Ovaj se mjesec obilježava 30. godišnjica potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, okvira postignutog uz posredovanje SAD-a kojim je okončan brutalni rat u BiH 1992-95., zaustavljen genocid, a BiH postavljena na put mira.
Veliki dio svijeta pamti Dayton kao diplomatsko postignuće koje je zaustavilo krvoproliće. Ipak, njegov trajni značaj leži u nečemu ambicioznijem i značajnijem: stvorio je okvir kroz koji su građani BiH mogli obnoviti, reformirati i ponovo se povezati sa svijetom.
Trideset godina nakon Daytona, pitanje više nije može li mir trajati, već može li se Bosna razviti u održivu, koja se sama jača, naciju baziranu na vladavini prava i zajedničkom prosperitetu. To građani BiH ne mogu sami; SAD moraju biti tu, rame uz rame s Bosancima i Hercegovcima dok nastavljaju svoje putovanje.
Tokom ove tri decenije, angažman SAD-a je otišao daleko izvan vojne intervencije. Pomogao je u oblikovanju ekonomskog oporavka, dizajniranju institucija i regionalne stabilnosti BiH.
Od prvih poslijeratnih napora za obnovu do nedavnih posjeta visokih zvaničnika State Departmenta i angažmana vršioca dužnosti američkog ambasadora, američka politika je dosljedno jačala suverenitet i euroatlantske težnje BiH, uprkos iznenadnoj odluci američke administracije prošlog mjeseca da ukine sankcije proruskom političaru iz Republike Srpske Miloradu Dodiku, koje je ista ta administracija prvi put nametnula 2017. godine.
Za one koji su radili zajedno s BiH – poput autora ovog teksta – vizija Daytona ostaje nedovršena, ali vitalna, njegovo obećanje još nije u potpunosti ostvareno, ali je u potpunosti ostvarivo, piše BIRN.
Dayton je došao tek nakon godina međunarodnog odugovlačenja pred dokumentiranim zločinima u BiH, i prekasno da spriječi pad zaštićene zone Ujedinjenih nacija u Srebrenici, te ubistva 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka koja su uslijedila, masakr za koji je višestrukim sudskim presudama konstatovano da predstavlja genocid.
Ali je uspio okončati rat koji je odnio preko 100.000 života, raselio polovinu stanovništva i podvrgnuo Sarajevo najdužoj opsadi jednog grada u modernom ratovanju.
Također je poslužio kao katalizator za stvaranje prvog međunarodnog suda za ratne zločine u posljednjih nekoliko decenija, postavljajući novi presedan za međunarodnu pravdu i odgovornost. Nakon toga, Bosna je postala domaćin održivog angažmana međunarodne zajednice – napora integracije koji ostaje suštinski za budućnost BiH i evropsku stabilnost.
Ali tiše, manje slavljene ostavštine Daytona mogle bi se pokazati još trajnijim. Sporazumom su stvoreni ustavni sud, centralna banka i državni parlament – institucije koje su ponudile okvir za moderno upravljanje tamo gdje prije nije postojao i uspostavile jedinstveni Distrikt Brčko.
Veza Daytona s poslijeratnom pravdom također je potaknula domaće mehanizme koji danas usidruju vlastiti pravosudni kredibilitet BiH. U ovim dostignućima mogu se prepoznati spore, ali stabilne dobiti vladavine prava – tihe, kumulativne pobjede koje rijetko dospijevaju na naslovnice. Tamo gdje institucije funkcioniraju, povjerenje raste. Gdje raste povjerenje, slijedi prosperitet.
Ipak, bilo bi naivno zanemariti strukturna ograničenja Daytona.
Podjela vlasti prečesto dovodi do paralize
Ustavna arhitektura koja je okončala rat je s druge strane zamrznula politički razvoj. Njen sistem podjele vlasti – osmišljen da uspostavi ravnotežu nacionalne jednakost na svim nivoima vlasti – je prečesto bio instrument paralize.
Ova rigidnost je omogućila opstrukcionističkim elitama, političkim strankama i vanjskim akterima, uključujući Rusiju i Srbiju, da iskoriste najslabije tačke okvira.
Sistem upravljanja u BiH i dalje je jedan od najsloženijih u Evropi, a ponekad i jedan od najkrhkijih. Iako je dizajn Daytona postigao jednakost u zastupljenosti, često je to činio na štetu efikasnosti i efektivnosti u upravljanju. Ova struktura, koja je imala za cilj uspostavu zaštite od dominacije je, umjesto toga, proizvela politički zastoj – naglašavajući potrebu za ustavnom modernizacijom ukorijenjenom u istim principima koji su prethodno donijeli mir.
Ipak, BiH nije stajala u mjestu. Otpornost zemlje tokom proteklih 30 godina svjedoči o nečemu dubljem od samog dizajna: upornom vjerovanju u mogućnost suživota.
Distrikt Brčko nudi savršen i opipljiv dokaz tog vjerovanja i moći Daytona.
Uspostavljen kao neutralni, samoupravni entitet pod međunarodnim nadzorom, Brčko se razvio u jednu od najfunkcionalnijih multietničkih zajednica u BiH – mjesto gdje institucije Daytona nisu stagnirale, već sazrele.
Ovdje vladavina prava više prevladava nego što se koleba. Ekonomska saradnja preko etničkih linija je uobičajena, a ne izuzetak. Stabilno upravljanje i ekonomska integracija u ovom distriktu pokazuju šta se može postići kada se Dejtonski principi provode dosljedno, a ne kada se koriste kao političko oružje.
Njegov primjer pokazuje da podjele u BiH nisu nepromjenjive; uz transparentne institucije i dosljednu vanjsku podršku, saradnja može nadmašiti sukob.
Za one koji sumnjaju u Dayton, tihi uspjeh Brčkog ilustruje šta je moguće kada se upravljanje ne gradi na strahu ili frakcijama, već na zajedničkom interesu i predvidljivosti zakona. To pokazuje da buduće potrebe BiH nisu talac njene prošlosti.
Slični obrasci – iako neravnomjerni – vidljivi su širom zemlje,: međuentitetski poslovni poduhvati, regionalni energetski projekti i rastuće učešće mladih u evropskim programima razmjene. Ovo nisu slučajnosti. To su spori, generativni efekti mira koji je, iako nesavršen, opstao.
Pet principa za obnovljeni angažman SAD-a
Ipak, napredak se ne može pretpostavljati, već se mora zaslužiti. Politička struktura BiH i dalje je podložna teretu konkurentskih lojalnosti i vanjskih pritisaka. Moskva smatra Balkan strateškom tačkom pritiska u južnoj Evropi, podržavajući separatističke ambicije u Republici Srpskoj, podstičući kampanje dezinformacija i promovirajući antizapadne narative.
Ako se ne kontrolišu, ove dinamike mogle bi narušiti trodecenijski napredak, otrovati nadu građana BiH i destabilizovati širi region.
Zato je kontinuirani angažman SAD-a i dalje neophodan. Američka diplomatija, upravo zato što je i principijelna i pragmatična, pruža BiH vanjsko sidro koje je njoj i dalje potrebno.
Trajna pažnja SAD-a nije milostinja, već strategija. Ona čuva mir, unapređuje zapadni uticaj i ublažava rizik od ponovne nestabilnosti na Balkanu – regionu čije krize nikada nisu ostale ograničene unutar njegovih granica.
Obnovljeni američki pristup BiH treba se graditi na trajnim snagama Daytona, istovremeno se baveći njegovim strukturnim slabostima. Trebao bi biti definisan jasnim ishodima, ograničenim uplitanjem i asertivnim uticajem. Pet principa mogu voditi ovaj okvir:
Prvo, reforma s odgovornošću. Usloviti svu diplomatsku, ekonomsku i sigurnosnu podršku mjerljivim napretkom ka institucionalnoj reformi. Povezati pomoć s mjerilima – nezavisnost pravosuđa, modernizacija izbornog sistema i digitalno upravljanje – i primijeniti stvarne posljedice za opstrukciju. Performans, a ne obećanja, trebaju definirati partnerstvo.
Drugo, modernizacija sigurnosti. Voditi regionalnu sigurnosnu inicijativu usmjerenu na modernizaciju odbrambenih institucija BiH i jačanje interoperabilnosti NATO-a. Učiniti put BiH ka EU vidljivim i kredibilnim. To bi odvratilo zlonamjerni uticaj i reafirmiralo vodeću ulogu SAD-a u jugoistočnoj Evropi.
Treće, ekonomska integracija. Ohrabrivati ciljane investicije američkog privatnog sektora – posebno u obnovljive izvore energije, digitalnu infrastrukturu i transportne koridore. Takav angažman bi smanjio ovisnost od vanjskih aktera, povećao zaposlenost kako bi se mladi radnici zadržali u BiH i pokazao da se vladavina prava i ekonomski rast međusobno jačaju.
Četvrto, ciljane sankcije. Održavati koordinirane sankcije SAD-a i EU protiv pojedinaca i subjekata koji potkopavaju suverenitet BiH ili Daytonski okvir. Sankcije bi trebale biti precizne, provedive i povezane s jasnom diplomatskom porukom: korupcija i secesionizam koštaju.
I na kraju, angažman na visokom nivou. Institucionalizirati održivi kontakt između američkog i bh. rukovodstva putem godišnjih strateških dijaloga i periodičnih posjeta šefova država. Ljetna posjeta vršioca dužnosti pomoćnika državnog sekretara Brandona Hanrahana i zamjenika Marka Fleminga označila je snažan početak i ona bi trebala postati model za dosljedan ritam angažmana.
Rebalansiranje, a ne ponovno osmišljavanje
Ovaj pristup nije o ponovnom osmišljavanju američke politike na Balkanu, već o njenom rebalansiranju – transformisanju epizodne pažnje u održivo partnerstvo. On je u skladu s američkom vanjskopolitičkom tradicijom pragmatičnog idealizma: unapređivanje mira kroz kredibilnu snagu i nagrađivanje reformi kroz opipljiva ulaganja.
Dok je pogled BiH okrenut prema sljedeće tri decenije, zadatak nije zamijeniti Dayton, već ga ispuniti. To ispunjavanje leži u dubljoj kulturi zakonitosti, modernizaciji institucija i obnovljenom građanskom identitetu koji prevazilazi etničke granice, bez da ih negira. SAD i njeni evropski saveznici imaju jasnu ulogu u ovom procesu – ne kao pokrovitelji, već kao partneri u njegovom ostvarenju.
S obzirom da Dayton puni 30 godina, priznajmo i njegova ograničenja i njegovo naslijeđe. Donio je mir. Sada taj mir može prerasti u prosperitet, a ako se održi, svrsishodno vodstvo ostaje. Sjedinjene Američke Države, nastavljajući svoj aktivni i inteligentni angažman, mogu pomoći BiH da završi putovanje koje je započela prije 30 godina.
Priča o Bosni danas nije priča o zamrznutom neuspjehu, već o nedovršenom i neostvarenom uspjehu. A u Brčkom – u njegovim školama, sudovima i tržištima – već možemo vidjeti kako bi sljedeće poglavlje moglo izgledati: BiH koja funkcioniše jer njeni ljudi, njene institucije i njeni partneri odlučuju da je takvom učine.
Michael S. Miller, doktor nauka, kognitivni je psiholog i rukovodilac s više od 40 godina iskustva u vojnom, obavještajnom, akademskom i komercijalnom sektoru. Bivši kontraobavještajni agent američke vojske i viši rukovodilac u CIA-i, sada savjetuje organizacije putem svoje firme, Front Range Evolution, LLC, pomažući liderima da izgrade otporne kulture, prilagode se neizvjesnosti i otključaju ljudske performanse.
Douglas H. Wise penzionisao se iz CIA-e 2016. godine nakon skoro 30 godina istaknute službe, završivši kao zamjenik direktora Obavještajne agencije za odbranu. Bivši viši oficir obavještajne službe CIA-e i veteran američke vojske sa širokim interesima u službi i poslovanju u južnoevropskom regionu, danas rukovodioce širom svjeta savjetuje o rizicima, liderstvu i sigurnosnoj strategiji. Kao stručnjak za međunarodne odnose i čest međunarodni govornik, član je nekoliko odbora, uključujući i odbor Međunarodnog muzeja špijunaže.
Datum i vrijeme objave: 19.11.2025 – 12:43 sati
