Vanja Putarek, psihologinja i psihoterapeutkinja
Od djetinjstva me prati interes za ljude, kao i znatiželja o tome što se događa u umu neke osobe i zašto postupa na određene načine koji se ponekad izvana čine iracionalnima, pa me zanimalo i zašto je meni ili nekoj drugoj osobi teško napraviti ono što znamo da je korisno i racionalno, što je u konačnici vodilo temeljnom pitanju: ako naučim kako ljudi funkcioniraju, što mogu učiniti da pomognem ljudima da žive život, a ne da samo preživljavaju. Prve knjige koje su mi živopisno dočarale kako unutarnje borbe neke osobe mogu izgledati bile su “Zločin i kazna” Fjodora M. Dostojevskog i “1984” Georgea Orwella, koje, iako prožete tmurnom atmosferom i negativno obojenim temama, nisu me privukle zbog svoje težine, nego zbog iznimno snažnog prikaza misli i emocija glavnih likova, čiji su opisi unutarnjih stanja u mojim srednjoškolskim danima otvorili vrata razumijevanja ljudske psihe i složenosti odnosa između misli, emocija i ponašanja. Tijekom obrazovanja u području psihologije i psihoterapije moja znatiželja i potreba za razumijevanjem ljudskog doživljavanja i ponašanja u velikoj su se mjeri ispunile kroz stručnu i znanstveno utemeljenu literaturu, no na moj osobni rast i razvoj snažan su trag ostavile knjige Brené Brown, američke istraživačice koja proučava ranjivost, sram i perfekcionizam, osobito njezine knjige “Moć nesavršenstva” i “Budite odvažni i činite velike stvari“, koje su se pojavile u Hrvatskoj početkom mojeg doktorskog studija, upravo u trenutku kada mi je postalo jasno da moji obrasci funkcioniranja, obilježeni perfekcionizmom i distanciranošću od vlastitog tijela i emocija, počinju imati visoku cijenu, uključujući i burnout. Kroz ove knjige osvijestila sam razarajuću moć srama i prepoznala koliko tiho, ali snažno upravlja mojim ponašanjem, vodeći me u submisivnost i stalnu težnju perfekcionizmu, a daljnjim psihoterapijskim obrazovanjem uvidjela sam koliko je ova unutarnja dinamika česta i kod drugih ljudi, jer manjak osjećaja vlastite vrijednosti i sram često potiču potrebu za dokazivanjem kroz savršenstvo i podređivanje drugima. Posebno su mi ostale u sjećanju riječi Brené Brown da se sram liječi dijeljenjem onoga čega se sramimo s drugima, što mi je isprva zvučalo zastrašujuće jer podrazumijeva ranjivost, no vlastito iskustvo mi je pokazalo da upravo takva autentičnost, kada se dijeli s pravom osobom, ima duboku iscjeljujuću snagu. Njezine su me knjige također osvijestile o ideji oskudice, odnosno trajnom osjećaju da nikada nije dovoljno dobro, gdje se svaki ostvareni cilj brzo zamjenjuje novim, a život postaje oblikovan samonametnutim pritiscima i stalnom težnjom za osjećajem “sad je dovoljno”, no postupno sam naučila da je taj osjećaj unutarnji doživljaj, a ne objektivna istina, te da ključ promjene ne leži u stalnom pritisku na sebe, nego u samosuosjećanju, jer nježnost prema sebi nije slabost, već temelj brige o sebi, a upravo kroz takav odnos prema sebi nisam odustala od svojih ciljeva, nego sam ih naučila birati i ostvarivati na prizemljen, zdrav i fleksibilan način.
