Udri, nije ti je majka rodila

Posljednjih dana često naletim na filmove ili serije o nasilju u porodici. Zapravo, to nije ni potrebno da gledamo na TV ekranima, nažalost, stalni smo svjedoci nasilja u bližoj ili široj okolini. No, jedna od posljednjih serija je “Uz tebe sam”. Južnokorejska mini serija vodi nas kroz pakao jedne mlade žene i loše sjećanje na djetinjstvo njene prijateljice.

Nakon svake odgledane epizode postavljala sam sebi pitanje – što mi je ovo trebalo? I uporno gledala jednu za drugom. I odgledala. I nisam našla odgovor na pitanje: zašto?

Pitanje prvo – Zašto neko tuče svoju suprugu?

Pitanje drugo – Zašto su porodica i okolina slijepi na nasilje?

Pitanje treće – Zašto su kazne preblage za nasilnike?

Četvrto bi bilo zašto žrtva šuti, ali neće biti postavljeno, jer je sasvim jasno. Bez pravih odgovora na prva tri pitanja ne možemo očekivati odgovor na nepostavljeno četvrto. Kada svi nijemo posmatraju, skrivaju se, okreću glavu, žrtva ima dojam (a u većini slučajeva je to prava slika) da je sama i da je niko ne razumije.

Na ovu temu podstakla me vijest da je u Sarajevu uhapšen policajac koji je nanio teške tjelesne povrede svojoj supruzi. Policajac, ne znam koliko dugo radi svoj posao, ali sigurno je barem jednom prisustvovao nasilju i morao reagirati i nekoga zaštititi. Kako on može bilo koga zaštititi ako se iživljava nad svojom suprugom? Šta je ona morala uraditi da bi joj nanio teške tjelesne povrede? Šta bilo ko od nas mora uraditi da bi bio pretučen? Zar odrasli ljudi ne mogu probleme riješiti razgovorom, kompromisom ili jednostavno – kada riječi više nema – odlaskom? Zar se po razumu ne razlikujemo od životinja? Posljednjih godina sve mi se više čini da su životinje razumnije od ljudi.

Policajcu je određen jednomjesečni pritvor. Šta poslije? Šta je sa suprugom? On nije jedini, koliko je još takvih s kojima dijelimo zrak i planetu? Nasilje u porodici predstavlja jedan od najozbiljnijih društvenih problema, o čemu svjedoči i činjenica da je u Federaciji zabilježen porast ovih krivičnih djela posljednjih godina.

Ne prođoše ni tri dana od slučaja s policajcem, muškarac u Mostaru ubio djevojku. Sačekao je, ona trčala da se spasi. Nedjelja. Malo ljudi u prvi mrak. Trči, bježi… pucanj. Žene više nema. Rodiš dijete, odgojiš, školuješ, brineš se i pojavi se neko ko mu oduzme život za djelić sekunde. Postoji li prava kazna? Ne postoji. Ubijeni neće oživjeti. Porodice se nikada neće opraviti. Tugovat će i postavljati pitanje do kraja svojih života – možda, da je… gdje smo pogriješili… je li moglo biti drugačije?

Nemam snage ni nabrajati imena žena koje su ubijene samo u posljednje dvije godine. Koliko žena upravo čita ovaj tekst i vidi sebe? Koliko žena u ovom trenutku nema vremena gledati seriju, čitati knjigu, jer spavaju otvorenih očiju i strahuju za vlastiti život? Ako imaju djecu, strah je još veći, neizdrživ. Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici postoje, ali upitna je njihova primjena. Brojne analize nevladinih organizacija pokazuju da svaka treća žena trpi nasilje, a da je najčešće trajanje zatvorske kazne za krivično djelo nasilja tri mjeseca, koje je izrečeno u 50% slučajeva.

Postoje i novčane kazne od 300 do 900 KM, ali praksa pokazuje da se nasilnici najčešće izvuku sa uvjetnim kaznama. Ove godine na snagu je stupio novi Krivični zakon FBiH. Povećane su kazne za nasilje u porodici. Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona FBiH utvrđeno je i kažnjavanje onih koji prekrše zabranu prilaska utvrđenu sigurnosnom mjerom.

Iznos za zamjenu zatvorske kazne povećan je sa 100 na 150 KM po danu, a određeno je da zatvorska kazna ne može biti zamijenjena novčanom za krivična djela protiv spolne slobode i morala, krivična djela protiv ustavnog poretka Federacije ili organizirane trgovine ljudima. Jednom od dopuna je uveden novi član “teško ubistvo ženske osobe”, koji propisuje da ko učini rodno zasnovano nasilje žene, kaznit će se kaznom zatvora od 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Vrijedi istaći da nasilnici sigurno ne čitaju zakone, ne gledaju sjednice, već smišljaju plan kako se riješiti svog bijesa i na koji način “kazniti” ženu, dijete, djevojku.

Žene iz serije spomenute na početku riješile su svoj problem. Neću reći kako (pogledajte seriju), ali uspjele su se izboriti. Možemo li se mi, kao društvo, izboriti da barem prestanemo biti nijemi i slijepi na nasilje? Da žrtve napokon shvate da nisu same. Nemojte biti imuni na nečiji krik, pogled ili modricu. Vrijeme je da ustanemo i kažemo: Stop nasilju!