Odučavanje od Daytona – valeri oslobođenja

Umjesto kromatski i tematski jednoličnih i paralizirajućih tonova i slika obilježavanja tridesetogodišnjice Dejtonskog sporazuma, u Domu mladih Centra za kulturu Tuzla u četvrtak, 30. oktobra, ove godine desio se jedan nadasve ohrabrujući i obećavajući skup kojem su prisustvovale stotine posjetitelja i posjetiteljica različitih generacija. Publika je posebnom energijom doprinijela otvorenju umjetničke izložbe “Odučavanje od Daytona/Unlearning Dayton” koja je predstavila radove dvadeset šest učenika i učenica Škole primijenjenih umjetnosti koja djeluje u sklopu JUMS Građevinsko-geodetske škole Tuzla. Izložba je nastala pod okriljem i uz podršku udruženja Front slobode Tuzla, Fondacije Rosa Luxemburg Stiftung – kancelarija Tuzla i Centra za kulturu Tuzla, a pod vođstvom umjetničko-kustoskog tima kojeg su činili Nikoleta Marković (Berlin), Damir Arsenijević (Tuzla), Andrej Mirčev (Berlin) i Šejla Šehabović (Sarajevo).

Proces i refleksija

U holovima i izložbenim prostorima Doma mladih tako smo svjedočili emancipatorskoj dimenziji umjetničkog stvaranja kroz danas naročito vrijednu izložbu koja je pokazala kako se može stvarati okvir u kojem mladi mogu kritički promišljati vlastiti život u poslijeratnom mirovnom poretku, od čega treba da se odučimo, a čemu se trebamo podučiti i nanova ili iznova naučiti. Kroz višemjesečni proces stvaranja i učenja – radionice, diskusije i umjetnički rad – mlade umjetnice i umjetnici istraživali su načine i odučavanja i podučavanja: kako se logika rata prenosi u mir, te kako se kroz umjetnost može artikulisati otpor prema svakodnevnoj normalizaciji nasilja i kako se mogu razviti novi oblici estetskog i društvenog izraza. Te izraze želim nazvati “valerima oslobođenja” jedne nove generacije koja stupa na javnu scenu (na izložbi se jedan od radova, onaj autorice Amne Kurtović, i zove upravo “Sve boje i valeri Oslobođenja” referirajući se (i) na čuvenu sliku Ismeta Mujezinovića “Oslobođenje Tuzle” 1943.

Slika “Oslobođenje Tuzle” Ismeta Mujezinovića/

Prema kustosu i umjetniku Andreju Mirčevu, izložba se konceptualno temelji na tri povezana elementa: tridesetoj godišnjici Dejtonskog sporazuma, Benjaminovoj knjizi “Porijeklo njemačke žalobne igre” i Mujezinovićevoj slici “Oslobođenje Tuzle”. U njihovom spoju nastaje kritički prostor u kojem se isprepliću politika, filozofija i umjetnost, gdje se iznalaze vlastita učila u potrazi za zajedništvom, što je polazište za proces prelaska iz pukog učenja u emancipatorsko stvaranje. Glavnina zajedničkog rada realizirana je u Međunarodnom ateljeu “Ismet Mujezinović” u Tuzli, gdje su učenici radili neposredno pred slikom “Oslobođenje Tuzle” 1943. (platno 3,4 x 5,5 m). Ovaj monumentalni, ali nedovršeni prikaz trenutka oslobođenja grada od fašizma poslužio je kao pedagoški i simbolički alat – kao slika borbe, a ne trijumfa, i kao metafora za Bosnu i Hercegovinu danas: nedovršenu, ali s potencijalom oslobađanja. Mirčev interpretira izložbu kao dijalektički pejzaž, u kojem se povijest prikazuje fragmentarno, alegorijski i montažno. Koncept alegorije Waltera Benjamina omogućava da se povijest čita kao ruševina i mogućnost obnove istovremeno, dok umjetnost postaje prostor političkog iskustva i samoafirmacije. Vodeći se time, proces nastanka izložbe “Odučavanje od Daytona” prerastao je u svojevrsnim teatar oslobođenja: mjesto gdje su mladi – kroz stvaranje – propitivali logiku vlasti i društvene pasivnosti, afirmišući mogućnost drugačijeg, solidarnijeg svijeta.

To je razlog zašto radovi nastali tokom radionica nose izrazitu emocionalnu i političku zrelost. Mlade autorice i autori su kroz likovne izraze istraživali teme revizionizma, privatizacije, nacionalizma i neokolonijalizma, suočavajući se sa društvenom stvarnošću koja oblikuje njihovo odrastanje. Umjetnost je u tom procesu postala sredstvo mišljenja, emancipacije i kolektivnog otpora. Izložba je tako postala ono što su autori/ce nazvali mikro-revolucijom – trenutak u kojem se oslobođenje ne posmatra kao budući cilj, već kao događaj koji se već događa, u “vremenu sada” (Benjaminov Jetztzeit). Ovaj umjetnički i vremenski zaokret otvara prostor kontraimaginacije: sposobnosti da se zamisli i prakticira društvo izvan nametnutih granica. Izložba je time postala i pedagoško sredstvo – proces odučavanja od normi koje su oblikovale postdejtonsku stvarnost i odgajale pasivnost, strah i podjelu.

Umjetničko-teorijski okvir izložbe

Izložba je pokazala kako se otvara prostor mladima da javno promišljaju šta za njih znače mir i sloboda. Iako je Dejtonski sporazum formalno zaustavio ratno nasilje, on je istovremeno cementirao svakodnevno, strukturno nasilje – ono koje se ogleda u društvenoj nepravdi, nejednakosti, korupciji i stalnoj fragmentaciji zajednice. Takvo nasilje je sporo, kako vele Damir Arsenijević, Andrej Mirčev i Nikoleta Marković, u svom uvodnom tekstu u katalogu, referirajući se na koncept sporog nasilja Roba Nixona.

Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina živi sporo nasilje u vidu paradoksa mira koji nije iscjeljujući, već je produžetak rata drugim sredstvima. Iako je Dayton zaustavio oružano nasilje, on je institucionalizirao spore, strukturne oblike nasilja – ekonomske, ekološke i socijalne – koji se očituju u stalnom iscrpljivanju ljudi i resursa. Pozivajući se na teorijske uvide Same Tomšiča o logici antidruštvenosti koja je konstitivna kapitalizmu, izložba se referira i na ono što Arsenijević zove antidruštveni mir, a to je ovaj mir bez duše, bez društvenosti i bez pravde. U svojim radovima o emancipativnoj politici, kulturnoj produkciji, proizvodnji znanja i društvenom aktivizmu govorim o tome kako se upravlja životom kroz teror nejednakosti i kako se gradi prostor i pedagogija nade uprkos paralizi društvenosti i političnosti. Pitanje je, dakle, kako odmrznuti takav antidruštveni mir, koji održava etno-kapitalističke elite na vlasti i reproducira sistem koji zamrzava političke odnose, sprječava društvenu obnovu i normalizuje nejednakost?

Izložba “Odučavanje od Daytona”/

Upravo iz tog pitanja razvijena je i platforma Trauerspiel Dayton, zamišljena kao spoj umjetničkog, teorijskog i aktivističkog djelovanja. Inspirisana konceptom žalobne igre (Trauerspiel) Waltera Benjamina, platforma istražuje kako su suvereno nasilje, politička moć i proces žalovanja utkane u strukturu dejtonskog sistema. U tom kontekstu, Odučavanje od Daytona počinje od toga da Dayton nije kraj rata, već njegov zagrobni život – trajno izvanredno stanje koje oblikuje društvenu svakodnevicu. Kroz interdisciplinarne formate – radionice, tekstove i umjetničke intervencije – Trauerspiel Dayton okupio je različite zajednice s ciljem da razotkrije načine na koje se ratna logika reproducira u miru. U globalnom kontekstu rastuće militarizacije i nejednakosti, ova platforma postala je prostor pedagoškog otpora i kritičkog stvaranja znanja, koji potiče nove oblike zajedništva i solidarnosti. Višemjesečni proces kolektivnog rada bio je zasnovan na “treningu performativa” – metodologiji koja spaja učenje, promatranje i umjetničku produkciju u zajednički čin promjene perspektive.

“Crvena linija” – pedagoški proces

Kustosica i umjetnica Šejla Šehabović u tekstu “Crvena linija” opisala je nastanak izložbe kao proces pedagoške transformacije. Tokom tih pet dana radionica učenici su radili pred Mujezinovićevom slikom, bez početnih teorijskih objašnjenja. Izloženost slici bila je fizička i neposredna: polaznici su je promatrali, analizirali i kroz vlastiti rad dolazili do značenja. Takav pristup omogućio je da učenje postane iskustveno i refleksivno, a ne frontalno i didaktički. Slika “Oslobođenje Tuzle” prikazuje trenutak borbe, a ne kraj pobjede; nedovršenost platna otvara prostor interpretacije i djelovanja. Upravo ta nedovršenost postala je metafora za društvo koje je i danas “nedovršeno” i zamrznuto etnokapitalizmom koji je drugo ime za “Dayton”. Tokom radionica i uveden je simbol crvene linije – muzejske granice između posmatrača i umjetničkog djela. U ovom projektu crvena linija je pretvorena u političku metaforu: označava granicu između države i građana, između institucija i slobode.

Pomjeranjem crvene linije, učesnici su otvorili pitanja: kome pripada naša historija i kultura, šta znači imati pravo na naslijeđe i koliko je slobode preostalo u sistemu koji štiti vlasništvo nad umjetnošću, ali ne i pravo na slobodno stvaranje? Rezultati tih razgovora pretočeni su u kolektivne i individualne radove koji svjedoče o želji za razumijevanjem i stvaranjem novih prostora slobode. Šehabović zaključuje da je ključni ishod procesa spoznaja da se sloboda ne dobija, već rađa kroz mnogobrojne pokušaje – kroz procese koji nisu uvijek uspješni, ali iz kojih nastaje umjetnost. “Doći će dan,” piše ona, “kada će naše crvene linije postati štit, a ne zabrana.” U tom momentu, uspijevamo nadići javnu pedagogiju okrutnosti, kako to naziva Rosa Segato, govoreći o strategiji normalizacije nasilja koju kontinuirano reproduciraju etnonacionalne i neoliberalne institucije i elite.

Afirmisanje mogućnosti drugačijeg, solidarnijeg svijeta/

Iza slike i djela još mnogo slika i djela

U svojoj priči “Granice mog svijeta”, književnik Semezdin Mehmedinović kaže: “Meni iskustvo govori da iza svake slika postoji još jedna slika, i još jedna…”. Iskustvo ove izložbe nama je pokazalo kako se može odučiti od Daytona onda kada iza slike “Oslobođenja” pronađemo mnoštvo slika, kada uočimo indekse svjetlosti i hrabrosti, vrednujemo slobodu iznova, i kroz djelo materijalizujemo vlastite valerske ključeve emancipacije. Time je izložba “Odučavanje od Daytona/Unlearning Dayton” izrasla u iznimno važan čin umjetničko-pedagoškog otpora i kritičkog angažmana mladih u Bosni i Hercegovini. Ona pokazuje da mir nije stanje koje se nasljeđuje, nego proces koji se stalno iznova stvara – kroz znanje, zajedništvo i umjetnost koja oslobađa. Zato je među tuzlanskom publikom to veče strujala radost. Jer, kako veli Mehmedinović u svojoj priči: “Ja sam se radovao, kao da sam stigao na pravo mjesto, na kojem sam bio najbliže samome sebi. Moj govor je prirodno prelazio iz jednog jezika u drugi. Naša stvarna publika bili su svi oni što lutaju po svijetu, svi oni napušteni, koji žive bez svojih anđela čuvara. Lopta je prelazila s jedne na drugu stranu, sunce je zapadalo iza ograde, i mi smo skakali visoko”. Izložba “Odučavanje od Daytona” pokazala je kako devetnaest kvadrata Mujezinovićevog platna “Oslobođenje Tuzle” postaje tlo za radosni skok visoko koji poziva da skupa međugeneracijski pronalazimo iza slika slike i iza glasova glasove naših starih i novih oslobođenja.

Izlagači/ce: Ahmed Suljagić, Amna Husić, Senida Avdićević, Karla Tomić, Isak Softić, Lejla Čolić, Melika Suljagić, Sara Šećić, Ajna Hodžić, Nedžma Beširević, Danija Numanović, Iman Fejzić, Amna Kurtović, Amra Sarajlić, Ajna Ahmetović, Ajla Osmić, Mia Atlić, Sara Husić, Emanuela Nikić, Nejra Fazlović, Lamija Alić, Armina Feukić, Amina Okić, Amra Begić, Uma Avdagić, Magdalena Nišandžić.