„Stari sarajevski šminker“ bio je gost podcasta Mimara. Fotograf Almin Zrno snalazi se i u kuhinji. Smatra da ljudi vani ne dožive za pet života ovo što smo mi doživjeli – i da to ima neku draž. Priprema izložbu – neone i instalaciju. Zrno je, kaže, ono od čega je fotografija satkana – i da mu je prezime odredilo da bude to što jeste. I svirao je, a zapravo se šlepao – izabrao je gitaru s četiri žice, mislio je da je ona jednostavnija od one sa šest. Otkrio je šta mu je najveći kompliment – kad ga neko ne poznaje, ali poznaje njegove radove. „Majka Srebrenice“ ga je determinisala i postavkom u Muzeju genocida u Srebrenici dobila je konačni smiraj – kaže kako se vratila tamo gdje pripada.
„Ko je žena? Nevažno je. Fotografija je nastala na prvoj velikoj dženazi u Srebrenici. 600 tabuta. Srce puca. Sve puca. Zemlja se otvara. A ti trebaš da radiš. To se ne može riječima opisati. To je bol koja te prožima do najsitnije ćelije tvojg tijela. Osjetiš. Možeš je rezati. Nožem. Strašno. Ne želim da se sjećam toga, jer tijelo odmah povuče to sjećanje, jer to je memorija tijela koju mi imamo. Kasnije sam pokušavao i da se bavim tom memorijom tijela u nekim drugim oblicima. Ali u tom trenutku, kad si okružen hiljadama žena, kad se sudariš sa tim, kad osjetiš to sve – trebaš dići aparat i ostati hladan. Ja sam to u tom trenutku morao da uradim. Tad je nastala ‘Majka Srebrenice’. U tom moru lica ugledao sam nju, digao sam aparat i napravio sam škljoc. Potpuni automatizam. Ja sam bio samo medij. Bilo je tih lica još, bezbroj. Nisi ti mogao praviti nešto, ti si pravio ono što je bilo oko tebe. Taj lik se izdvojio, nisam ja radio sa njim, on je radio za sve. Ona, koja je inspirisala i Safeta Zecu, koji mi je rekao da je putem te fotografije spoznao svu bol i krenuo da radi svoj ciklus o Srebrenici“.
Zrno smatra da umjetnost mora biti buntovna.
„Za mene je akt bio čin buntovništva prema ovom društvu koje je opasno počelo da skreće, još mi ne znamo tačno gdje smo, ka nekom kleru koji u mojoj sekularnoj Bosni i Hercegovini ne bi trebao da ima snagu koju ima. Ja sam to govorio svim svojim prijateljima – vi se bavite angažovanom umjetnošću i repetirate partizane, ustaše…, pa se referirate na ovo pa na ono. Za mene je angažovana umjetnost u tom vremenu bila baviti se akt fotografijom u BiH. Isti taj akt onda izvoziti vani i pod zastavom BiH, pod kojom ja nastupam, izlagati akt. I onda meni ljudi dođu i kažu da nisam Bosanac i Hercegovac, a ta slika koju nosite u glavi i koju vam je neko nametnuo je pogrešna.“
A čekajući da prođe „Džonijevih 40 godina blejanja“, kaže: „Kako god ja nisam vjerovao 1992. godine da će se u ovom gradu desiti ovo što se desilo, tako će isto osvanuti neka godina kad ovi koji misle da su napravili šaraf koji će stalno da radi za njih – jednostavno samo da se uruše“.
Za kraj upozorava: „Mi nemamo državnika koji će zaista da skrbi ovoj državi i da promišlja o njoj na jedan dugi vremenski period“.
Datum i vrijeme objave: 19.11.2025 – 18:05 sati
