Kemijski sastav snova: Čišćenje u noćnoj smjeni

Spavanje se ponekad čini kao višesatno potonuće u ništavilo, poput bestežinskog pada u mračnu jamu Bijeloga Zeca na čijem dnu (osim snoviđenja iz Zemlje čudesa) ne postoje ni vrijeme ni prostor, stanje iz kojega se budimo s osjećajem da smo tek zaklopilioči, posve nesvjesni proteklog vremena i događaja oko nas.

Sile sna: pritisak, ritam i budnost

Ali, spavanje nije tek večernji switch‑off umorne svijesti, ni cjelonoćno pauziranje moždanoggameplaya. Našem mozgu noć je alternativno stanje budnosti, skrivena noćna aktivnost umnogome slična dnevnoj, no pod drugim kemijskim pravilima. Svake nas noći složena neurokemija vodi kroz hodnike snova: iz mračno‑maglovitog NREM‑a u duboki sporovalni ritam, a potom u REM-fazu u kojoj mozak priređuje halucinantni spektakl u vrhunskom 3D‑prikazu, sveudilj bez VR‑naočala.

Kada ćemo zaspati, hoćemo li uopće zaspati, koliko i kako ćemo spavati – sve to nadzire komplicirano isprepleteni trojni sustav: homeostatski pritisak (koliko tijelu i mozgu treba odmora i sna), cirkadijalni sat (kada je vrijeme za spavanje) i sustav budnosti (hoće li nam mozak uopće dopustiti utonuće u san).

1. Prva Sila Sna: homeostatski pritisakadenozina,glasnika pospanosti

Homeostaza je stanje tjelesno‑metaboličko‑fiziološko‑biokemijske ravnoteže kojoj je podređena cjelokupna naša aktivnost. Svaki odmak iz te uravnoteženosti automatski pokreće sustave koji nas „tiskaju“ natrag, prema povratku u homeostazu. Kako dan odmiče prema večeri i noći, taj se homeostatski pritisak gomila jer u tijelu – i u mozgu – raste adenozin, molekula koja se oslobađa razgradnjom ATP‑a, stanične „energetske valute“. Nastaje i u neuronima i u astrocitima, kao svojevrsni biokemijski mjerač potrošnje: što je više moždane aktivnosti i metabolizma, to je više adenozina i pospanost je jača – jasan signal da se organizam naginje iz homeostaze prema iscrpljenosti. Tijekom kratkog drijemanja ili noćnog sna njegova se razina spušta enzimskim razgradnim putovima (npr. adenin‑deaminaza) i krilensom kroz moždane tekućine, pa „glad za snom“ polako splašnjava.

Slikovit primjer uloge adenozina je – šalica jake kave. Kofein je naime antagonist adenozinskih receptora (A1/A2A) u neuronima; kad dobra doza kofeina prekrijete receptore, mozak privremeno ne čuje poruku o umoru. A1 receptor djeluje kao kočnica koja širom korteksa i hipokampusa stišava neurone, dok A2A u prugastom tijelu ulazi u igru s dopaminom i modulira krugove pažnje i motivacije – zato se nakon kave svijest nakratko čini oštrija i budnija.

No, kao i svaka čarolija, i ova ima svoju cijenu. Poluvijek kofeina u prosjeku je 3–7 sati (ovisno o genetici, dobi, nikotinu, trudnoći i lijekovima preko CYP1A2), pa se večernja šalica lako prelije u noć: poremeti se sporovalna faza i cjelokupna arhitektura sna. Uz redovitu konzumaciju kofeina, organizam se prilagođava povećanjem broja adenozinskih receptora, pa se razvija tolerancija. No, kad se kofein izostavi, isti ti receptori uzvrate glavoboljomi pospanošću – klasičnim sindromom odvikavanja. To znači teže uspavljivanje, učestalija buđenja i plići, isprekidan san, a ujutro umjesto svježine dočekuje nas „mamurluk bez alkohola“ – teška glava, pospanost i tromiji, sporiji mozak.

Stoga pauza od kofeina 6-8 sati prije planiranog odlaska u krevet, pa i oprez s bezkofeinskom kavom (koja ipak sadrži nešto kofeina), zna napraviti razliku između noći s punim rezervoarom sporovalnog sna i noći s praznim lampicama. Ako se na to nadoda kasnovečernje buljenje u ekran ili čaša-dvije alkohola, učinak se multiplicira: sat je poguran naprijed, dubina sna reducirana, a homeostatski dug nam se naplaćuje već na doručku. Kofein nije neprijatelj, ali s njegovim tajmingom valja biti taktičan: ranije u danu pomaže, kasno navečer često radi protiv nas.

2. Druga Sila Sna: cirkadijalni ritam i naše „treće oko“

Cirkadijalni sat je sklop neurona i sinapsi smješten u suprahijazmatičnoj jezgri (SCN), odmah iznad križišta očnih živaca, glavnog autoputasvjetlosnih signala koje naši štapići i čunjići iz mrežnice oka šalju u moždane centre za vid. SCN je unutarnji hardverski sat koji podešava ritam aktivnosti tijela na približno 24-satni ciklus i posredno upravlja „trećim okom“ – nedaleko smještenom pinealnom žlijezdom, epifizom.

S padom intenziteta dnevnog svjetla, kako se dan bliži kraju, SCN potiče epifizu na lučenje melatonina – pinealnog hormona spavanja, koji ne ruši u snove naglo poput isključivanja glavne sklopke, nego odmjereno i polagano pomiče cirkadijalni sat prema „noćnom modu“ i time olakšava uspavljivanje. Melatonin djeluje na receptore MT1/MT2 u suprahijazmatičnoj jezgri; zato tableta melatonina 30–60 minuta prije spavanja može pomoći hvatanju ritmakod jet-laga ili drugih razloga poremećenog tajminga sna.

Premda se često stječe dojam da je melatonin jedini hormon sna, većina neurona u SCN-u zapravo koristi GABA-u kao glavni kočnički neurotransmiter, a uz nju djeluje i cijela mreža peptida poput vazointestinalnog peptida (VIP) i arginin-vazopresina (AVP) koji pomažu da milijuni pojedinačnih „staničnih satova“ kucaju usklađeno. Svjetlo iz mrežnice do SCN-a ne putuje samo kao apstraktan „signal“, nego kroz glutamat i srodne molekule koje prenose informaciju o jačini i trajanju osvjetljenja, dok serotoninski signali iz moždanog debla dodatno fino podešavaju odgovor cirkadijalnog sata na jutarnje i večernje svjetlo.

Cirkadijalni sat, odnosno SCN jezgra brine o tome kada je za organizam „logično” biti pospan ili razbuđen. On sinkronizira unutarnje biokemijske ritmove s vanjskim vremenskim signalima (ili, da iskoristimo starohrvatsku riječ – „zeitgeberima”) – prije svega svjetlom, ali i vremenom obroka, tjelesnom aktivnošću i društvenim rasporedom.

Kada taj biološki urar kasni ili žuri u odnosu na društveno nametnuto vrijeme (škola u 7 ujutro, noćne smjene, “bindžanja” serija do tri u noći), nastaje individualno neprilagođeni kronični mini jet-lag: homeostatski pritisak i sustav budnosti šalju jednoznačne signale, ali cirkadijalni sat im ne daje jasan pozadinski ritam, pa san postaje plići, isprekidaniji i nekonzistentan kao radio stanica koja se hvata na rubu dometa.

3. Treća Sila Sna: sustav budnosti

Stanje budnosti održava šarolika ekipa neuromodulacijskih sustava koji naš moždani korteks zalijevaju kemikalijama poput hidromasaže – u više mlazova, iz više smjerova. Dan započinje buđenjem, kadaacetilkolin iz bazalnog prednjeg mozga i moždanog debla daje moždanom korteksu jutarnjikick-startza „paljenje” i puni mentalne rezervoare pažnje, učenja i živosti, anoradrenalin izlocus coeruleusizoštrava rubove stvarnosti i drži u pripravnosti alarm ako bi se dogodilo nešto neočekivano.

Za to vrijeme, serotonin iz jezgara raphe podiže raspoloženje i drži emocionalnu krivulju pod kontrolom; dopamin iz ventralnog tegmentuma dodaje motivacijski podton svemu što se radi i objašnjava zašto se uopće isplati ostati budan; a histamin iz tuberomamilarne jezgre drži oči otvorenima (zato i nije neobično što starije generacije antihistaminika, lijekova protiv alergije koji blokiraju histaminski sustav, gotovo redovito izazivaju pospanost).

U pozadini svega tiho bruji konstantni šum glutamata, glavnog pobuđujućeg neurotransmitera, stalna pogonska „struja” na koju se oslanjaju svi ostalineurokemijski signali. A iznad te ekipe, kao nekakav nadzorni kontrolor u hipotalamususjedi oreksin (hipokretin), mali majstor rasvjete koji drži ON/OFF prekidač stabilnim. Dok hipotalamički oreksinski neuroni odašilju svoje kemijske signale skladno i ritmično, sustavi budnosti stoje na organiziranom okupu i sve besprijekorno „fercera”. Ako ih međutim nešto ozbiljno poremeti – recimo neka autoimuna boljka poput narkolepsije – cijeli se mehanizam kontrole budnosti raspada i očituje se kratkim nekontroliranim napadajima iznenadnog sna usred bijela dana: mozak je čas ON, čas OFF.

S druge stranebudnosti: kad mozak u NREM-u stisne tipku „Sleep“

Složena neurokemija sustava budnosti drži nas – naravno – budnima. No, što je s glavnom temom o kojoj govorimo, što je sa – spavanjem?

Kao prvo, da bi se uopće otvorio prostor za san, netko/nešto u mozgu mora imati hrabrosti „povući ručnu” za budnost. Tu na scenu stupa mala, ali moćna skupina neurona u ventrolateralnoj preoptičkoj jezgri (VLPO) u mozgu. To su GABA/galanin neuroni koji, čim se dovoljno aktiviraju, stišavaju sve glavne budne sustave i prebacuju mozak u drugo, noćno radno stanje.

Neuroznanost taj mehanizam naziva flip‑flop prekidačem: on je ili uključen ili isključen; kada tonemo u san, nema tu predugog pregovaranja ni predigre uz romantična polusvjetla: prekidač se isključi i – zaspemo. Taj je trenutak tako isključiv i brz da ga rijetko kada možemo uloviti– kada se ujutro probudimo, ne možemo prizvati u sjećanje točan trenutak u kojem smo sinoć zaspali; sve što znamo jest da smo tren prije bili budni, a potom je zastor pao.

Ranije spomenuti oreksin pritom djeluje kao stabilizator: dok god oreksin održava tonus sustava budnosti, prekidač se ne isključuje. Kada oreksinski signal oslabi, VLPO i GABA/galanin stupaju na scenu i san preuzima komande neurokemije mozga: padamo u NREM (non-REM) fazu sna. Točnije rečeno – u tri NREM faze.

U trima NREM fazama (N1, N2, N3) monoaminski sustavi (noradrenalin, serotonin, dopamin, histamin) se povlače u pozadinu, VLPO drži kočnicu čvrsto stisnutom, a EEG se usporava.

Prva podfaza unutar NREM-a jeN1,prijelaz iz budnosti u san. N1 traje samo par minuta i predstavlja stanje neposrednog utonuća u san – ono kad još čujemo što se događa oko nas, mišići nam ponekad trgnu, a mozak počinje usporavati. SlijediN2,pravi početak sna; zastor je spušten a slika i ton isključeni, disanje i puls se usporavaju, temperatura tijela pada, a moždani EEG-valovi pokazuju tzv. sleep spindles i K-komplekse. Naposljetku tonemo najdublje, u fazuN3 (dubokisporovalni san,slow-wave sleep). EEG valovi su u N3 fazi spori(0,5–4 Hz) i visokih su amplituda, a mozak je najdublje uspavan. Tada nam se tijelo najviše oporavlja i regenerira.

Čišćenje u noćnoj smjeni

Nakon NREM-a dolazi REM faza,ona s brzim pokretima očiju i snovima (o njoj ćemo malo poslije). CiklusN1 → N2 → N3 → REM ponavlja se više puta tijekom jedne noći.

U tri N-faze odvija se ona prava noćna smjena: moždane sinapse prebiru zapise iz prethodnog dana birajući koje vrijede memoriranja, a koje treba odbaciti; jačaju se korisne veze, a višak se postupno stišava i briše; mreža glimfatskih kanala(glija-stanice + limfa = glimfa) širi međustanične prostore i ubrzava ispiranje metaboličkog otpada: metafora noćnog čišćenja mozgaje možda pojednostavljena, ali ne i sasvim pogrešna ilustracija tih zbivanja.

Istodobno brojni citokini i druge imunosne molekule dobiju više prostora za fino ugađanje upalnih odgovora, kao da organizam tek u snu može u miru dogovoriti strategiju za sljedeći dan. Zato su san i noćni odmor jedan od najučinkovitijih mehanizama oporavka i obrane od upalnih i infekcijskih napada: to je doba najefektivnije rekuperacije i reorganizacije imunološkog sustava.

REM: sanjanje na visokim oktanima

Faza sna u kojoj doživljavamo snove, poznata i kao faza brzih pokreta očima, rapid eye movement, REM-faza, je sama po sebi svojevrstan paradoks: mozak je aktivan (ako ne čak i aktivniji!) nego u budnosm stanju, ali tijelo miruje.

Neurokemija zna zašto je to tako: jer je acetilkolin visok, a noradrenalin i serotonin tiši nego u bilo kojem drugom stanju budnosti ili spavanja. Rezultat takvog odnosa neurokemijskih snaga su živopisne slike, labave granice provjere stvarnosti i brzi pokreti očiju. Istovremeno, potpuna opuštenost i nepokretnost,atonija skeletne muskulaturenastaje jer tzv. REM‑on jezgre u ponsu (npr. sublaterodorzalna jezgra, SLD) aktiviraju GABA i glicinske interneurone koji blokiraju spinalne motoneurone – ukratko učine nas paraliziranima.

Ukoliko ta GABA-glicinska blokada koja nam u snu drži mišiće opuštenima ipak popust, pa kočnica oslabi, nastaje stanje koje nazivamoRBD (REM behavior disorder) – stanje fizičkog izvršavanjai proživljavanja sna: spavači skaču iz ležaja, hodaju, mašu rukama, uzvikuju, govore, fizički reagiraju na sadržaj snova, aktivno se brane ili nasrću na halucinacije koje samo oni vide kao projekcije njihovih snova. RBD se viđa kod djece (nezrelost i nedovršeni razvoj sinaptičkih mreža), a kasnije u životu može biti rani znak nekih neurodegenerativnih bolesti, osobito onih s nakupljanjem α‑sinukleina (Parkinsonova bolest, demencija s Lewyjevim tjelešcima, multipla sistemska atrofija).

Paraliza sna: kratki sudar svjetova

Dogodi se ponekad da se probudimo pogrešnim kemijskim redoslijedom, „odozgo prema dolje“: snovi su prestali, svijest je razbuđena, oči vide, uši čuju, soba je poznata – ali tijelo “ne sluša” – miruje kao zaleđeno. To je pojava zvanaparaliza sna: kratko preklapanje stanja u kojem se svijest već uključila, a REM‑atonija još nije isključena, premda se trebala dogoditi prva na To-Dolisti buđenja. Neurokemijski gledano, REM‑ON jezgre u moždanom deblu (ponsu) i dalje preko GABAi glicinskihimpulsa „drže kočnicu” na motoričkim neuronima, dok se korteks i talamus već dižu u budnost; noradrenalin izlocus coeruleusa još uvijek šuti, pa je reality check, svijest o budnom stanju sporiji nego inače.

Uz to se često pojave i polu-halucinantni doživljaji s ruba sna. Hipnagogične pojave – one pri usnivanju – i hipnopompične – one pri buđenju – dolaze kao konfuzni isječci iz filma „napušenog” režisera: šumovi, sjene u kutu sobe, slutnja da je „netko u blizini“ ili osjećaj težine na prsima. No, ništa od svega toga nije nadnaravno, nego fiziološki posve razumljiva kombinacija produžene atonije (kada mišići trupa i udova ne slušaju), pojačane sugestibilnosti i mašte koja u polubudnom stanju trči korak ispred provjere realnosti. Dišni mišići rade (osobito ošit), ali budući da je ostatak tijela paraliziran GABA/glicinom, osjet disanja se može osjetiti kao pritisak u prsištu.

Epizoda najčešće traje nekoliko sekundi do minutu‑dvije i sama prestane čim se REM‑kočnica otpusti. Češća je kad se spava na leđima, nakon deprivacije sna, uz alkohol kasno navečer, kod neredovitog ritma, te u sklopu narkolepsije ili opstruktivne apneje u snu.

Kako smanjiti učestalost paralize sna? Uredan raspored spavanja, izbjegavanje kasnog kofeina i alkohola, spavanje na boku, te liječenje mogućih stanja u pozadini (npr. apneje) znatno smanjuju epizode. Ako su učestale, ako traju dugo ili uz njih postoje dnevna pretjerana pospanost, nagla isključenjaili noćna gušenja, vrijedi potražiti stručnu procjenu u ambulanti za poremećaje spavanja (polisomnografija).

Lucidno sanjanje i noćne more

Paraliza sna nije ni izdaleka jedina neobična pojava koja nam se može dogoditi tijekom noći u vremenu koje bi trebalo biti predviđeno za miran odmor i tjelesno-mentalnu regeneraciju. Primjerice, tu su lucidni snovi i noćne more.

Lucidni snovi su trenuci kada sanjač u snu shvati da sanja – ponekad i s mogućnošću da malo preuredi scenografiju. Najčešće se pojavljuju u kasnim REM‑ciklusima, kada je acetilkolin visok, noradrenalin nizak, a prednji dijelovi mozga (prefrontalna mreža) na trenutak pojačaju nadzor kao unutarnji urednik koji dođe provjeriti naslov prije tiskanja. Indukcija ima više pristupa: vođenje dnevnika snova i kratko buđenje pa povratak u krevet (tzv. wake‑back‑to‑bed), mnemoničke tehnike (MILD), „testovi stvarnosti“ tijekom dana, pa čak i svjetlosni signali iz maski koje pokušavaju uhvatitiREM.

U nekoliko kontroliranih eksperimenata dodatak galantamina (inhibitor acetilkolinesteraze) u drugoj polovici noći povećao je vjerojatnost lucidnog sna; kombinacija s MILD‑om zna biti osobito učinkovita. No galantamin nije bezazlena šalica čaja od metvice pred spavanje: nuspojave su ozbiljna nesanica i neugodne parasomnije (neobična ponašanja i doživljaji tijekom sna ili na prijelazu budnost–san, poput hodanja u snu, noćnih strahova ili RBD‑a), pa taj put nije za svakoga. Sigurnija osnova ostaje higijena sna, dnevnik, ritam i blage kognitivne tehnike; uređaji i aplikacije nude šušur, ali znanstveni učinci su skromni.

Noćne more su druga strana noćnog kina – filmske projekcije s previše adrenalina u zvučnoj traci. U urednom REM‑u noradrenaliniz locus coeruleusa je utišan, prekidač se nalazi na poziciji „REM‑OFF“ – i to omogućuje da se emocionalna sjećanja presložebez pune fiziološke uzbune. Ali ako je noćni noradrenergički ton previsok – nakon trauma, pod kroničnim stresom, u apstinenciji od alkohola ili pod utjecajem nekih lijekova – REM-faza se rastrga, fragmentira – i noćne more postaju učestale.

Važno je razlikovati noćne more (REM-faza, kasnija noć, jasno sjećanje) od noćnih strahova (NREM, prva trećina noći, jak autonomni odgovor – lupanje srca, znojenje, nedostatak zraka – i slab ili nikakav kasniji recall. Noćne more ponekada znaju biti toliko naporne i iscrpljujuće da zahtijevaju liječenje. A liječenje kreće od temelja: redovit dnevno-noćni raspored, ograničenje alkohola, liječenje apneje ili RBD‑a ako su prisutni. Dokazano učinkovita je Imagery Rehearsal Therapy (IRT) – tehnika svjesnog „prepisivanja“ završetka najčešćih noćnih mora i ponavljanja nove verzije na javi; iznenađujuće često smanji učestalost i snagu loših snova. U farmakološkom dijelu od pomoći jeprazosin (blokator α1‑receptora), koji pomaže osobama s PTSP‑om, premda rezultati nisu kod svakoga ujednačeno dobri. Kod postojanih, teških noćnih mora koje ostavljaju za sobom jasnu psihičku traumu, oslonac ostaje psihoterapija.

Zašto se uopće sanja?

Nema jedne konsenzusom općeprihvaćene i svečano proglašene „svrhe snova“. Ono o čemu se većina znanstvenika koji proučavaju snove slaže više je nalik „noćnom paketu usluga“ kojegamozak odrađuje dok je vanjski ulaz utišan. U fazi REM‑a, gdje je acetilkolin visoka noradrenalin prigušen, emocije se mogu preurediti bez glasnih sirena i paljenja alarma – tada se odvija smirena i sigurna projekcija osjetljivih sadržajanakon koje se jutro dočeka s manje „grča u želucu“. U fazi NREM‑a, sporovalnoj i tihoj, obavlja se noćni servis: dijelovi pamćenja preslaguju se i učvršćuju, sinaptične veze koje su danju pretjerano narasle blago se „podšišaju“, a mozak oslobađa prostor i energiju za sutrašnji dan.

Između tedvijekrajnosti postoji još i interesantan međuprostor: mozak tijekom sna radi svojevrsnu „generalnu probu“ svojih pretpostavki o svijetu – u tišini, bez novih podražaja, odigrava male „what if“ scenarije i provjerava koliko se njegove unutarnje mape poklapaju sa stvarnošću. Kad vanjskih podražaja nema, unutarnji „generator scenarija“ isprobava razne kombinacije – „što ako“ varijante koje nekada izrode neočekivane uvide i spoznaje, a nekada samo nadrealnom pričom. Neki istraživači tome dodaju i „vježbu opasnosti“: u snovima sepod kontroliranim uvjetima i bez stvarne šteteprolaze motivi prijetnje i bijega, čime se emocionalni odzivi kalibriraju za dan koji slijedi.

Sve se te zadaće međusobno preklapaju i hrane istim kemijskim potpisom – REM s visokim acetilkolinom i utišanim noradrenalinom, NREM s dubokom GABA‑tišinom i sporovalnim ritmom. Vjerojatno je zato „svrha snova“ sporedni proizvod opće svrhovitosti noćnog odmora: održati mozak funkcionalnim, ekonomičnim i emocionalno podnošljivim za sljedeći dan.

Spavanje i učenje: hipokampalni „replay“i hipnagogija – od Kekuléa do Dalíja

U glodavaca se to lijepo vidi: neuroni koji kodiraju prostor („place cells“) noću reproduciraju uzorke iz dana – kao da mozak ponavlja prolazak laboratorijskim labirintom. Taj se „replay“ često vozi u tandemu s kratkim, oštrim valovima hipokampusa (tzv. sharp‑wave ripples) i sasleep spindles te sporovalnim oscilacijama u kori velikog mozga – trojni ples koji olakšava presnimavanje tragova iz hipokampusa u neokorteks.

I kod ljudi analiza EEG-a i funkcionalna snimanja sugeriraju sličan princip: NREM ojačava faktička sjećanja (činjenice, rječnik, lokacije), dok REM – uz visoki acetilkolin i prigušen noradrenalin – fino podešava emocionalni ton i olakšava kreativne asocijacije (theta‑spojnice u EEG-u = malo „labavija“ provjera stvarnosti). Zato se nakon solidne noći ponekad „samo od sebe slegne“ rješenje koje nam je dan tvrdoglavo odbijalo doći u pamet. Takozvani ciljani podsjetnici pojačavaju taj učinak: mirisi ili tihi zvukovipovezani s učenjemtijekom NREM‑a (targeted memory reactivation) znaju diskretno potaknuti „replay“ i poboljšati prisjećanje.

Hipnagogija – ulazna zona između budnosti i sna – plodno je tlo za slobodnu maštu i asocijacije jer noradrenergička „policija“ nakratko napusti scenu, a prefrontalni „urednik“ malo manje koristi svoju crvenu olovku. Kekulé je navodno ugledao benzenski prsten kao zmiju koja grize vlastiti rep; Mendelejev je u polusnu „posložio“ periodni sustav; Paul McCartney je finalnu melodiju pjesme „Yesterday“donio iz sna (prvotno ju prozvao „Scrambled Eggs“ – „Kajgana“).

Salvador Dalí i Thomas Edison koristili su mikro‑drijemanje: razmišljajući o problemu, nakratko bi utonuli u N1 – najpliću fazu sna – držeći žlicu ili ključ iznad metalne posude; popusti li mišićni tonus, predmet zazveči, osoba se trzne i „ulovi“ ideju s ruba sna, u trenutku kad su asocijacije najraspuštenije, a kritika još ne radi punom snagom. Ta mala prag‑zona hipnagogije zna izbaciti iznenađujuće uredne skice rješenja – naravno, više su to zgodne anegdote nego recept za genijalnost, ali su ipak dovoljno česte da vrijedi držati olovku i papir pri ruci.

Vrijeme za buđenje

Sve je jasno, zar ne? Kad acetilkolin pojača glas, utihnunoradrenalin i serotonin, a GABA i glicin povuku ručnu kočnicu, oreksin prebaci prekidač, histamin se stiša, adenozin i melatonin postave tajmer, a ostatak posla obavi još desetak neurokemijskih spojeva u mreži stotina tisuća sinapsi.

Kemijski sastav snova nije moguće definirati jednostavnim popisom svih molekula u bočici; spavanje i snovi rezultat su ekstremno složenih interakcija unutar labilnog stanja homeostaze enormnog broja različitih neurokemijskih signala.

Zato snovi većinom nalikuju filmu po scenariju Stephena Kinga, a u zajedničkoj režiji Davida Lyncha i Tima Burtona: spektakularno i vizualno uvjerljivo, čak i kada logika radnje „ne drži sasvim vodu“.

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}