Zašto bh. građani masovno ne izlaze na proteste? – Pitam se jesmo li toliko bezosjećajni

U proteklih nekoliko dana desilo se više događaja koji su izazvali veliku pažnju javnosti. U Tuzli je uhapšeno više osoba, među kojima su policajci, ali i profesori, zbog navođenja maloljetnica na prostituciju, kao i seksualnog iskorištavanja maloljetnica. U Sarajevu je, također, uhapšen policajac zbog seksualnog iskorištavanja maloljetnice. U Tuzli je preminulo 15 korisnika Doma penzionera nakon požara koji je izbio u ovoj zgradi.

Službeni rezultat

Međutim, ništa od toga nije bilo dovoljno domaćoj javnosti da javno, na ulici, iznese svoj stav o ovim dešavanjima i zatraži odgovornost nadležnih. Umjesto toga, bili smo svjedoci višednevnih protesta zbog utakmice dva košarkaška kluba, od kojih nijedan nije iz BiH, nego se radi o ekipama iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela. Protestovalo se zbog genocida nad Palestincima i Sudancima.

Utakmica Eurolige u Sarajevu

Potpredsjednik Zrinjskog ponovo uvrijedio glavni grad BiH

Lijepo je pokazati saosjećanje sa nekim ko strada, čak i ako je udaljen nekoliko hiljada kilometara. Međutim, pitanje je zašto takvo saosjećanje ne pokazujemo prema onima koji žive pored nas.

Ilustracije radi, u Novom Sadu je u padu nadstrešnice na zgradi Željezničke stanice poginulo 16 ljudi, koji su direktne žrtve korupucije. Zbog toga je Srbija na nogama već godinu. Na desetine hiljada ljudi je svakodnevno na ulicama tražeći kažnjavanje odgovornih i raspisivanje izbora.

U Donjoj Jablanici je poginulo 19 ljudi u odronu iz kamenoloma uzrokovanog poplavom, što je također posljedica korupcije. Osim jednog blijedog protesta od nekoliko sati, niko značajnije nije digao glas da zatraži kažnjavanje odgovornih.

Ako već pravimo košarkaške paralele, u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koje je održano 1995. godine, BiH je odbila da igra protiv Srbije, koja je u tom trenutku bila agresor na našu zemlju. Epilog je bio da je utakmica registrovana službenim rezultatom u korist Srbije, koja je otišla na prvenstvo, a BiH nije. Nikom u Evropi nije palo na pamet da protestuje zbog toga.

Čak se zbog seksualnog iskorištavanja maloljetnika svojevremeno tresao i Vatikan, a papa Benedict XVI je, između ostalog, i zbog toga, odstupio sa dužnosti. Kod nas niti jednom od silnih ministara nije ni palo na pamet da podnese ostavku, barem kao čin moralnog solidarisanja sa žrtvama. Valjda misle da su važniji i od pape.

Podrška ženama oboljelima od karcinoma dojke je izostala/Senad Gubelić

Nedavno su se članice Udruženja Renesansa okupile ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu kako bi ukazale na problem nedostatka citostatika i da pacijenti umiru zbog nedostatka lijekova. Niko od Sarajlija im se nije pridružio.

– Ovo što mene plaši jeste nedostatak zajednice u društvu koja bi iskazala solidarnost sa ljudima koje i ne poznajemo, koji nisu dio naših privatnih života, ali jesu dio zajednice. Zbog toga nekad pomislim i da nemamo zajednicu u onom klasičnom smislu, gdje osjećamo empatiju za ljude koje lično ni ne poznajemo, ali koji su dio zajednice kojoj pripadamo i u kojoj živimo. Ja se pitam da li smo stvarno postali toliko bezosjećajni, da li smo stvarno postali pojedinci koje zanimaju samo lični život, lični interes, eventualno interes i život naših najbližih, rekla nam je profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Sarina Bakić.

Prema njenim riječima, ne treba izgubiti iz vida da svaki građanin, prema Ustavu, ima pravo na javno okupljanje i iskazivanje mišljenja ako je to okupljanje najavljeno na vrijeme i u skladu sa zakonom. Međutim, u BiH su se u kratkom roku desila tri događaja koji su zahtijevali reakciju javnosti. Međutim, ta javnost je, kako je rekla, ubijena u pojam.

Slično razmišljanje mogli smo čuti i od psihologa Ibrahima Prohića.

– Radi se o jednom fenomenu, da ljudi ne vjeruju da mogu bilo šta promijeniti u društvu svojim djelovanjem. To je jedan, rekao bih, patološki fenomen, koji pokazuje da smo, zapravo, bolesno društvo, zahvaćeno defetizmom u kojem ljudi nemaju nadu da mogu bilo šta učiniti. U sociologiji postoji termin za takvu pojavu, a to je anomija. Ovakvo ponašanje ljudi zahtijeva jednu opsežniju i dublju analizu, šta je, zapravo, dovelo do toga da ljudi razmišljaju na takav način i kako to promijeniti, rekao nam je Prohić.

Govoreći o javnom iskazivanju nezadovoljstva građana, Sakić je dodala kako nije dovoljno reći samo: “Mi želimo promjenu”.

– Moramo imati konsenzus u društvu i dogovor u civilnom sektoru, u obrazovanju, u akademskoj zajednici, u medijima, u svim akterima društva. Moramo kreirati i stvoriti viziju kakva ta promjena treba da bude, u kakvom to drugačijem društvu mi želimo da živimo. I zbog toga, naravno, nema reakcija. To je jedan od uzroka, jer mi ne znamo šta želimo kao društvo, istakla je Bakić, dodavši kako ovo nije i jedini uzrok inertnosti.

Stigmatizacija

Među ostale uzroke je uvrstila i etnonacionalne podjele u BiH, odnosno činjenicu da se ljudi opredjeljuju da li će izaći na proteste prema političkim ili nacionalnim kriterijima, a ne prema važnosti problema. Tu je problem i korupcije, kao i činjenica da je veliki broj stanovnika BiH povezan sa nekim “bitnim”, te da i to utiče na brojnost javnih okupljanja. Prisutan je i strah od moguće stigmatizacije, odnosno razmišljanje na način šta će komšiluk reći, kao i brojni drugi razlozi.

Ipak, ono što, prema njenom mišljenju, još više zabrinjava je da oni koji bi trebali da rade na liječenju i ozdravljenju društva, poput obrazovnih ustanova, nevladinog sektora i slično, to ne rade.