Nedostatak novih ideja smanjuje nam volju za ulaganjem vremena u film koji radnju ne pomiče daleko unaprijed u odnosu na prethodni, pa tako gubimo u volju za trošenje energije u još dva potencijalna filma koja već i sam Cameron razmišlja uvaliti nekom drugom u režiju.
Prošle su pune tri godine otkako je James Cameron s “The Way of Water” udahnuo novi život u “Avatar”, franšizu započetu još 2009. istoimenim filmom koji je na kinoblagajnama ostvario najveću zaradu u povijesti, ili drugu najveću ako računamo inflaciju, u kojem slučaju čelnu poziciju još uvijek drži “Gone in the Wind” iz pradavne 1939. godine. U recenziji koju sam tada pisao Camerona sam nazvao “čovjekom za nastavke” jer je “The Way of Water” na jednak način proširio svijet franšize kao što su to raniji “Aliens” i “Terminator 2: Judgment Day” istog redatelja činili u odnosu na njihova slavna prva poglavlja.
Kako bi se “Avatar” pretvorio u planiranu pentalogiju, bilo je potrebno prema Cameronovim vlastitim izračunima da “The Way of Water” postane četvrtim najprofitabilnijim filmom u povijesti. Na kraju je završio na trećem mjestu te ljestvice. No, nakon gledanja novog nastavka “Fire and Ash” čovjek se mora pitati ne bi li stvar bila bolja da je crta podvučena ranije i zaokružena u tipičnom formatu trilogije, jer nažalost treći “Avatar” ne donosi ništa novo i u svojih tri sata i sedamnaest minuta, te budžetom od 400 milijuna dolara koji ga čini jednim od najskupljih filmova ikad snimljenih, najviše djeluje kao repriziranje svega što smo već ranije vidjeli.
“Fire and Ash” nastavlja sagu o Jakeu Sullyju (Sam Worthington), čovjeku čija je svijest prenesena u tijelo divovskog plavog vanzemaljca, i njegovoj obitelji koja uz pomoć drugih Na’vija nastavlja bitku protiv ljudskih kolonizatora. Negativcima se ovaj put pridružuju i klan Mangkwan poznat i kao “Ash People”, odmetnuto pleme divljih Na’vija koji su okrenuli leđa božici “svemajci” Eywi, a koje predvodi strašna Varang u nadahnutoj izvedbi Oone Chaplin.
Pokretač radnje ovaj put je mladi Spider (Jack Champion), ljudsko dijete čija ovisnost o disanju putem maske za zrak dovodi partijarha Jakea do zaključka da je okruženje u kojem se nalazi postalo preopasno za život, pa se obitelj priključuje trgovačkom konvoju kojim će ga prebaciti na sigurno. Karavanu napada klan Mangkwan, a na junake se sruče i od ranije poznati negatici predvođeni pukovnikom Milesom Quaritchem (Stephen Lang) i ubrzo smo ubačeni u poznati ritam potjere, zatočeništva i bijega kao prepoznatljiv ritam ne samo ovog serijala.
Najveći problem trećeg “Avatara” jest to što je njegovo naslovno pleme vatre i pepela jedini zanimljivi novitet u odnosu na prethodne nastavke. Sve ostalo čini se prepisano od “The Way of Water”, a kad stvari dosegnu veliku finalnu bitku, preslika je dovedena do apsurda. U njezinom centru ponovno su tulkuni, kitovi s Pandore koje zli kolonizatori love zbog njihove skupocjene esencije, setovi su potpuno isti, uključujući istu obalu i tonuće brodove, a scene poput sukoba Spidera s njegovim ocem Milesom tjeraju nas da ponovno pogledamo drugi nastavak samo kako bismo se uvjerili jesu li se ponovno odigrale doslovno isto.
Kako je Biblija i danas najveći izvor inspiracije bilo kojeg epskog djela u nastajanju, ovdje će nas dočekati potpuno besmisleno prepisivanje mita o Abrahamovu žrtvovanju Izaka, a deus ex machina kao najljenja scenaristička tropa u povijesti pisanja koristi se i u završnici bitke u kojoj se božanska Eywa na poticaj još jednog člana proširene obitelji Sullyjevih, mlade Kiri koju tumači Sigourney Weaver i dalje nelagodno predstavljena u tjelesnoj formi vanzemaljske tinejdžerke.
(Kad smo već kod ponavljajućih tropa, postoji jedna koja je vjerojatno stvar potpune slučajnosti, ali je teško previdjeti činjenicu da odnos između Quaritcha i Varang uvelike podsjeća na onaj između likova koje u “One Battle After Another” tumače Sean Penn i Teyana Taylor – tvrdi vojnik seksualno submisivan ženi rase koju navodno ne voli i proganja. Koje su šanse?)
Drugi nepremostiv problem odnosi se na tehničku stranu filma, odnosno Cameronovu odluku da ga snimi s višim frame rateom od onog uobičajednog, odnosno na 48 fps. Prije svega, valja napomenuti da je i “The Way of Water” snimljen na isti način, što mi nije predstavljalo veći problem budući da sam ga gledao u 3D formatu za koji je, očito, pogodniji. U 2D formatu 48 fps u najmanju je ruku negledljiv. Osjećaj “veće stvarnosti” koji navodno treba pružiti djeluje jednako stvarno koliko je i reality televizija prikaz stvarnosti, a i slikom više podječa na takav jeftini televizijski sadržaj nego na punokrvno filmsko iskustvo.
Još više nervira odluka da se krupnih kadrova likova i scene sniženog intnziteta akcije prikažu u standardnom 24 fps prikazu fingiranom udvostručavanjem sličica, a 3D kompatibilni kadrovi i akcijske scene u 48 fps, budući da je njihovo izmjenjivanje frustrirajuće za oko. Također, dijelovi filma koji bi trebali buditi osjećaj strahopoštovanja na kraju izgledaju kao da su animacijske sekvence u nekoj računalnoj igri, a ne komadi epske kinematografije.
Ne treba biti nikakvim neoluditom i protivnikom novih tehnologija da se uvidi kako svaki novitet ne označava nužno i napredak. Prvi “Avatar” odigrao je veliku ulogu u ponovnom populariziranju 3D formata u kinima, što nije nužno imalo sjajne rezultate po pitanju kvalitete, ali je nedvojbeno u jednom razdoblju mamilo publiku u kinodvorane. Visok frame rate praktički uvjetuje nužnost gledanja filma u 3D-u, formatu koji u trosatnom razdoblju postaje prilično zamoran, dočim 2D iskustvo degradira do stupnja nedostojnog kinematografije, pa se stoga nadamo da se u ovom pogledu Cameron neće pretvoriti u pionira ili vizionara novog stila snimanja.
Sve to ne znači da je “Fire and Ash” loš. Njegovo mamutsko trajanje zapravo prolazi bez većeg osjećaja zamora, a Cameron nije naglo zaboravio svoj posao i postao loš redatelj. Ipak, nedostatak novih ideja smanjuje nam volju za ulaganjem vremena u film koji radnju ne pomiče daleko unaprijed u odnosu na prethodni, pa tako gubimo u volju za trošenje energije u još dva potencijalna filma koja već i sam Cameron razmišlja uvaliti nekom drugom u režiju.
Kao i prethodna dva nastavka, i treći “Avatar” spominje se u kombinacijama za ovogodišnje Oscare, prvenstveno ponovno u tehničkim kategorijama, ali i u trci za najbolji film. Ako su izvornik i “The Way of Water” to uistinu i zaslužili, “Fire and Ash” je prvi čiju se nominaciju ne bi trebalo smatrati opravdanom. Možda bismo dobili bolju sagu da je ona u nekom trenutku financijski podbacila i u obliku trilogije brže došla do nekog efektnijeg kraja. Ovako možemo samo slegnuti ramenima: “Not great, not terrible.“
(20th Century Studios, 2025.)
