Firenca, grad čije ime znači onaj koji će procvjetati, nije samo najposjećenija turistička destinacija, muzej na otvorenom i kovčeg najljepših umjetnosti, već i najčešće birana kulisa za bezbroj knjiga i filmova. I dok nas brošure i brošure upućuju na ono što vidjeti u Firenci, romani i filmovi otkrivaju manje poznate, tajanstvene i skrivene slike Firence.
Ako vjerujemo oku i ukusu umjetnika i prošetamo Firencom s knjigom u ruci, moći ćemo osjetiti taj poseban, tajanstveni duh grada koji gotovo sigurno pluta u jednosmjernoj rijeci turista. Za vašu sljedeću šetnju Firencom predlažemo vam roman Heaven’s Gate naša književnica Ljubica Arsić.
Kako mirišu firentinske tratorije
Već na početku romana glavnog junaka Đurđu nalazimo u firentinskoj tratoriji Čisto. Nakon dana ispunjenog poslovnim sastancima, pronalazi mjesto gdje se može opustiti i osvježiti uz izuzetne ukuse, po kojima je Firenca poznata kao i umjetnost. Zajedno sa Đurđom uživamo u odležanom pekorinu koji miriše na stara burad, buđi serviranoj na rukoli, siru sa koricom crnog bibera i rendanim tartufima ili mekoj mocareli prelivenoj medom. Razmislićemo o Đurđinom zaključku: “Sirevi su seksi.”
Heroine romana Heaven’s Gate može joj se verovati jer ima unutrašnji talenat za mirisanje koji je nasledila od bake, kao i mala prefinjena parfimerija u Beogradu. Iako Đurđina lagana večera u Firenci izgleda kao kraj priče, ona zapravo predstavlja početak niza događaja tokom kojih Đurđa počinje da otkriva mnoge tajne svoje lične i porodične istorije. Pričajući nam priču o Đurđi, književnica Ljubica Arsić nam otkriva i na specifičan način osvetljava neke od tajni same Firence.
Vrata raja – vječnost i vrijeme
Samo naziv romana Heaven’s Gate odnosi se na destinaciju do koje će svaki vodič odvesti svoju grupu, ali hoće li neko od njih sumirati svoju priču kao književnica Ljubica Arsić:
„Preko Đotovog zvonika, na ulazu u Krstionicu u kojoj su kršteni pesnik Dante i svi Medičiji, grupa kojoj se pridružio Đurđa posmatrala je pozlaćene reljefe na Kapijama raja. Onaj sa Adamom i Evom pokazao je sve što ih je snašlo: Adam, još uvijek uznemiren nakon božanskog dodira, ustaje iz nesvijesti, dok anđeli lepršaju oko njega, Eva iz rebra, obje izbačene iz raja nakon iskušenja i prijestupa. Očajna, Eva se malo zavalila, kao da će se onesvijestiti. Svi ovi događaji prikazani su na jednom panelu, kao da su se dogodili istovremeno, jer u vječnosti nema vremena, nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vrijeme je dato čovjeku da ga vječnost ne plaši.”
Firenca – Renesansno sirotište – Piazza Santissima Annunziata ugošćuje baziliku SS Annunziata, bolnicu nevinih i statuu Ferdinanda I © Color Maker / Shutterstock.com
Brunelleschijeva prva zgrada u Firenci
Nakon prijatne firentinske večere, Đurđa kreće na svoje unutrašnje putovanje tokom kojeg će boraviti u Firenci i na mestima koja imaju duboke i tamne senke. Tako će je veliki firentinski renesansni umjetnik Filippo Brunelleschi, kojeg turisti uvijek povezuju s grandioznom kupolom katedrale Santa Maria del Fiore, pokazati kroz ranorenesansnu građevinu, pored koje turisti rijetko zastaju. I to upravo one palate, koje autor naziva u romanu Dom anđelasvojim izgledom, značenjem i istorijom uticaće na razvoj Đurđine unutrašnje drame više od svih ostalih firentinskih svetilišta.
Dom anđela ili Ospedale degli Inoccenti, prva zgrada dizajnirana posebno za sirotište i bolnicu za siročad, počela je graditi 1419. godine i smatra se prvom čistom ranorenesansnom zgradom. To je ujedno bio i prvi Brunelleschijev arhitektonski rad u Firenci, nakon povratka iz Rima, gdje je zajedno sa svojim prijateljem Donatellom studirao arhitekturu zasnovanu na antici.
Red ceha tkača svile
Brunelleschi je u mladosti studirao kao zlatar i kipar, a kasnije je svoja arhitektonska znanja stečena u Rimu obogatio inovacijama, koje su kulminirale izgradnjom kupole Duoma, manjeg samo od kupole Sv. Petra u Rimu i kupole od sv. Panteon.
Projektiranje zgrade sirotišta povjerila je Bruneleskiju Ceh proizvođača svile iz Firencejedan od najbogatijih u gradu, u znak dobročinstva i brige za zajednicu.
Bruneleski ju je zamislio kao impozantnu građevinu, sa unutrašnjim dvorištem, sa kolonadom od stubova i devet lukova na pročelju. Brunelleschi se kasnije okrenuo novim arhitektonskim izazovima, a zgradu sirotišta su dogradili drugi majstori. Dodan je gornji sprat i novo krilo. Danas zajedno sa okolnim zgradama čini Trg Svetog Blagovijesti (Piazza Santissima Annunziata), na koji je 1609. postavljen kip Ferdinanda I. Medičija, velikog vojvode Toskane, a 1640. kip Fonatana.
Sudbina siročadi predviđena reljefima
Prvo sirotište na svetu započelo je svoj dug i dramatičan život, sa hiljadama isprepletenih životnih drama, čiji je odjek slušala junakinja romana Heaven’s Gate, tražeći odgovore na svoja pitanja. Književnica Ljubica Arsić kaže da je dok je pisala roman dugo stajala ispred te palate posmatrajući i analizirajući reljefe koji krase njenu fasadu.
Mala djeca su prikazana u kružnim reljefima od terakote s plavom glazurom, kako bi se ukazala namjena zgrade. Pisac se zapitao zašto je većina djece prikazana sa nogama čvrsto umotanim u pelene, a samo rijetki imaju noge slobodne. I došla je do zaključka da je vajar Andrea dela Robi predviđao sudbinu siročadi koja će na ovaj način odrastati u toj ustanovi. Dok će većina izgleda biti ograničena, neki će ipak uspjeti da se oslobode stega sudbine i uspjeti napraviti iskorak. Takva je bila renesansa, doba preplitanja tame i sjaja.
Firenca – renesansno sirotište, reljefi na zgradi – Bolnica nevinih © Color Maker / Shutterstock.com
U renesansnom sirotištu su igumani i igumanije odgajali i školovali siročad. Djevojke su mogle postati časne sestre, neke su se čak i dobro udale, a većina ih je bila obučena za vješte sluge u uglednim kućama. Dječaci su se uglavnom obučavali za zanate.
Točak anonimnosti
Književnica Ljubica Arsić takođe opisuje način na koji se deca ostavljaju u sirotištu. Na zidu kraj ulaznih vrata bio je pričvršćen veliki horizontalni točak sa udubljenjem u koji bi nosilac, obično nesretna majka, spuštao dijete i zvonilo na vratima. Tada bi se brzo udaljio da ga niko ne vidi i tako ostao anoniman. A unutra bi igumanija pokrenula mehanizam koji bi okretao točak i beba bi bila u sirotištu. Ovaj sistem ostavljanja djece bio je na snazi do 1875. godine.
Kada se točak zaustavio, preko njega je uklesan natpis: “Četiri veka ovo je bio točak nevinih, tajno utočište od bede i sramote za one kojima milosrđe nikada nije zatvorilo svoja vrata.”
Djecu su najčešće ostavljale neudate majke, ali i one koje su bile siromašne, koje su već imale djecu koju su jedva hranile, pa nisu mogle prehraniti druga usta. Naravno, vanbračna djeca kćeri i žena iz uglednih porodica često su završavala u sirotištu.
Da bi prehranili veoma male bebe, igumani i igumanije iz sirotišta su angažovali dojilje. Često se dešavalo da majka koja je noć ranije stavila svoje novorođenče na veliki točak dođe da doji. To je bio jedini način da prehrane svoje dijete i zarade.
Nadali su se da će uspjeti vratiti svoju djecu
Majke su se često nadale da će doći dan kada će moći da vrate svoju decu ostavljenu u sirotištu. Zato su kraj bebe često ostavljali diskretne znakove prepoznavanja, nizove perli, izvezeno ime, neki specifičan predmet. Dio se i danas čuva u muzeju.
Danas se u zgradi prvog sirotišta, izgrađenom po Brunelleschijevom projektu, nalazi muzej sa stalnim postavom i sjedište UNICEF-a. Istraživački centar Innocenti.
Dom anđela to je samo jedna od važnih tačaka Firence na kojima će se roman zasnivati Heaven’s Gate književnice Ljubice Arsić, ali će to biti tačka koja će blistavoj Firenci dati neophodni sfumato.
