Predstava Sigurna kuća: Teatarski iskorak u sivu zonu, zonu sumraka i poremećenog sustava vrijednosti koji slavi zlostavljača, a ponižava i osuđuje žrtvu

Ne dogodi se baš često da tri velike kazališne kuće u Zagrebu novu sezonu započinju dramatizacijama romana: u Hrvatskom narodnom kazalištu, u režiji Ivana Planinića, postavljene su “Zastave” Miroslava Krleže, Zagrebačko kazalište mladih u novu kazališnu avanturu krenulo je s adaptacijom romana “Max, Miša i ofenziva Tet” Harstada u režiji Ivice Buljana, dok se Gradsko dramsko kazalište Gavella priklonilo scenskom uprizorenju novog romana Marine Vujčić “Sigurna kuća”, autorskom projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje i autorice adaptacije Jelene Kovačić.

Pukotine u svakodnevici

U prva dva primjera riječ je o mahom fikcionalnoj prozi – ukoliko se to uopće može reći za neko Krležino djelo, kao fikcionalni splet i montaža segmenata stvarnosti i najvećim dijelom autobiografski zapis norveškog pisca – dok je u trećem slučaju izvor roman temeljen na surovoj stvarnosti, fenomenu nasilja nad ženama, čemu, nažalost, svjedočimo svakodnevno, odmah tu pokraj nas.

Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić

Marina Vujčić poznata je i renomirana hrvatska spisateljica, na književnoj sceni javlja se 2010. romanom “Tuđi život”, od tada objavila je još sedam romana, posljednji je “Sigurna kuća” iz 2004. godine. Prevođena je na talijanski, makedonski, njemački i bugarski jezik, a u teatrima su postavljene i brojne njezine drame, recimo “Plodna voda” u HNK-u ili “Umri ženski” u SK-u Kerempuh u Zagrebu. Autorski tandem Anica Tomić i Jelena Kovačić u kazališnim krugovima Hrvatske, pa i šire, ne treba posebno predstavljati, iza njih je niz uspješnih autorskih projekata i akademska karijera profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Predstava “Sigurna kuća”, kako same navode, nastala je iz potrebe da se govor o nasilju nad ženama iz intimnog i privatnog premjesti u politički i društveni kontekst – otuda je samoj predstavi prethodilo nekoliko javnih performansa na središnjim, otvorenim prostorima u Zagrebu s ciljem da i prije predstave stvore pukotinu u svakodnevici, da bi jasno pokazale kako se nasilje ne događa na sceni već u stubištima, haustorima, spavaćim sobama – dakle u vlastitom domu. Uz njih dvije, predstavu uobličavaju kostimografkinja Marita Ćopo, scenograf Matija Blašković, suradnica za scenski pokret Lada Petrovski Ternovšek, autor glazbe Nenad Kovačić i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.

Anica Tomić o genezi predstave kaže: “Najviše nas je zanimalo ono što se događa prije čina – ne samo nasilje kao trenutak već kao proces: napetost, gaslighting, sram, izolacija, prešućivanje. Kroz atmosferu, geste i međuljudske odnose istražiti kako nasilje nastaje i kako opstaje. Jer to nije nešto što dolazi izvana, nego nešto što se polako infiltrira iznutra, pod krinkom ljubavi, brige, čak i šarma. Najveći izazov bio je pronaći kazališni jezik i odraziti ga mizanscenom, istovremeno krhkom i snažnom, kao što su to i priče žena…” Predstava pokušava izokrenuti uobičajen slijed pitanja koja se najčešće postavljaju žrtvama nasilja koje se pita: zašto nisi otišla na vrijeme, umjesto da se postavi pitanje zašto je sustav nije zaštitio, zašto nije učinjeno baš ništa da se to nasilje uopće dogodi.

Komad prema romanu MarineVujčić

Marina Vujčić tu atmosferu oko žene-žrtve sjajno opisuje: “Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. Živa žena ne može biti žrtva jer eno je – hoda, diše, nikakva krv joj se ne cijedi niz pleća, modrice su, ako ih je i bilo, sad nevidljive, ima sve udove, oba oka i uha, što je sijala, neka i žanje, ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji. Što te ne ubije, nije te ubilo jer si preživjela, a pritom si poremetila prirodan red stvari jer je on mrtav umjesto tebe…” O takvoj jednoj ženi koja se odvažila, nakon godina zlostavljanja i maltretiranja, ubiti onoga koji joj je predstavljao prijetnju za vlastiti život, svog supruga, govori roman i predstava “Sigurna kuća”, iskorak je to teatra u sivu zonu, zonu sumraka i poremećenog sustava vrijednosti koji slavi zlostavljača, a ponižava i osuđuje žrtvu samo zato jer se usudila suprotstaviti i obraniti svoj jedini život.

A žrtva prekasno shvaća s kim ima posla: “Predugo je trebalo da shvatiš što ti se događa. To je raslo tako podmuklo da se na svaku novu zabranu ili pravilo ili zlovolju ili prodiku navikneš upravo toliko koliko treba da novu ne doživiš kao veliku promjenu. Kao rak koji tiho napreduje dok nije prekasno. Ali sve o tome znaš tek naknadno… Do kraja prve godine vašeg zajedničkog života već si razvila istančane senzore za njegovo raspoloženje. Prepoznaješ izraz lica koji sluti na nevolju. Šutljiv je, ali znaš da čeka da ga pitaš što nije u redu. Bojiš se pitati ga, ali ako ga ne pitaš, eksplodirat će još jače, kasnije kad eksplodira. Jer ako ga ne pitaš, to je dokaz da ga ignoriraš, da te uopće nije briga za njega. Sve je namjerno. I to što si skrivila, i to da te sad ne zanima zašto je on tako loše…” Taj hodogram nasilja muža nad ženom, partnera nad partnericom, Marina Vujčić ispisuje poput nekog tko to opaža sa strane, gotovo da je tu sasvim slučajno, dok u žrtvi sve kipti, ključa sve do tragičnog i konačnog čina ubojstva kojim je jedino moguće okončati tu noćnu moru što se odvija u zbilji.

Skidanje maske

Naravno, glumački ansambl nosi predstavu, oživljuje njezinu ideju i smisao, likovi koje tumače prate nas i nakon što se zavjesa spusti. Dijana Vidušin je žrtva, lice koje trpi nasilje i konačno mu se suprotstavlja, ubija zlostavljača, igra tako da joj se mora vjerovati, ali i potaknuti onoga koji gleda da tako nešto prepozna u svojoj sredini, ukaže drugima što se događa, pokuša pomoći žrtvi koju nitko drugi ne prepoznaje. Enes Vejzović u ulozi monstruma/nasilnika postupno se preobražava, od šarmantnog i zaljubljenog čovjeka koji je napokon pronašao srodnu dušu do trenutka skidanja maske i otkrivanja svoje prave prirode; ta transformacija zbiva se gotovo neprimjetno sve do konačne eksplozije sile i zla koje je u stanju nanijeti osobi s kojom živi, zastrašujuća je i glumački briljantna. Uz njih tu su sestra žrtve Lana Meniga, njezin otac Filip Šovagović i majka Ksenija Pajić, nijemi svjedoci njezine patnje i stradanja koji joj do posljednjeg trenutka ne vjeruju i uvjeravaju je da nije u pravu. Tu su i susjedi i drugi pratioci na njezinu putu kalvarije, igraju još Barbara Nola, Đorđe Kukuljica, Siniša Ružić, Ivana Bolanča i Ivan Simon, te Helena Buljan.

Negdje pred kraj romana, žrtva i osuđenica izlazi s robije i prisjeća se početaka veze s osobom koju je voljela, ali nakon nasilja koje je doživljavala i ubila… “Kopaš po memoriji, ali ne možeš se sjetiti da ti je ikad itko prije njega rekao da si lijepa. On ti je izgovorio sve što su drugi prešutjeli. Sve. Od onoga da si čudo do onoga da si kurva, kasnije. To kasnije bilo je kad više nisi bila Lada Martinović, nego Lada Lončar…” Ne više zaljubljena djevojka, no njegova žena, žena patološkog nasilnika. Pred kojom je sada neka nova budućnost, nakon devet krugova pakla kroz koje je prošla i sada je i sama preobražena. “Imaš čvrstu hitinsku kutikulu, egzoskelet raka koji uključuje i kliješta ili bodlje za obranu od tuđeg mišljenja.”