STRUČNJAK ZA VANJSKU POLITIKU ISMAIL ĆIDIĆ: Drugi lobiraju godinama i planiraju poteze. Naši ne!

Ismail Ćidić, stručnjak za vanjsku politiku i međunarodne odnose, već godinama djeluje u Americi na polju zagovaranja i lobiranja za Bosnu i Hercegovinu.

Povodom odluke Trumpove administracije da ukine sankcije Milorad Dodiku i drugima, Ćidićem je za portal Odgovor.ba govorio o odnosu naših političkih prvaka prema lobiranju te njihovom (ne)razumijevanju međunarodnih odnosa i geopolitičkih procesa.

!Odgovor: Godina na izmaku ja bila jako burna na bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i svjetskoj sceni. Sad, kad se čini da se slegla prašina oko Dodika i ukidanja sankcija, možemo li hladne glave sagledati šta se desilo kroz prizmu višegodišnjeg lobiranja Banjaluke, a upravo na to ste vi ukazivali više puta?

Ćidić:Desilo se ono što se često dešava u politici: oni koji su godinama bili prisutni u krugovima gdje se donose odluke, na kraju su dobili ono što su tražili. Dok su se mnogi ismijavali s Dodikovim milionskim ulaganjima u prisustvo u Vašingtonu kroz lobiste, pravne i političke savjetnike, te kontakte u konzervativnim krugovima, njegova ekipa je znala šta radi. Jer, kad znate šta tražite i kome se obratiti, samo je pitanje vremena kada ćete vidjeti rezultat. U njegovom slučaju, taj trenutak je došao s dolaskom Trumpove administracije, ali je ključno razumjeti da su temelji tih veza postavljeni mnogo ranije.

S druge strane, ne treba biti naivan i misliti da je dobio sve što je želio. Politika nikada nije crno-bijela. Uvijek se negdje mora popustiti da bi se nešto drugo dobilo. Dodik je, primjerice, prihvatio odluke Suda Bosne i Hercegovine i povukao se s pozicije predsjednika entiteta Rs. Ali istovremeno je uspio uvjeriti najvažnijeg saveznika Bosne i Hercegovine da sankcije protiv njega i njegovih saradnika nisu u interesu najveće svjetske sile. Obje te istine mogu postojati paralelno i upravo u tom balansu leži stvarna priroda političke moći.

Sa pedeset čitaju ono što student čita u dvadesetim

!Odgovor: Političari koji za sebe kažu da zastupaju interese Bosne i Hercegovine kao da već duže vrijeme nisu pratili geopolitičke promjene i nisu davali nužnu pažnju lobiranju. Od kad možemo pratiti silaznu putanju lobiranju u korist države u međunarodnim odnosima?

Ćidić:Mislim da je ovdje problem čak i veći od toga. Navest ću par primjera koji to slikovito prikazuju.

Prvi primjer odnosi se na jednog od najutjecajnijih političkih lidera u Bosni i Hercegovini, koji je u televizijskom intervjuu prije otprilike dvije godine izjavio da on ne planira ništa duže od nekoliko dana jer se „puno toga može promijeniti“. Ta šokantna izjava prošla je gotovo neprimijećeno u domaćoj javnosti, ali otkriva mnogo o načinu razumijevanja geopolitike i strateškog planiranja. Dok postoje države koje ozbiljno planiraju scenarije čak i za smak svijeta, Bosna i Hercegovina ima lidere koji ne planiraju duže od tri dana.

Drugi primjer odnosi se na jednog aktuelnog državnog funkcionera koji se u televizijskoj emisiji pohvalio da je nedavno pročitao knjigu „Zašto narodi propadaju“, tada tek prevedenu na bosanski jezik. Riječ je o djelu koje svaki ozbiljan student ne samo političkih nego društvenih nauka općenito čita već u ranim dvadesetim. Taj političar imao je pedeset godina kada je to izjavio.

Kada imate lidere koji površno razumiju strani jezik, ne prate osnovnu literaturu i globalne rasprave koje oblikuju svijet, i pritom ne planiraju ni sedmicu unaprijed, sasvim je logično da propuštaju uočiti očite geopolitičke promjene koje drugi, uključujući neprijatelje Bosne i Hercegovine, vide.

Iza lobiranja je neophodan konsenzus

!Odgovor: Kad je u pitanju lobiranje kao alat za zaštitu interesa jedne države ili naroda, da li je važnije kako lobirati ili za šta lobirati. Šta se treba promijeniti da bh. politika ima jasno definisan cilj lobiranja?

Ćidić:Lobiranje je samo jedan od alata vanjske politike i u velikoj mjeri zavisi od jasno definisanih ciljeva i prioriteta. Čak i uz pomoć najutjecajnijih lobističkih firmi, teško je postići rezultate ako iza vas ne stoji jasan konsenzus. Upravo je tu jedan od ključnih problema bosanskohercegovačke diplomatije.

Među vodećim probosanskim donosiocima odluka, i s ljevice i s desnice, godinama postoje duboke razlike u shvatanju osnovnih vanjskopolitičkih prioriteta. Dok jedni smatraju da je NATO-put ključni prioritet, drugi insistiraju da se fokus stavi na evropske integracije. Treći, pak, zagovaraju ravnopravan pristup prema oba procesa. Slično je i kada je riječ o međunarodnim partnerima: jedni vide Sjedinjene Američke Države kao ključnog saveznika, dok drugi smatraju da se Bosna i Hercegovina treba snažnije vezati za Evropsku uniju. Postoje i oni koji zagovaraju jače regionalno povezivanje s Hrvatskom i Srbijom, dok drugi upozoravaju da prevelik utjecaj ovih zemalja dugoročno može biti štetan.

Ove razlike nisu samo pitanje nijansi, jer onemogućavaju stvaranje zajedničke vanjskopolitičke platforme. Zato, kada bosanskohercegovački zvaničnici dođu u Vašington ili Brisel, strani sagovornici često čuju različite, pa čak i suprotstavljene poruke o tome šta Bosna i Hercegovina zapravo želi. A u svijetu diplomatije, neujednačena poruka gotovo uvijek znači slabiji utjecaj.

Razumijevanja ima, potrebne konkretne odluke

!Odgovor: Iz vaših ranijih medijskih istupa znamo da niste naišli na razumijevanje bošnjačkih političara s kojima ste imali brojne sastanke. Da li ima naznaka da će se percepcije i perspektiva nakon zadnjih šokantnih dešavanja promijeniti?

Ćidić:Rekao bih da se situacija djelimično popravila i da danas postoji veće razumijevanje ove teme nego ranije. Međutim, samo razumijevanje bez konkretnih odluka i finansijske podrške nije dovoljno. Dok neko „razumije“, drugi već godinama aktivno djeluju i tu se stvara razlika.

Da budem jasan, situacija nije užasna i ima pojedinaca među političkim liderima koji odlično poznaju ove procese. Ali potrebno je više hrabrosti da se uđe u projekte koji neminovno donose i politički pritisak i negativne medijske reakcije. Bez te hrabrosti, svako razumijevanje ostaje samo dobra namjera.

!Odgovor: S obzirom da BiH nema sistem za školovanje i edukaciju diplomata koje su sistemske promjene nužne da bi se perspektiva naše države promijenila u skorijoj budućnosti?

Ćidić:Iako Bosna i Hercegovina nema formalnu diplomatsku akademiju, postoje brojni programi i stipendije koji mladim profesionalcima omogućavaju sticanje znanja i iskustava na vrhunskim obrazovnim institucijama širom svijeta, ali i kroz rad u međunarodnim organizacijama, parlamentima i komunikacijskim firmama. Diplomatija ostaje ključni vanjskopolitički alat, ali više nije jedini. Pravila igre su se u posljednjih nekoliko decenija drastično promijenila.

Vanjskopolitičke borbe 21. stoljeća ne mogu se voditi metodama iz 19. stoljeća. Današnji diplomata mora biti istovremeno strateški promišljen, vješt komunikator, upućen u globalne geopolitičke tokove, aktivno pratiti relevantne diskusije i publikacije, objavljivati svoje radove u tim publikacijama i, iznad svega, svjestan i dosljedan u zastupanju interesa svoje države.