Sergej Barbarez ne da blizu i tako prebrodi svaku krizu. I igračku i navijačku i političku…
Krenuo je iz svog rodnog Mostara, gdje se gradi taj tersli, ali pravedni karakter i ponio ga sa sobom u Evropu. Uz taj karakter, šta god da je radio pratila ga je i hazarderska sreća.
Mada, biti najbolji strijelac Njemačke – uz sreću, ulogu je posebno igralo i njegovo znanje i rodna gruda, mostarska, gdje je igrala evropska bronzana kopačka. A kao trener pobjeđuje politiku u ruletu, protivnike u kartama, gdje uvijek zna izvući džokera iz rukava.
Sa ostalima pusti onaj svoj stav s početka priče, ne da blizu i tako prebrodi svaku krizu. Jedino gdje pusti emociju, i nema dvojbe, jeste njegov patriotski odnos prema grbu i državi, pa tako ne čudi što je uoči posljednje utakmice tražio da se Bilinim poljem širi miris ljiljana neponovljivog Halida Bešlića. Upravo taj njegov gest pokazuje presudnu simbiozu igrača i navijača koji su nosili naše zmajeve do pobjede koja vodi preko Atlantika na Mundijal.
U Beču Sergeju treba sve što ga krasi – i tersluk i sreća i atmosfera i sinergija i odnos prema grbu i državi. A nama svima treba da pustimo Barbu da radi, jer on zna kuda plovi naš brod, a mi trebamo da gledamo i na kraju se radujemo, jer već imamo vrapca u ruci – baraž.
Datum i vrijeme objave: 16.11.2025 – 10:30 sati
