U Žepču, tiho popodne, grad je mirisao na jesen. Vrijeme kao da je stalo na trenutak, jer su svi koji su se okupili u središtu grada nosili isti osjećaj – težinu sjećanja koja nije prolazila.
Obitelj, prijatelji, susjedi – svi su došli kako bi odali počast, kako bi zajedno, u tišini, pomolili dušu za one kojih nema, a čija se hrabrost nikada neće zaboraviti. To je dan kad Vukovar, iako daleko, postaje bliži nego ikad. Dan kada srce svakog čovjeka u Žepču kuca zajedno s onima koji su nekada branili taj grad, a koji su u svojim životima nosili samo jedno: ljubav prema domovini i hrabrost koja je neizmjerna.
“Za Vukovar,” šaptali su. “Za heroje, za sve njih.”
Stoji grad, Heroj s Dunava!
