Avio-industrija se suočava s ozbiljnim izazovom: nedostatkom ugljičnih kredita za aviokompanije. Postoji velika vjerovatnoća da će to dovesti do skupljih avionskih karata. Ali šta je tačno kompenzacija ugljika? I kako se to odnosi na ugljične kredite? I kako to utiče na potrošače? Evo šta trebate znati.
Šta su kompenzacije ugljika?
U atmosferi ima previše ugljičnog dioksida, jednog od glavnih uzroka klimatskih promjena.
Idealno bi bilo da prekinemo određene aktivnosti kako bismo smanjili količinu oslobođenog ugljičnog dioksida.
Alternativno rješenje je provedba projekata koji ga uklanjaju ili smanjuju. To se može postići kompenzacijom ugljika.
Na individualnom nivou, ako morate letjeti, što je aktivnost s visokim udjelom ugljika, možete nadoknaditi svoj ugljični otisak korištenjem obnovljive energije.
Na nivou kompanije, možete finansirati projekat sadnje drveća koje apsorbira ugljični dioksid kako biste kompenzirali emisije koje proizvodi vaša kompanija.
Međutim, mnogo je teže kompenzirati ugljični dioksid kada poslujete na međunarodnom nivou.
Tu dolazi do izražaja koncept ugljičnih kredita.
Šta su karbonski krediti?
Kako bi nadoknadile ugljični dioksid koji avioni ispuštaju prilikom sagorijevanja goriva, aviokompanije kupuju ugljične kredite.
Jedan ugljični kredit obično predstavlja jednu tonu ugljičnog dioksida.
Novac od kupljenih ugljičnih kredita ulaže se u projekte koji uklanjaju ugljični dioksid iz zraka ili sprječavaju nova ispuštanja. Primjeri projekata su pošumljavanje, kao i projekti korištenja energije vjetra i sunca.
Teorija je da ovi projekti kompenziraju zagađenje uzrokovano letenjem. Međutim, kritičari tvrde da postoje sumnje u to koliko su neki od ovih projekata zapravo efikasni kada je u pitanju stvarno kompenziranje emisija od letenja.
U osnovi, kupovinom ugljičnih kredita, aviokompanija može nastaviti s aktivnostima koje emitiraju mnogo ugljičnog dioksida, kupovinom prava na to na financijskom tržištu ugljika.
Kompenzacija putem CORSIA sistema
Postoji nekoliko načina na koje aviokompanije mogu kompenzirati svoje emisije ugljika. Glavni je “Shema kompenzacije i smanjenja emisija iz međunarodne avijacije (CORSIA)”.
Riječ je o globalnoj inicijativi koju je organiziralo tijelo UN-a – Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva (ICAO), s ciljem kompenzacije ugljičnog dioksida koji proizvode avioni u međunarodnom prometu.
Projekat je podijeljen u faze. Od 2024. do 2026. godine, u shemu će biti uključeno 150 zemalja, uključujući većinu EU, Veliku Britaniju, Japan, Australiju i SAD. Ovo pokriva 64 posto svih emisija iz sektora avijacije.
Prema toj shemi, aviokompanije moraju godišnje izvještavati o emisijama koje proizvode i moraju kupiti kredite kako bi kompenzirale sve što prelazi 85 posto njihovih nivoa iz 2019. godine.
Od 2027. godine, program će postati obavezan za većinu zemalja koje imaju međunarodno zrakoplovstvo i lete između drugih zemalja unutar programa. To će uključivati Brazil, Kinu, Rusiju i Indiju.
Izuzeci će biti najsiromašnije zemlje, male ostrvske države u razvoju i zemlje u razvoju bez izlaza na more.
Domaći letovi nisu obuhvaćeni jer podliježu nacionalnim klimatskim politikama.
Problem je što postoji veoma veliki jaz između ponude i potražnje.
Razlika između ponude i potražnje
U saopštenju za javnost koje je izdalo Međunarodno udruženje za zračni prijevoz (IATA), tijelo koje predstavlja 350 aviokompanija koje čine 80 posto globalnog zračnog prometa, predviđa se da će aviokompanijama trebati između 146 i 236 miliona podobnih emisionih jedinica (kredita) koje će aviokompanije kupiti za prvu fazu.
Međutim, postoji ogroman (kreditni) deficit. Samo jedna zemlja, Gvajana, do sada je isporučila podobne jedinice od 15,8 miliona kredita. Nedostaje milion jedinica.
IATA, zajedno s industrijskim partnerima, poziva vlade da ubrzaju izdavanje dodatnih ugljičnih kredita koje bi aviokompanije mogle koristiti.
Situacija može biti komplikovana.
U Fazi 1, koja traje od 2024. do 2026. godine, aviokompanije zapravo mogu kupovati i koristiti kredite do januara 2028. To ima smisla. Potrebno je vrijeme da se precizno izračunaju emisije tokom prve faze.
Zatim se mora utvrditi po kojoj cijeni će se krediti kupovati. Da li ih kupujete sada? Ili čekate kasnije, očekujući pad cijena? Ili će se ponuda povećati?
Prema izvještaju Skifta, krediti se trenutno trguju po cijeni od oko 23 dolara po toni, ali bi mogli porasti na 35 dolara po toni zbog nestašice, što bi moglo skupo koštati aviokompanije.
Zašto nema dovoljno ugljičnih kredita za aviokompanije?
Zašto zemlje nisu izdavale više kredita? Pa, i to je komplikovano.
Kada neka država odluči dodijeliti ugljične kredite koji se mogu koristiti u programima poput CORSIA-e, najbolje je imati neku vrstu osiguranja kako bi se aviokompanije osjećale sigurno koristeći ih.
Svjetska banka uvodi multilateralnu agenciju za osiguranje kredita koja će pružati ove garancije, iako još uvijek nema projekata koji je koriste.
Također, za zemlju je teško znati koliko kredita treba izdati za takve sheme. Vlada ne može jednostavno izdati kredite koji ne postoje, jer svaki kredit zapravo predstavlja određenu količinu ugljičnog dioksida.
Ako ne zna koliko će ugljičnog dioksida potrošiti u sljedećih pet godina, kako može znati koliko kredita treba izdati?
Zemlja ne želi ostati u situaciji u kojoj ne ispunjava (kreditne) zahtjeve i ne može ispuniti svoje nacionalne klimatske ciljeve, jer ih je već prodala drugim zemljama ili aviokompanijama.
Skift navodi tri scenarija koja bi mogla proizaći iz ovog deficita:
- Brazilski pregovori o klimi na COP30 mogli bi dovesti do ulaska više kredita iz Pariškog sporazuma u sistem.
- SAD su se povukle iz Pariškog sporazuma, tako da tehnički ne mogu dodati ugljične kredite CORSIA-i. Međutim, one su i dalje dio ICAO-a, što znači da će vjerovatno biti pod pritiskom da ispune svoje obaveze kompenzacije emisija, osim ako administracija predsjednika Trumpa ne odluči drugačije.
- Aviokompanije će možda morati platiti više za emisije ugljičnog dioksida ako ponuda ostane ograničena, ili bi mogle izgubiti novac ako budu kažnjene zbog neispunjavanja obaveza i rokova.
Skuplji ugljični krediti – skuplje i avionske karte?
Trenutno ne postoje podaci koji pokazuju direktnu vezu između cijene kredita za kompenzaciju ugljika i cijene avionskih karata. Šeme su još uvijek u razvoju i u procesu su da postanu obavezne.
Međutim, postoji mišljenje da će, kako krediti postaju skuplji ili teže dostupni, troškovi za aviokompanije rasti.
Također znamo da se u drugim sektorima, gdje regulatorni troškovi (kao što su cijene ugljika) rastu, ti troškovi prenose na potrošače.
To možemo vidjeti na računima za struju iz termoelektrana na ugalj i plin. To možemo vidjeti na primjer na računima za gorivo i komunalije, plaćajući više na pumpama. Ili u energetski intenzivnim industrijama poput proizvodnje čelika i aluminija, što se odražava i na cijenama automobila.
Drugim riječima, vrlo je vjerovatno da će se slična stvar dogoditi i u sektoru avijacije, da će cijene avionskih karata porasti kako se ugljični krediti budu sve više zahtijevali na obaveznoj osnovi.
Alex Ledsom, saradnik Forbesa
Datum i vrijeme objave: 17.11.2025 – 08:31 sati
