni posteljine, ni posuđa. Dužnost je sela da ga podrži i pomogne. Prijedlog je da ga svaka kuća ugosti na jedan dan i nauči ga, ugosti i nahrani kako može. U suprotnom će naša djeca ostati slijepa na oči”, rekao je Ristan, dok je učitelj Svetolik, koji nije bio pozvan na ovaj sastanak, sugerirao i na razgovor Jaza sugerisao. stanovnika sa strane. Baka Jovanka Škorić je predložila da počnu da čuvaju učitelja Svetolika iz Čelinovca, iz Šmitove kuće, pa redom, sve do kraja, pa nazad na početak. Tim redoslijedom, dok traje školska godina. Svi su prihvatili prijedlog i prešli na svoju stranu, a sutradan su školu, prema naredbi i dogovoru, snabdijevali hranom mještani Čelinovca i Jazovca.
ŽENA SA DVA MUŽA: A sada se pripovijeda kako je u to vrijeme u školu došla stasita žena koja ima četiri sina školskog uzrasta i dva muža, sa kojima živi u isto vrijeme, sa dvije korpe hrane i poklona. O tome je kolegama pričao učitelj Svetolik Mutinić, a Svetozar Pucar je to zapisao u knjigu da se ne zaboravi.
Sa dvije pune kitnjaste torbe prišla je učitelju Svetoliku, rukovala se s njim i sjela na stolicu. Bez oklijevanja je prešla na važnu temu zbog koje je došla. Molila je učiteljicu da joj otpusti sinove iz škole, a usput je rekla da ih je dvoje, od dva muža, sa kojima je živjela u isto vrijeme. Nastavnicu je najviše zanimalo ovo drugo. Nije dugo čekao na objašnjenje.
“Prvi muž mi je zarobljen, u Njemačku. Ostala sam sama. Samo mi je komšija priskočio u pomoć. Tako smo se zbližili, zaljubili i počeli živjeti zajedno. Mislila sam da se moj prvi muž neće vratiti iz rata. Ali on se vratio, što me je jako iznenadilo i uplašilo, ali ja sam se sabrala, ponudila mu ručak i ispričala priču kako su razumjeli i prihvatila, drugo sam prihvatila. ista kuća troje djece, četiri sina, tako da živimo u slozi.”
POČETAK ŠKOLE: Škola u Jazovcu počela je sa radom 1948. godine. Nastava se tada odvijala u privatnoj kući. Zgrada škole izgrađena je godinu dana kasnije uz radne akcije mještana i uz pomoć opštine Gradiška.
Nekoliko godina je bila samostalna obrazovna ustanova, a potom je pripojena školi u Srednjoj Jurkovici. Škola u Jazovcu je od 1964. godine u sastavu tadašnje Osnovne škole „Josip Mažar Šoša“, koja je pre 30 godina preimenovana u OŠ „Vuk Stefanović Karadžić“.
Prvi učitelj bio je Ilija Slijepčević iz Turjaka, a školu je u početku pohađalo 95 učenika. Deset godina kasnije taj broj je prepolovljen. U školskoj 1973/74. godine, pisalo je u godišnjaku, na Jazovcu je bio 51 učenik u četiri odjeljenja. Najteže je bilo 2011. godine, kada u selu više nije bilo učenika, a škola je prestala sa radom. Sedam godina kasnije ponovo su stvoreni uslovi za nastavu. U selu je desetoro djece bilo dovoljno za školu, a mještani su rado obavijestili Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske. Tadašnji ministar Dane Malešević se potrudio da ponovo pokrene nastavu na Jazovcu. Renovirana je školska zgrada i učiteljski stan. U ovom potkozarskom selu bilo je veliko slavlje kada je u školskom dvorištu zazvonilo i začula se graja. Sada školu i selo čuvaju dva učenika. Osim Ilije Slijepčevića i već spomenutog Svetolika Mutinića, u školi Jazova najduže su radili Svetozar Pucar, Rosa Pucar, Boro Dojčinović, Milka Dojčinović, Branko Strunić, Mirko Toljagić, Milan Šokćević, Živko Malešević.
STANOVNIŠTVO: Sa hiljadu stanovnika na Jazovcu sredinom prošlog vijeka, brojka je pala na oko stotinu. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u ovom selu je u pedesetak kuća živjelo 127 ljudi, uglavnom starih ljudi. U mnogima od njih vatra odavno ne gori, a zarđalim baglamima niko ne otvara vrata. Otišli su mnogi Jazovčani koji su rođeni i odrasli u planinskom rasadniku Potkozarja. Ovdje žive samo njihova sjećanja. Žive u Gradišci, Banja Luci, Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Ljubljani, ali i u Beču, Cirihu, Salzburgu, Firenci, pa i šire, u Torontu, Njujorku, Melburnu… Oni su zanatlije, krojači, bravari, vozači, kuvari, policajci, činovnici, profesori, lekari, naučnici najčešće posećuju svoje đačke letnje dane.
Datum i vrijeme objave: 20.01.2026 - 07:16 sati
