Komentar Danijala Hadžovića: Kad mržnja postane posljednji resurs

Iako mu je zabranjeno političko djelovanje, Milorad Dodik još je predsjednik SNSD-a. Pa tako, uz Sinišu Karana, koji je u Dodikovoj sjeni kandidat za predsjednika RS-a na prijevremenim izborima, idu Republikom Srpskom i mitinguju. Dodik predvodi govore pune mržnje, nedopustivih kvalifikacija i civilizacijskih obračuna. Sve to je u nedjeljnom komentaru analizirao novinar Danijal Hadžović.

Milorad Dodik, čovjek koji već deceniju i po upravlja Republikom Srpskom kao privatnim seoskim posjedom, ponovo je dokazao da je politička ponuda zasnovana na mržnji ne samo njegov stil – nego i jedina preostala strategija. Kada se maknu skupi PR spotovi, slikanja s ruskim zvaničnicima i beskrajne tirade o „odbrani Srpske“, ostaje gola činjenica: Dodik je političar kojem je mržnja postala posljednji resurs.

Umjesto Ramba – statista u sapunici

Pa onda, naravno, dobijemo Milorada u punom pogonu, na mitingu u Istočnom Sarajevu, kako Bošnjake naziva „amebama“ i „lažljivim Turcima“, a Sarajevo smrdljivom septičkom jamom koju, valjda, već stoljećima niko nije praznio. Toliko o „državniku“. I toliko o hrabrosti čovjeka koji je prvo godinama prijetio ratom ako mu neki tamo Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine priđu na metar, a onda, kad je došlo vrijeme da se s presudama suoči, spakovao sve svoje prijetnje u kovertu i predao ih istom tom sudu u ruke, zajedno sa 36.000 maraka za otkup kazne, uz onaj poniženi osmijeh čovjeka koji je mislio da mu je Holivud obećao ulogu Ramba, a završio je kao statista u sapunici.

I šta, onda, preostaje jednom političaru kad ga u vlastitom selu više ne shvataju ozbiljno, kad mu ekonomija propada, plate tonu, dug raste kao kukuruz u julu, a narod bježi glavom bez obzira? Jednostavno: izvučeš iz ladice staru dobru kartu mržnje. Kad nemaš puteve, napraviš neprijatelje. Kad nemaš investicije, investiraš u paniku. Kad nemaš budućnost, proglasiš prošlost za svetinju. To je Dodikov politički priručnik, štampan negdje između urlanja pod šatorima, za koje on misli da je pjevanje, i prodaje Republike Srpske Amerikancima u zamjenu za spas vlastite kože.

Čovjek koji se raspada pred očima javnosti

Dodikov govor mržnje, dakle, nije incident nego servis. Redovno održavanje sistema. Kao što pereš auto. Samo što on pere ruke. Od odgovornosti, od realnosti, od vlastite kompromitovanosti – sve tako što blato sa svojih cipela briše o čitave narode.

I zato, na kraju dana, cijela ova predstava s „Turcima“, „amebama“ i „smradom“ govori manje o Bošnjacima, a mnogo više o Miloradu Dodiku. O njegovom strahu, njegovoj bijedi, njegovoj iscrpljenosti. Čovjek se raspada pred očima javnosti, a jedino što je još živo u njegovoj politici jeste mržnja. Ona mu je i posljednje utočište, i posljednji alat, i posljednji argument. I, naravno, jedina stvar koja još uvijek pali publiku.

Ali ima jedan problem. Mržnjom možda i možeš dobiti izbore, ali ne možeš asfaltirati cestu. Možeš zapaliti masu, ali ne možeš upaliti privredu. I možeš vikati da drugi smrde, ali to neće spriječiti da na kraju dana – smrdi samo tvoja politika.