Društvo pod anestezijom

Dan po dan. Mjesec po mjesec. Godina za godinom. Skupilo se svega. Ne može više pod kožu. Kažu da sve dok na vašoj listi života ima više lijepih nego ružnih stvari, život je dobar. E, izgleda smo došli u fazu da je na našim listama više loših nego dobrih. Gadno je kada se zakleti optimista pretvori u pesimistu. Mi, kao društvo, više nemamo šta reći. Pali smo na svakom ispitu. Popravnog nema. Ako ima još onih koji vide barem tračak svjetlosti, onda ili ne vide dobro ili su za liječenja kod psihijatra. U normalnim zemljama, ako takvih uopće više ima, ljudi se bave svojim životima. Rade, druže se, planiraju putovanja, uživaju s porodicom i prijateljima. Dobro su plaćeni za svoj rad i mogu raspolagati svojim budžetom, a da ne razmišljaju kako kupiti osnovne životne namirnice.

Kod nas je drugačija slika. Oni koji rade jedva spajaju kraj s krajem. Ukoliko se odluče za neko putovanje, to je ili na kredit ili nauštrb nekih drugih stvari potrebnih za život. Godinama se oporavljaju od tog putovanja. Skoči im na nos svaka potrošena marka. Oni pak koji ne rade, primaju plaće u enormnim iznosima. Bahate se. Troše državni, narodni novac. Voze bijesne automobile. Slikaju se po društvenim mrežama u skupim hotelima, na jahtama, u vilama s bazenima i na pješčanim plažama s kristalno čistom vodom. A nakon svih tih putovanja i trošenja novca narod prave budalama. Ne pojavljuju se na sjednicama, ne usvajaju državni budžet, ne imenuju glavnog pregovarača u EU… i da ne nabrajam dalje.

Sad malo o narodu. To je tek posebna priča. Mi kao da smo primili totalnu anesteziju tokom koje sve čujemo i vidimo, ali pomaknuti se ne možemo. Kao, rekli bismo i uradili nešto, ali nemoguće je jer ni jedan dio tijela ne možemo pomaknuti. Naravno, među nama ima i onih glasnih, ali samo na društvenim mrežama. To piše na takav način da bi se svaki pravi analitičar postidio. To bi mijenjalo svijet, vlast, državu. Sve to, ali za tastaturom računara ili na telefonu. Ne daj bože reći javno da te neko vidi, izaći na proteste, ustrajati u onom što želimo. Kod nas je i dalje glavna vodilja: Šuti i ne talasaj, može i gore.

Nedavno su žene Udruženja Renesansa organizirale performans “5 do 12” ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu. Te žene su bolesne, imaju karcinom. Nemaju lijekove. Prodaju svoju imovinu kako bi nabavile bar neke od lijekova iz drugih zemalja. Svoj performans najavile su putem društvenih mreža i medija. Danima se pričalo i pisalo o tome. Na događaju su se pojavile uz još nekoliko osoba koje im daju podršku. Je l’ mislite da se na ulici, ispred Pozorišta, iko okrenuo, zastao da pogleda o čemu je riječ? Nažalost, nije. Niko. Nije se pojavio niko ni od onih koji su snimili video kao podršku i poziv da se dođe. Žalosno i za plakati.

Imali smo tragediju u Jablanici. Svi u šoku i nevjerici nekoliko dana. Protesti – jedva tridesetak ljudi dva puta i dosta je. Za Jablanicu niko nije odgovarao. Sporni kamenolom više se ne spominje. Željezničku prugu drugi nam napravili i sanirali, a naši se slikali. I šta, pojeo vuk magarca. Pa ni od Jablanice se nismo još oporavili, a zadesi nas Tuzla. Policajci i profesor seksualno iskorištavali i podvodili maloljetnice iz Doma za nezbrinutu djecu. Dan nakon toga uhapšeni policajci u Sarajevu. Jedan od njih seksualno iskorištavao maloljetnicu. S kakvim mi bolesnicima udišemo isti zrak? Tuzla se jedan vikend digla na noge. Izašli na ulicu. I opet ništa. Narednog vikenda manje ljudi… a onda iz dana u dan sve manje i manje. Tišina, istraga se nastavlja…

Ne prođe ni nekoliko dana, opet Tuzla i stravičan požar u Domu za stare. Svi smo mi najosjetljiviji prema djeci i starima. Scene iz Tuzle potresaju najdublje. Bol probija i kosti. Tužni pogledi štićenika staračkog doma sve govore. Nema se više šta ni reći. Svaka riječ je suvišna, a svaki pogled para poput najoštrijeg mača.

Jesmo li toliko loši da nam se ovakve stvari dešavaju? Možemo mi raspredati ko je kriv za šta, na šta se trebalo paziti… ali neka to rade odgovorni i zaduženi za to. Ako takvih uopće više ima u našoj zemlji. Ovdje treba da bude akcenat na tome da petnaest ljudi više nema. Više od 30 osoba je povrijeđeno, ali najveća rana ostaje spoznaja da su žrtve, od kojih su neke bolovale od teških bolesti, bile prepuštene nemaru institucija. Neko je izgubio oca, majku, nanu, sestru, brata… ti ljudi su nekome bili sve. Zaista ne znam koja apokalipsa treba da nas zadesi i da se napokon probudimo iz anestezije ili da zajedno zapjevamo onu od Balaševića… taman kako smo zaslužili. Zapravo, još bolja bi bila Bebekova – Pjevaj, moj narode, pa nek’ bude šta bude…