Riječ je o ostacima nekadašnje utvrđene kuće s obrambenom kulom Omer-bega Šarića iz osmanlijskih vremena, koju mještani širokobriješkog sela Ljubotići zovu Šarića kulina, a susjedima iz sela Privalj poznata je kao Tosića kula jer se nalazi na imanju koje dugo pripada obitelji Galić, poznatoj po nadimku Tosić, iz Privalja.
Bijeg u Mostar i prodaja
Grgo Mikulić u monografiji “Kočerin” piše kako je vlasnik te kule do Berlinskog kongresa 1878. godine bio Omer-beg Šarić u čijem je vlasništvu bilo puno okolnog zemljišta, koje je po njemu nazvano Šarića dubrava, te velikih površina na Privalju i dalje prema Kočerinu. U katoličkom puku bio je omraženi despot zbog terora koji je provodio, govorilo se i o njegovu pravu na prvu bračnu noć. Prema narodnoj predaji, Omer-beg Šarić je uoči Hercegovačkog ustanka 1875. godine, nakon prijetnje smrću od Sinjana (u predaji se ne zna zašto baš Sinjani), pokupio najnužnije i pobjegao u Mostar. Nakon Hercegovačkog ustanka 1878. godine Mate Galić, zvani Toso, otišao je kod age Šarića u Mostar te otkupio od njega tu kulu s okolnim zemljištem i dio njegova ukupnog imanja koje se prostiralo do Kočerina. Grgo Mikulić dalje piše da je kula s tri etaže, ukupne visine do devet metara, opasana velikim kamenim zidom (25 X 25 metara okolo i od dva do tri metra uvis). U kulu se ulazilo vanjskim stepenicama na prvi kat, a s njega se silazilo u prizemlje i penjalo na treću etažu. Zapadno do kuline, uz sami vanjski zid, nalaze se ostaci urušenih zidova stajne kuće dužine 15, a širine osam metara.
Dvorišna vrata utvrde nalaze se na sredini sjeveroistočnoga ogradnog zida i bila su dodatno ojačana manjim kamenim zidom prema unutarnjem prostoru. Desno od ulaznih vrata nalazi se grubo četvrtasto uobličen kamen bez naslona, s produženim donjim dijelom na kojem je, prema predaji, sjedio Omer-beg Šarić dok je ubirao harač. S desne strane bila je uklesana rupa promjera deset i dubine 15 centimetara u kojoj je domaćin, kako su stariji pričali, usitnjavao kavu. Šarića kulinu, odnosno Tosića kulu, svojedobno su posjećivali znatiželjnici. Posebno su im bili zanimljivi uski prozori koji su s vanjske strane bili vrlo uski, a s unutrašnje strane prilično široki pa su zapravo bili – puškarnice. Vlasnici livada u njezinoj neposrednoj blizini kosili su travu i napasali stoku.
No, vrijeme je učinilo svoje, kula osmanlijskog velmože i prostor oko nje obrasli su šumom i gustim raslinjem pa je nepristupačna i gotovo neuočljiva. Jozo Vukoja Bosić, koji uspije snimiti i ono što je gotovo nepristupačno, izbliza je uspio uraditi nekoliko vrijednih fotografija ostataka te Šarića kuline, odnosno Tosića kule, svojevrsnog svjedoka povijesti Hercegovine. Zbog graditeljske baštine i zbog činjenice da je Šarića kulina, Tosića kula, svojevrsni povijesni spomenik, možda bi valjalo urediti prostor oko nje te je obnoviti i zaštititi.
Hercegovina u 19. stoljeću
No, Šarića kulina, odnosno Tosića kula, i usmena predaja vezana uz nju te osmanlijskog velmožu Šarića, na svoj način govore o povijesti druge polovine 19. stoljeća u Hercegovini i šire. Valja zabilježiti i tako sačuvati i usmenu predaju iz tog vremena. Stariji stanovnici zaselka Podastrana širokobriješkog sela Ljubotići pričali su kako je aga Šarić na ljubotićki lokalitet Crtanice dolazio kako bi uzimao harač od ljetine, posebno kad bi se vršilo žito. Netko od mještana bi mu morao ispeći kokoš. U ljubotićkom zaselku Kusače i Ljubići pričalo se kako je jedan Ljubić, po nadimku Bića, u okrilju noći aginim konjem rasturio prikupljeni harač u žitu te pobjegao u Crne Lokve. Agini čuvari nisu smjeli u brdo jer su se bojali hajduka. Na derneku u Privalju neki je Brekalo usmrtio turskog vojnika jer ga je, nakon što ga je u društvu djevojke s kojom je šetao, s konja nogom gurnuo u prašinu kako bi ga ponizio. Nakon toga pobjegao je preko sela i brda Rujan ostalim turskim vojnicima u Crne Lokve pa i danas u narodu postoji izreka “Usput mu k’o Brekalu uz Rujan!”
