Općinsko groblje Mingorrubio, smješteno tamo gdje se sjeverozapadna predgrađa Madrida stope s prirodom, moralo je djelovati kao svojevrsno poniženje za čovjeka koji je prvobitno bio sahranjen pod nadgrobnim spomenikom označenim križem visokim 150 metara i ogromnim bronzanim arhanđelima koji su ga čuvali, iznosi The Guardian.
Ali šest godina nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani iz grotesknog sjaja Doline palih i helikopterom prevezeni u Mingorrubio, Francisco Franco je barem u „dobrom društvu“.
S druge strane groblja, nasuprot generalisimovom mauzoleju, nalazi se grob njegovog desnog čovjeka, Luisa Carrera Blanca, čiji je život i mandat premijera okončan 1973. godine bombom koja je njegov automobil odbacila više od 30 metara u zrak. U istom groblju sahranjeni su i zloglasni dominikanski diktator Rafael Leónidas Trujillo te Carlos Arias Navarro – poznat kao „Kasapin iz Malage“ zbog brutalnih represija tokom španskog građanskog rata.
Smrt diktatora i decenije podijeljenog sjećanja
Upravo je Arias, prije 50 godina, objavio naciji vijest o Francoovoj smrti u poznatom televizijskom obraćanju.
„Španci, Franco je umro“, rekao je potreseni premijer. „Izuzetan čovjek koji je, pred Bogom i historijom, preuzeo ogromnu odgovornost za najzahtjevniju službu Španiji, dao je svoj život, sagorijevajući dan za danom, sat za satom, u ispunjenju transcendentalne misije.“
Pola stoljeća kasnije djela i nasljeđe čovjeka čiji je vojni udar protiv republikanske vlade otvorio put četverodecenijskoj diktaturi prožetoj autoritarnom ideologijom nacionalnog katolicizma i dalje progone, dijele i zbunjuju savremenu Španiju.
Španija danas: demokratska transformacija i novi izazovi
Trenutna, socijalistički predvođena vlada nastavlja posao svojih prethodnika kroz zakone o demokratskom sjećanju, pokušavajući pomoći državi da se suoči s nasljeđem frankizma. Ove godine, povodom 50. godišnjice njegove smrti, država naglašava svoju transformaciju u modernu evropsku demokratiju.
Ali obilježavanje ima i drugu svrhu: podsjetiti na sve veću prijetnju fašizma u vrijeme kada krajnja desnica ponovo raste i privlači mlade koji nemaju nikakvo sjećanje – a često ni znanje – o diktaturi.
„Istraživanja su pokazala da oko 24–25% mladih od 18 do 30 godina kaže da im ne bi smetalo živjeti pod autoritarnim režimom“, kaže Fernando Martínez López, historičar i državni sekretar za demokratsko pamćenje.
Nedavno istraživanje dodatno je pojačalo njegovu zabrinutost – više od 21% ispitanih ocijenilo je frankizam kao „dobar“ ili „vrlo dobar“ period.
Generacije koje nisu učile historiju
Martínez kaže da prethodne generacije učenika jednostavno nisu učile istinu o građanskom ratu ni o diktaturi.
„Postoji čitava generacija – pogotovo oni između 20 i 45 godina – koja je o svemu ovome učila vrlo malo“, rekao je. „Samo ako su imali profesore koji su se time bavili. Sad, sa zakonom o demokratskom pamćenju, to je obavezno.“
Nastavnici širom Španije primjećuju i da učenici pod utjecajem mizoginih, „muževnih“ ideja internetske manosfere često izražavaju pseudonostalgično divljenje režimu o kojem gotovo ništa ne znaju.
„Diktature nisu nešto iz srednjeg vijeka“, kaže ministar za teritorijalnu politiku i demokratsko sjećanje Ángel Víctor Torres. „Mladi imaju jedan prekid veze. Ponekad kada im kažem da je na Fuerteventuri postojao logor prisilnog rada za gej osobe – jednostavno ne vjeruju.“
Pakt zaborava i cijena šutnje
Velik dio neznanja korijene vuče iz načina na koji je Španija zaliječila rane nakon Francove smrti. Zakon o amnestiji iz 1977. godine, koji je dao nekažnjivost počiniteljima zločina za vrijeme rata i frankizma, pratio je tihi društveni dogovor poznat kao „pakt zaborava“.
Ideja je bila da se prošlost ostavi iza sebe i krene naprijed što brže.
Historičar i novinar Carlos Hernández de Miguel, autor knjige Francovi koncentracioni logori, smatra da su „užasni ustupci“ možda bili nužni tokom tranzicije, ali nikada nisu smjeli ostati na snazi desetljećima:
„To je omogućilo generacijama Španaca da odrastaju bez znanja o tome šta se dogodilo tokom 20. stoljeća – ili uz izmišljenu priču koja izjednačuje žrtve s mučiteljima i demokrate s fašistima“, rekao je.
Političke podjele i selektivno sjećanje
Decenijama se PSOE i konzervativni PP međusobno optužuju za politizaciju prošlosti.
PP je posljednji put na vlasti ukinuo budžet za historijsko pamćenje, tvrdeći da novi zakoni samo „kopaju po starim zamjeranjima“, dok krajnja desnica program obilježavanja naziva „apsurdnom nekrofilijom koja dijeli Špance“.
Izvor fotografije: EPA/VICTOR LERENA
Franco u suvenirnici i neoznačene masovne grobnice
Iako su Francovi ostaci uklonjeni iz Doline palih – sada Doline Cuelgamurosa – mnogi nostalgičari i dalje kupuju suvenire iz Nacionalne fondacije Franciso Franco, koju vlada pokušava ugasiti.
Istovremeno, iako je u posljednjim godinama ekshumirano gotovo 9.000 „nestalih“, još oko 11.000 žrtava čeka da budu pronađene i identificirane. Hiljade drugih vjerovatno nikada neće biti pronađene.
Pravda koja još nije stigla
Režiserka Almudena Carracedo, autorica nagrađivanog dokumentarca Tišina drugih, kaže da „nevidljivi plašt nekažnjivosti“ i dalje opterećuje žrtve.
„Demokratski zakon o pamćenju iz 2022. donio je istinu i sjećanje – ali pravda je i dalje blokirana zakonom o amnestiji iz 1977.“
Ona upozorava da nerazumijevanje vlastite historije otvara vrata revizionizmu i poricanju.
„Voljela bih reći da je Franco mrtav“, kaže. „Ali danas, s ponovnim usponom krajnje desnice, on je na bolan način i dalje prisutan. Mladi koji danas podižu ruku u fašistički pozdrav nikada nisu učili svoju historiju – nego slave mitove koje su čuli. To je opasan obrazac nostalgije koji vidimo u mnogim zemljama.“
Datum i vrijeme objave: 19.11.2025 – 09:20 sati
