Pravosnažnom presudom Apelacionog suda Brčko distrikta BiH u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev bivšeg Gradonačelnika Brčko distrikta BiH Eseda Kadrića, ujedno i Predsjednika brčanske SDA, protiv portala “TIMES.BA” odnosno njegovog osnivača Mirze Derviševića.
Podsjećamo dana 08.07.2020. godine Esed Kadrić je, putem svog punomoćnika Ramić Amera, advokata iz Brčkog, Osnovnom sudu Brčko distrikta BiH podnio tužbu protiv tuženog Mirze Derviševića, zbog objave satiričnog i komičnog teksta koji je portal “TIMES.BA” prenio sa portala “BRČANSKE E NOVINE” pod naslovom “Ne daračite u hodžicu jer brčanska Sebi-ja je na vratima!”.
Tužbom predanom ovom sudu tužilac Esed Kadrić je, na ime navodno pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede časti i ugleda, tražio da sud obaveže tuženog Derviševića da mu isplati iznos od čak 7.500,00 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
Istovremeno Mirza Dervišević, osnivač portala “TIMES.BA” angažuje uglednu advokatsku kancelariju “MILIĆEVIĆ DARKO & FAZLIĆ MIRZA” iz Brčkog, odnosno advokata Mirzu Fazlića, kako bi sačuvao vlastiti, ali i kredibilitet portala “TIMES.BA”.
Dana 25.03.2022. godine Osnovni sud Brčko distrikta BiH je u prvostepenoj presudi odbio tužbeni zahtjev tužioca Eseda Kadrića u većem dijelu, odnosno u dijelu od čak 93%, dosudivši mu iznos od 500,00 KM, te istovremeno ga obavezavši da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 399,14 KM.
Protiv presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH obje strane su izjavile žalbu Apelacionom sudu na presudu.
U konačnom, dana 22.03.2023. godine Apelacioni sud Brčko distrikta BiH donio je presudu kojom uvažava u cjelosti žalbu punomoćnika tuženog Fazlić Mirze, advokata iz Brčkog, dok istovremeno odbija žalbu punomoćnika tužioca Ramić Amera, advokata iz Brčkog, te preinačava prvostepenu presudu na način da sada u cjelosti I u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužioca, te ga obavezuje da tuženom Mirzi Derviševiću naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,40 KM.
Ovom presudom Mirza Dervišević i portal “TIMES.BA” uspjeli su u cjelosti u ovom parničnom postupku protiv bivšeg Gradonačelnika Eseda Kadrića (SDA)
Bez sumnje možemo zaključiti da je ovo jedna velika pobjeda građana Brčko distrikta BiH. Jako je bitno da su građani ovim primjerom vidjeli da ne moraju se kriti te da imaju pravo na slobodu govora i izražavanja, te da nema razloga da se boje funkcionera, pa čak kada je u pitanju i Gradonačelnik.
Drugim riječima Apelacioni sud Brčko distrikta BiH se, pri donošenju svoje odluke, rukovodio univerzalnim principima nezavisnosti, nepristrasnosti i profesionalnosti, čak i u situaciji kada je jedna od parničnih stranaka prvi čovjek izvršne vlasti, čime na mala vrata građanima Brčko distrikta BiH vraća povjerenje u pravosuđe.
“Ovo je bila slobodno možemo reći borba “Davida i Golijata” gdje sam ja na leđima portala “TIMES.BA” bio David u ovoj priči koja se završila kao i legenda o Davidu kada je porazio Golijata”- kazao je Dervišević za brčanski “Times.ba”.
On također dodaje sljedeće: “Htio bi da pohvalim rad sudova Brčko distrikta BiH koji su ipak u ovom teškom i čudnom političko devastiranom vremenu istrajali u svom poslu i koji su se držali pravnih principa, akata i pravde. Današnjim danom i ovom pravosnažnom presudom gdje smo izašli kao pobjednici skinuta je jedna velika “prljavština” koju nam je zloupotrebom svoje političke funkcije i moći u vlasti bivši Gradonačelnik Brčko distrikta BiH htio podmetnuti kao omču oko vrata. Ujedno se zahvaljujem mladom i energičnom pravnom timu okupljenom oko mog punomoćnika advokata Fazlić Mirze, bez čijeg profesionalnog i kvalitetnog zastupanja sigurno ovo ne bi bilo ostvarivo”.
Gospodo “ČAST JE ČAST, A VLAST JE VLAST” pa onda sve ostalo. Nemožete svoje sumnjive i prljave poslove sakriti od javnosti i medija iznošenjem neistina i pokušajem silom funkcije gaziti po običnim građanima i raznim pokušajima degradacije.
Naveo bi poseban dio iz presude Apelacionog suda a koji kaže:
“Tim prije, kada riječ „hodžica“ predstavlja deminutiv od riječi „hodža“ , a što
svakako nije pogrdna riječ, glagol „darakati“ u narodnom govoru na području
lokaliteta na kom je rođen i na kojem živi tužilac se koristi kao sinonim za glagol
dirati, dok odjevni predmet „fes“ predstavlja dio tradicionalne nošnje koji se nosi u
posebnim prilikama, odnosno neotuđivi dio islamske tradicije i Bošnjaka (kako to
navodi i tuženi u žalbi), dakle, ne može se podvesti pod omalovažavanje i vrijeđanje,
a pogotovo uzimajući u obzir da je tužilac nakon završene srednje škole (Medrese u
Tuzli) u periodu od 1998. godine pa do 2004. godine predavao islamsku vjeronauku,
te da mu je jedan od učenika, između ostalih, bio i tuženi (što implicira da su i tužilac
i tuženi iste vjeroispovijesti).“
Na kraju Dervišević je dodao:
“Evo iskoristit ću priliku, obzirom na to da je u toku sveti mjesec Ramazan, a meni ova današnja pobjeda u mjesecu Ramazanu puno znači, te ću u tom duhu i poslati poruku svima onima koji su pokušali da mi naruše čast neistinama:
Budite dostojanstveni,pravedni i primjer građanima i ne povodite se šejtanom sada kada ih puste iz okova, dozovite se!”
Dervišević dodaje “Ovo danas mi je zaista poseban značaj jer u ovom mjesecu Ramazana imamo 3. bitna vjerska praznika Uskrs i Vaskrs i Ramazanski Bajram. Za mene kao čovjeka koji vjeruje ovo značjano jer ovo nije samo moja pobjeda ovo je pobjeda demokratije i pobjeda svih građana bez obzira na nacionalnu opredjeljenostili religiju. I kao što časni Kuran kaže:
“O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome,
suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno
zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravoga puta skrenuli!“
Al-Ma’ide – Trpeza, Sura 5, 77
U nastavku pročitajte kompletnu pravosnažnu presudu Apelacionog suda Brčko distrikta BiH:
BOSNA I HERCEGOVINA
APELACIONI SUD BRČKO DISTRIKTA
BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 96 0 P 131183 22 Gž
Brčko, 22.03.2023. godine
U IME BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE!
Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudija Drpljanin Šejle kao predsjednika vijeća, Lučić Vuka i Klaić Ilje, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužioca Kadrić Eseda iz Maoče, zastupanog po punomoćniku Ramić Ameru, advokatu iz Brčkog, protiv tuženog Dervišević Mirze iz Brčkog, kojeg zastupa punomoćnik Fazlić Mirza, advokat iz Brčkog, radi naknade štete v. sp. 7.500,00 KM, odlučujući o žalbama tužioca i tuženog izjavljenim protiv presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 131183 20 P od 21.02.2022. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 22.03.2023. godine, donio je slijedeću
PRESUDU
Žalba tužioca Kadrić Eseda iz Maoče se ODBIJA kao neosnovana i presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 131183 20 P od 21.02.2022. godine POTVRĐUJE u stavu drugom izreke, dok se žalba tuženog Dervišević Mirze iz Brčkog UVAŽAVA i ista presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine PREINAČAVA u stavovima prvom i trećem izreke tako što se ODBIJA kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede časti i ugleda isplati novčani iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21.02.2022. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do konačne ispate i obavezuje se tužilac da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,40 KM, u roku od 15 dana od dana prijema ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Obrazloženje
Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 131183 20 P od 21.02.2022. godine, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, usljed povrede časti i ugleda, isplati novčani iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 21.02.2022. godine kao dana donošenja presude, pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude (stav prvi izreke), odbijen je tužilac sa zahtjevom za naknadu štete preko dosuđenog do potraživanog iznosa, kao neosnovan (stav drugi izreke) i obavezan je tužilac da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 399,14 KM, u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude (stav treći izreke).
Protiv prvostepene presude, blagovremene žalbe su izjavile parnične stranke.
Tužilac prvostepenu presudu pobija u stavovima drugom i trećem izreke („zbog djelimičnog odbijanja tužbenog zahtjeva i u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka“), a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da ovaj sud njegovu žalbu uvaži i „ožalbenu presudu u pobijanom dijelu preinači“, a tužiocu u svakom slučaju dosudi i opredijeljene troškove žalbenog postupka.
Tuženi prvostepenu presudu pobija u stavovima prvom i trećem izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom ovom sudu da njegovu žalbu uvaži i presudu prvostepenog suda preinači tako da tužbeni zahtjev u cjelosti odbije kao neosnovan ili da prvostepenu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
U odgovorima na žalbe, parnične stranke pobijaju istaknute žalbene razloge i navode suprotnih stranaka i predlažu da se žalbe suprotnih stranaka odbiju kao neosnovane, odnosno da ovaj sud postupi u skladu sa njihovim žalbenim prijedlozima. Opredijeljeni su i zahtjevi za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.
Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u smislu odredbe člana 341. u vezi sa odredbom člana 426. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 28/18 i 6/21 – u daljem tekstu Zakon o parničnom postupku), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Predmet raspravljanja i odlučivanja u ovoj parnici je tužbeni zahtjev tužioca, konačno (nakon obavljenoj vještačenja) opredijeljen na iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koji se odnosi na naknadu n ematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede časti i ugleda (primarno, u tužbi, je tužilac svoj zahtjev podvodio pod klevetu, da bi tokom postupka kao pravni osnov istakao uvredu), a sve zbog objavljenog teksta i slike dana 17.06.2020. godine na internet portalu tuženog „times.BA“ sa naslovom „Ne daračite u hodžicu jer brčanska Sebi-ja je na vratima!“.
Tuženi je tužbeni zahtjev, u bitnom, osporio tvrdnjama da ne postoji odgovornost zbog objavljenog teksta i slike ni za klevetu niti z a uvredu, jer je tužilac političar i javna ličnost zbog čega mora trpiti veći stepen kritike, da se radi o vrijednosnom sudu o političkim aktivnostima tužioca i da je takav način izražavanja mišljenja kroz satiru popularan u demokratskim društvima, odnosno kroz parodiju kao kulturnom žanru koji se koristi kako bi se postigao komičan efekat, kao i da tužilac nije uputio demant na predmetni članak niti tražio ispravku iznesenog izražavanja.
Na osnovu provedenih dokaza tokom postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:
da je tužilac rodom iz Maoče gdje je završio osnovnu školu, da je završio srednju školu – Medresu u Tuzli, a da je nakon završenog fakulteta stekao zvanje diplomirani politolog, da je u periodu od 1998. do 2004. godine radio kao vjeroučitelj u Maoči te da je za učenika imao i tuženog kojeg poznaje iz Maoče još od prije 20 godina;
da je tužilac dugogodišnji političar (predsjednik Stranke demokratske akcije Brčko distrikta BiH) i da je obavljao najznačajnije funkcije u vlasti Brčko distrikta BiH (predsjednik Skupštine Distrikta u momentu podnošenja tužbe, a gradonačelnik Distrikta u momentu donošenja prvostepene presude);
da je na internet portalu „times.ba“ u vlasništvu tuženog, dana 17.06.2020. godine objavljen tekst pod naslovom „Ne daračite u hodžicu jer brčanska Sebi-ja je na vratima!“, da je izvorni tekst objavljen na internet portalu „brčanske novine“ isti dan kada je objavljen i sporni tekst na portalu tuženog, te da je autor izvornog teksta bio Goran A. Klinovski (Gradimir Saldacki), prijatelj tuženog;
da je uz navedeni tekst na sajtu tuženog, ispod naslova objavljena fotografija tužioca sa fesom na glavi i naveden izvor preuzimanja fotografije: „progovoribrcko.wixsite.com“;
da se u „spornom tekstu kojeg je tuženi objavio na svom portalu tužilac naziva hodžicom te se prikazuje kao amoralan, bezkrupulozan i drzak“ i
da se tužilac (prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra prim. Drašković dr. Vasike iz Bijeljine) nekoliko puta obratio u Dom zdravlja Brčko na razgovor kada je osjećao teret, tjeskobu i unutrašnju bol, ali pri tome nije uzeo medicinski izvještaj, da je povremeno koristio sedative („Lexillium“ tablete), da su kod tužioca „duševne patnje, usljed objavljenog teksta i slike na portalu tuženog, bile jakog intenziteta u trajanju od pet prvih dana koje su se ispoljile kao uznemirenost, anksioznost uz umanjenje životnog elana i uživanja primjerenog starosnoj dobi tužioca, umanjena sposobnost doživljaja radosti u okviru svoje porodice i socijalne sredine uz tendenciju usamljivanja, lošeg raspoloženja zbog iznesenih uvreda koje su napisane i grafički superponirane radi vizuelnijeg prikazivanja široj narodnoj masi, da su u narednih mjesec dana slijedile duševne patnje intenziteta umjerenog stepena, a protekom vremena i adaptacijom na stresove, duševna bol kod tužioca se javlja povremeno u vidu prisjećanja na iznijete uvrede kada se osjeća nelagodno i tjeskobno te je naredna dva mjeseca duševna patnja bila intenziteta blagog stepena i povremena“, kao i da „tužilac nema trajnih psihopatoloških izmjena ličnosti, a tužilac je trpio neprijatna osjećanja, osjećaj ljutnje, bezvoljnosti, depresivnosti, napetosti uz pojavu jutarnjeg zamora i osjećaj bespomoćnosti, uz kompromitovanu sliku o sebi zbog spornog teksta tuženog radi koje objave je došao u stanje neprijatnih emocija koje su mu ometale kvalitetan život i indirektno uticale na radnu aktivnost“, kao i da je „intenzitet stresa kod tužioca bio umjeren i javljao se u skladu sa pisanim napadima tuženog na tužioca“, a „osjećaj zadovoljstva, sigurnosti, adekvatnosti i samoregulacije tužiocu remete sporne radnje tuženog zbog koga trpi stres“.
Kod tako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je polazeći od toga
da je tužilac predmetnu tužbu podnio zbog iznesenih uvreda koje su se našle u spornom tekstu objavljenom na internet portalu „Times.ba“ dana 17.06.2020. godine i to zbog samog sadržaja naslova teksta „Ne daračite u hodžicu jer brčanska Sebi-ja je na vratima!“, zbog nazivanja tužioca „hodžicom“ kroz sam tekst i kasnije i kroz objavu tuženog na svom facebook profilu od 26.12.2021. godine, zbog korištenja glagola „darakati“ u tekstu „u uskoj povezanosti sa tužiocem“, kao i zbog fotografije na kojoj je tužilac prikazan sa fesom na glavi, radi čega nema mjesta primjeni Zakona
o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 14/03), već se sporni odnos ima riješiti primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 – u daljem tekstu Zakon o obligacionim odnosima);
da je „ugled osobe objektivna kategorija i predstavlja mišljenje koje uža ili šira sredina ima o jednoj osobi (dobro ime, vrijednost koju oštećeni ima u društvu), dok čast predstavlja mišljenje koje osoba ima o sebi kao pripadniku društva (svijest čovjeka o vlastitoj vrijednosti -unutrašnja subjektivna čast)“,
da „uvreda prema nekim zakonodavstvima predstavlja krivično djelo protiv časti i ugleda koje se sastoji u izraženom ili pokazanom omalovažavanju druge osobe ili u nepoštivanju ljudskog dostojanstva“, da je „sadržaj uvrede zapravo u omalovažavanju, u negativnom sudu o vrijednosti drugoga i napad na njegovu čast, da ugled i čast predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje“, te da „čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (tako: odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj Ap 1678/12 od 8. decembra 2015. godine)“;
da tužilac ima „jako visoko mišljenje o sebi, da sebe smatra vrijednim, odgovornim, požrtvovanim i poštenim“;
da je „princip slobode izražavanja proklamisan i zagarantovan Ustavom Bosne i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 06/99, u daljem tekstu: Evropska konvencija), te da je odredbom člana 10. stav (1) Evropske konvencije propisano da svako ima pravo na slobodu izražavanja i da ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice“;
da je prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda BiH „sloboda izražavanja osnov za demokratsko društvo, osnovni uslov napretka društva i razvoja svakog čovjeka i da se ova sloboda odnosi kako na informacije/ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim, tako i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije, jer bez tolerancije, pluralizma i širokoumnosti nema demokratskog društva (tako: Presuda Evropskog suda od 7. decembra 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva)“, da „sva ograničenja koja se nameću moraju biti proporcionalna legitimnom cilju koji se želi ostvariti, da se velika zaštita pruža izjavama koje se tiču javnog interesa (kritika rada političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti), ali, sa druge strane, korištenjem slobode izražavanja preuzima se dužnost i obaveza/odgovornost u mjeri u kojoj se koristi tim sredstvima“, što znači da „ta sloboda nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav (2) Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja“;
da je odredbom člana 10. stav (2) Evropske konvencije propisano da se ostvarivanje slobode izražavanja može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda i prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva;
da je odredbom člana 8. Evropske konvencije propisano da svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i dopisivanja, te se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u
demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite i prava sloboda drugih, odnosno da je „glavna svrha člana 8. Konvencije zaštita od proizvoljnog miješanja u privatni i porodični život, dom i dopisivanje, odnosno da pruži zaštitu i ugledu i časti pojedinca u okviru prava na privatni život (tako: odluka Ustavnog suda BiH Ap 1334/14)“;
da „definicija privatnosti podrazumijeva područje koje nije javno, koje se odnosi na određene aktivnosti i uz njih vezane predmete, mišljenja ili osjećanja koji se zadržavaju za sebe, za koje se ne dopušta da ih doznaju drugi pojedinci, organizacije ili dijelovi društva, da je to „osnovno ljudsko pravo koje označava podatke u duhovnoj, materijalnoj, intelektualnoj sferi kao i kulturnoj sferi koji su zaštićeni od uznemiravanja drugih i u suštini je poznato kao ljudsko dostojanstvo koje se kao pravno priznat oblik nematerijalne štete nadoknađuje prema odredbi člana 200 ZOO-a za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti“;
da „kod dvije vrijednosti koje su zagarantovane Evropskom konvencijom (sa jedne strane vrijednosti zagarantovane članom 10. a sa druge strane vrijednosti zagarantovane članom 8. Evropske konvencije), a koje mogu biti u suprotnosti jedna s drugom, mora se postići pravičan balans u pogledu proporcionalnosti“ i da je stoga „neophodno da sud ocijeni koje od dva suprotstavljena prava istog ranga ima prioritet u svakom konkretnom slučaju“ odnosno da „u tom kontekstu sud treba da ispita doprinos izražavanja rasprave o javnom interesu, zatim koliko je poznata osoba koja je predmet članka, te koja je funkcija te osobe, prethodno ponašanje osoba u pitanju (dakle i tužioca i tuženog), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način na koji su fotografija ili članak objavljeni i način na koji je osoba predstavljena u članku ili fotografiji, kontekst objavljivanja spornih informacija ili fotografija, te priroda i težina sankcije“;
zaključio da:
tuženi nije „dokazao da je hodžica zaista nadimak tužioca iz mlađih dana kada je tužilac bio vjeroučitelj u Maoči (za što je teret dokazivanja bio na tuženom, tuženi osim svojih navoda nije izveo nijedan drugi dokaz na ovu okolnost, dok sa druge strane tužilac dokazuje da hodžica nije njegov nadimak, što je potvrdila i svjedok Mensura Kadrić)“;
da riječ „hodžica“ ne predstavlja pogrdnu riječ, već umanjenicu od riječi hodža „što tužilac zapravo nije (dakle nema završen fakultet Islamskih nauka niti zvanje hodže niti je ikada imao), a što tuženi zna, dakle ima saznanja da tužilac nije hodža“; da glagolom „daračiti“ tuženi nije uvrijedio tužioca po osnovu socijalne pripadnosti i seoske/ruralne pripadnosti kao mjesta rođenja i mjesta prebivališta, jer se radi o glagolu iz narodnog govora, a u tekstu se ne navodi da takav glagol koristi
tužilac u slobodnom ili političkom govoru;
da „kada tuženi nema mišljenje o tužiocu da je isti hodža, pa samim tim niti mladi „hodžica“, sud nalazi da nazivanje tužioca hodžicom u spornom tekstu kojeg je tuženi prenio, dodavanjem fotografije sa fesom tužioca s ciljem pojačavanja efekta riječi hodžica, ne predstavlja vrijednosni sud (mišljenje tuženog o tužiocu), niti oblik satire i kritike, nego je takav način prikazivanja tužioca s ciljem omalovažavanja te plasiranja negativnog suda javnosti o vrijednosti tužioca (što predstavlja sadržaj uvrede) na koji način je napadnuta i njegova čast u uskoj povezanosti sa ugledom, kao i dostojanstvo ličnosti“;
da se „sadržaj ostatka teksta kojim je tuženi imao za cilj informisati javnost o radu tužioca kao predsjednika Skupštine Brčko distrikta BiH i predsjednika političke partije SDA u Brčkom ne može povezati i opravdati sa nazivanjem tužioca hodžicom i prikazivanjem istog sa fesom na glavi, jer sud cijeni da takvo izražavanje i prikazivanje tužioca ne može zadovoljiti opći interes javnosti, nego samo njegovu znatiželju“, te da „takvo izražavanje, kojeg je tuženi prenio, nema legitiman cilj i dobru namjeru onoga ko takvo izražavanje prenosi jer se takvo sporno izražavanje i prikazivanje tužioca na fotografiji ne tiče javnosti, pa se stoga tuženi ne može pozivati niti je mogao dokazati dobronamjernost i pridržavanje novinarske etike“ i da „nije postojao interes javnosti da dobije informacije o tome da je tužilac prije 2004. godine (kada se počeo aktivno baviti politikom) bio vjeroučitelj, da je završio srednju školu
- Medresu, da je bio Imam koji je ponekad predvodio teravije u Maoči, te da praktikuje obavljanje vjerskih dužnosti svakog muslimana, a kako je tuženi u svom iskazu pojasnio da na bazi tih saznanja o tužiocu koristi „nadimak“ hodžica za tužioca (jer mu je tužitelj bio vjeroučitelj u petom razredu osnovne škole)“ i da
„u konkretnom slučaju nije postojao opravdani interes javnosti da bude upoznata sa ličnim životom pojedinca (praktikovanje vjerskih obreda u vrijeme prije početka aktivnog bavljenja politikom tužitelja), te kako se izražavanje koje je tuženi prenio ne može smatrati kritikom koju je tužilac kao javna ličnost dužan tolerisati s obzirom na funkciju koju obavlja, to sud u konkretnom slučaju daje prioritet zaštiti prava na privatni i porodični život tužioca, iako je javna ličnost, u odnosu na pravo na slobodu izražavanja“, odnosno da „u smislu sadržaja i oblika objave i prenošenja spornog teksta sa fotografijom tužioca, kao i načina i konteksta na koji je tužilac predstavljen na fotografiji uz potenciranje riječi hodžica za tužioca, sporni tekst uz fotografiju tuženi prenio sa ciljem omalovažavanja te plasiranja negativnog suda javnosti o vrijednosti tužioca (što predstavlja sadržaj uvrede)“,
radi čega je, prihvatajući u potpunosti nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra (cijeneći isti objektivan, stručan, izrađen na bazi svih raspoloživih parametara koji su bili dovoljni za izradu potpunog nalaza i mišljenja, cijeneći i dugogodišnje iskustvo u radu ovog vještaka) i iskaze saslušanih svjedoka u pogledu pretrpljene duševne patnje, uz ocjenu da se „novčanom naknadom od 500,00 KM može postići psihološka satisfakcija za tužioca, odnosno da će se ublažiti osjećaj koji mu je izazvan povredom njegovih prava od strane tuženog, a dosudom većeg iznosa od onog koji je dosuđen bila bi donesena odluka koja je nespojiva sa prirodom i društvenom svrhom ove naknade“ i da se „ne može zanemariti ni činjenica da tužilac nije tražio ispravku navoda iz teksta od tuženog prije podnošenja predmetne tužbe što bi svakako doprinijelo umanjenju duševnih patnji, kako to pojašnjava vještak, a što je i tuženi prigovorio kao podijeljenoj odgovornosti tužioca za nastalu mu štetu“, sudio o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu tužioca kao u stavovima prvom i drugom izreke pobijane presude, dok je na osnovu odredbe člana 120. Zakona o parničnom postupku i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 22/04 i 24/04 – u daljem tekstu Tarifa) i Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 5/01, 12/02, 23/03 i 11/20 – u daljem tekstu Zakon o sudskim taksama), stavom trećim izreke pobijane presude, nakon izvršene kompenzacije imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu, odlučio o troškovima parničnog postupka.
Po ocjeni ovog suda, žalba tužioca nije osnovana, dok tuženi sa pravom u žalbi ukazuje da odluka prvostepenog suda nije pravilna i na zakonu zasnovana.
Naime, navodi žalbe tužioca koji se svode na tvrdnje da je u pobijanoj presudu pogrešno označena vrijednost predmeta spora (treba u iznosu od 3.000,00 KM saglasno konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu), da je usljed pogrešne primjene odredbe člana 425. stav (2) Zakona o parničnom postupku tužiocu pogrešno obračunata i naplaćena sudska taksa na presudu, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima jer je u skladu sa prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra i iskazima svjedoka, odnosno sa utvrđenim intenzitetom duševnih bolova kod tužioca usljed objavljivanja spornog teksta i fotografije na internet sajtu tuženog, tužiocu trebao dosuditi „pravičan novčani iznos naknade nematerijalne štete u znatno većem iznosu od 500,00 KM“, da je prvostepeni sud pogrešno cijenio okolnost da tužilac nije tražio ispravku iznesenih navoda prije podnošenja tužbe i da je izveo pogrešan zaključak o korištenju omalovažavajuće umanjenice „hodžica“ i sintagme „ne daračite u hodžicu“, po stajalištu ovog suda, nisu osnovani upravo iz razloga koji žalbi tuženog daju karakter osnovanosti, a koji će biti izloženi u nastavku obrazloženja ove presude (uz napomenu da tužilac u skladu sa mehanizmima propisanim Zakonom o sudskim taksama ima mogućnost otkloniti posljedice „pogrešno obračunate i naplaćene“ sudske takse).
A, zaključak da u konkretnom slučaju, uvažavajući utvrđene relevantne činjenice i okolnosti tokom prvostepenog postupka, ne postoji odgovornost tuženog za uvredu shodno odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (ni za klevetu prema Zakonu o zaštiti od klevete), ovaj sud zasniva na pravilima sadržanim u normama Evropske konvencije na koje se pozvao i prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude (odredbe članova 8. i 10. Evropske konvencije) a svakako i na praksi najviših sudskih instanci, prije svega Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska praksa u Strazburu.
Jer, u situaciji kada je tužilac dugogodišnji političar (javna ličnost) koji obavlja (je obavljao) najviše javne funkcije u Distr iktu (između ostalih, predsjednik Skupštine i gradonačelnik Distrikta), radi čega je dužan saglasno proklamovanom principu slobode izražavanja u najvišem stepenu tolerisati i izražavanja koja vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju i kada konkretno izražavanje koje je tužilac detektovao kao uvredu (riječi „hodžica“ i „daračiti“, kao i vizuelna ekspresija u smislu objave slike sa fesom na glavi), po ocjeni ovog suda, ne prelazi granicu dozvoljenog izražavanja shodno odredbi člana 8. Evropske konvencije, budući da ne zadire u privatni i porodični život, dom i dopisivanje tužioca u toj mjeri da je neophodna intervencija od strane suda u ovom predmetu (upravo uvažavajući elemente kod ocjene proporcionalnosti na koje se pozvao i prvostepeni sud, a to su karakter i funkcija osobe na koju se odnosi članak, prethodno ponašanje osoba u pitanju, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način na koji su fotografija ili članak objavljeni i način na koji je osoba predstavljena u članku ili fotografiji, kontekst objavljivanja spornih informacija ili fotografija itd …), tada isto nije osnov, za zaključak da postoji odgovornost tuženog za uvredu, pa ni u mjeri koja opravdava dosudu iznosa sadržanog u stavu prvom izreke pobijane presude, kako je to pogrešno rezonovao prvostepeni sud.
Tim prije, kada riječ „hodžica“ predstavlja deminutiv od riječi „hodža“ , a što svakako nije pogrdna riječ, glagol „darakati“ u narodnom govoru na području lokaliteta na kom je rođen i na kojem živi tužilac se koristi kao sinonim za glagol dirati, dok odjevni predmet „fes“ predstavlja dio tradicionalne nošnje koji se nosi u posebnim prilikama, odnosno neotuđivi dio islamske tradicije i Bošnjaka (kako to navodi i tuženi u žalbi), dakle, ne može se podvesti pod omalovažavanje i vrijeđanje, a pogotovo uzimajući u obzir da je tužilac nakon završene srednje škole (Medrese u Tuzli) u periodu od 1998. godine pa do 2004. godine predavao islamsku vjeronauku, te da mu je jedan od učenika, između ostalih, bio i tuženi (što implicira da su i tužilac i tuženi iste vjeroispovijesti).
Prema tome, ovaj sud nalazi da sporno izražavanje objektivno posmatrano za posljedicu nije imalo povredu prava na privatnost tužioca koja zahtijeva reakciju suda zbog uvrede (čak i ako je to tužilac subjektivno primio kao uvredu), već izraz satire i kritike (pa i parodije) koji je zaštićen osnovnim premisama slobode izražavanja i tužilac ga je dužan, uvažavajući sve relevantne okolnosti (gore navedene), u konkretnom kontekstu, tolerisati i trpiti, pa je valjalo žalbu tuženog uvažiti i tužbeni zahtjev tužioca u cjelosti odbiti kao neosnovan, bez posebne analize i ocjene provedenih dokaza i utvrđenih činjenica u pogledu stepena i intenziteta duševnih patnji koje je tužilac trpio zbog ovog izražavanja. Međutim, ovdje svakako treba naglasiti i to da, jednako kao i kod klevete, za utvrđenje stepena i intenziteta duševnih bolova zbog uvrede, prema ustaljenoj sudskoj praksi sudova u Distriktu koja je potvrđena i od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u postupku nije potrebno provoditi vještačenje, već se ova relevantna okolnost dokazuje drugim adekvatnim dokaznim sredstvima (prije svega pouzdanim dokazom o medicinskom tretmanu u aktuelnom vremenskom periodu, a potom i drugim dokazima kao što su iskazi svjedoka i sl.).
Na osnovu izloženog valjalo je žalbu tužioca odbiti kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda potvrditi u stavu drugom izreke, a žalbu tuženog uvažiti i presudu prvost epenog suda preinačiti u stavu prvom izreke i tužbeni zahtjev tužioca u cjelosti odbiti kao neosnovan, saglasno odredbama članova 346. i 350. stav (1) tačka d) Zakona o parničnom postupku, kako je i odlučeno u izreci ove presude.
Primjenom odredbe člana 131. stav (2) u vezi s odredbama članova 120. i 121. Zakona o parničnom postupku, zbog uvažavanja žalbe tuženog, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u stavu trećem izreke pobijane presude, odnosno o troškovima cijelog postupka odlučiti tako da se tužilac obaveže da tuženom, umjesto u iznosu od 399,14 KM, nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.773,40 KM, kako je i odlučeno u izreci ove presude.
Tuženi, s obzirom da je u cjelosti uspio u ovom sporu i da se žalbama parničnih stranaka posebno ne pobijaju troškovi koji su mu priznati pred prvostepenim sudom, pored, od strane prvostepenog suda priznatih i dosuđenih troškova prvostepenog postupka u iznosu od 1.222,40 KM (puni iznos sudske takse za odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 KM, zastupanje po punomoćniku – advokatu na ročištima održanim pred prvostepenim sudom dana 20.10.2021. godine i dana 22.12.2021. godine u iznosima od po 421, 20 KM, te za zastupanje na nastavcima ročišta za glavnu raspravu održanim pred prvostepenim sudom dana 06.01.2022. godine i dana 21.02.2022. godine u iznosima od po 140,00 KM), pripada i trošak na ime sastava žalbe u potraživanom iznosu od 351,00 KM (član 13. tačka 2. Tarife prema vrijednosti predmeta spora od 3.000,00 KM) i na ime takse na žalbu u iznosu od 200,00 KM (Tarifni broj 1. tačka 11. u vezi sa članom 36. Zakona o sudskim taksama), dok mu nije priznat i dosuđen potraživani iznos na ime sastava odgovora na žalbu, jer ova procesna radnja (koja po zakonu nije ni obavezna) po ocjeni ovog suda nije bila nužna za zaštitu prava tuženog u ovoj parnici.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Šejla Drpljanin
