U novoj epizodi podcasta U kontru, Dragan Markovina razgovara s Almirom Imširovićem – piscem, dramaturgom i profesorom na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Almir Imširević rođen je 1971. godine u Bihaću. Diplomirao je dramaturgiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, gdje danas predaje kao redovni profesor. Bio je šef Odsjeka za dramaturgiju i umjetnički rukovodilac scene Obala. Autor je brojnih drama, među kojima se izdvajaju Kad bi ovo bila predstava…, Balkanski đavo Sram, Circus Inferno, Po istinitoj priči, Kad bi ovo bio film, Fistik, Vođa i Jedan je Muhammad Ali.
Njegove su drame izvođene u regionu, Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i Kini, a za svoj pozorišni rad dobitnik je više nagrada. Osnivač je portala Nomad i pokretač projekta Dramadžiluk, prostora za promociju drame i dramskih autora, koji se realizuje uz podršku Festivala MESS. Objavio je dvije zbirke priča, Strana 212 i Najljepši od svih svjetova, te romane Zlatni geler i, uskoro u izdanju Buybooka, Lavanda, petrolej.
U razgovoru s Draganom Markovinom, Imširević govori o programu ovogodišnjeg Dramadžiluka, njegovom nazivu koji potiče iz duhovitog odgovora Gorana Stefanovskog o potrebi da se uvede riječ „dramadžije“, te o položaju mladih autora i mogućnostima da njihove drame zažive na sceni.
Moj Beograd
Govore i o Imširevićevom romanu Zlatni geler, ali i o načinu na koji današnje generacije doživljavaju stalnu prisutnost ratne teme u društvu. Razgovor se dotiče i odnosa svijeta prema genocidu u Gazi, te slike Bosne i Hercegovine kao zemlje trajno obilježene iskustvom egzila.
U završnici epizode, Imširević govori o svom drugačijem pogledu na Sarajevo kada se od njega udalji, o utjecaju Danila Kiša na vlastitu poetiku, te o zavičajnom, krajiškom identitetu i odnosu ljudi iz tog kraja prema hrvatskom kulturnom prostoru.
Epizoda donosi intiman i misaon razgovor o umjetnosti, odgovornosti i sjećanju.
Jedno od pitanja na koje je odgovorio Imširević je njegov odnos prema prostoru i gradovima bivše Jugoslavije, u periodu nakon rata u našoj zemlji.
– Ja, na moju radost, još uvijek onaj koji sav taj prostor, a ne govorim samo o bivšoj Jugoslaviji, nego govorim o svijetu, prije svega gleda kroz umjetnost. To ne znači da nisam svjestan svega. Htio ili ne htio, kad dođem do granice i od mene traže pasoš i ne daju mi da prođem bez dokumentata, tako da o tome nemam šta raspravljati, ali sam duboko svjestan da je to samo pitanje ne dogovora, nego to su ljudi dogovorili se i odlučili da nešto nazovu granicom. Ja tu granicu niti vidim. Sem kućice na carini, ona zaista ne postoji.Lijevo i desno od onog carinskog prostora vi ne vidite nikakvu granicu.
Dragan Markovina i Almir Imširević/
Meni je zaista i dan-danas u glavi taj prostor u kojem se ja vežem s ljudima preko knjiga koje su mi i dalje drage, preko autora koji su mi bliski. Volim te susrete kad u Beogradu, sa mladim ljudima koji su rođeni ne samo poslije rata u kojem sam bio, nego koji se ne sjećaju te Jugoslavije, u razgovoru s njima napomenem da je taj Beograd, prije što su se oni rodili, bio moj i ostao moj. Ja ga i dalje doživljavam kao prostor kojem pripadam, kazao je Imširević, a potom nastavio.
– Ogroman je broj onih koji to pogrešno shvate o čemu pričam, ali meni je Beograd mjesto u kojem sam prvi put objavio nešto što sam napisao. Prvu nagradu u književnosti za kratku priču sam dobio u Beogradu. Prvi ljudi koji su pročitali to što pišem i rekli neke lijepe riječi u tome su bili iz Beograda.
Isto tako u nekim drugim prostorima. I nije to uvijek kroz književnost. Kao što sam dan danas vezan za Pag, koji smatram, ne mogu reći dragim gradom, nego uz rodni Bihaćem, Pag je mjesto koje ja doživljavam kao svoj grad. To je samo niz komplikacija koje su drugi napravili kako da me uspore u dolazku do tih gradova. Nisam neko ko je nesvjestan politike i onoga šta politika uradila.
Lijepo vrijeme
Ja mislim da mi jesmo društva koja vole jednostavnatakva rješenja. I ratovi su nam počinjali tako da je kao neko to vani organizovao pa se to odigralo. To je meni isto, kako mi zamišljamo i lijepe i loše stvari. Mi smo društvo u kojem se djeca plaše ili pravdaju stvarima, neko će ti ubaciti drogu u piće pa će se desiti zlo. Kao što vjerujemo u liječenja te vrste. Mi smo narod koji, kad uradimo sve pogrešno što smo mogli, onda idemo po zapise i opet rješenja tražimo u tabletama i u nekim stvarima koje mogu stati u čašu i popiti. Sve ostalo zahtijeva trud. Ili ako ne fizički rad, ostalo zahtijeva da sjednite, čitate, učite i tražite rješenje. Očito da većini se ne da to raditi.
Josef Brodski, koji je u priči o ratu govorio kako je rat “lijepo vrijeme” jer je omogućio da za sve što je loše krivite drugog. Kad stane rat morate se okrenuti prema sebi, rekao je Imširević.
Sve naše podcaste možete gledati nawww.podcastoslobodjenje.ba.
Ostale epizode i sve drugo vezano za podcast U kontru sa DraganomMarkovinom možete pronaćiOVDJE.
Datum i vrijeme objave: 17.11.2025 – 11:00 sati
