Miska je Hikina sestra, Sabira njena najbolja prijateljica, Berka je moja prva komšinica, Azra je malo udaljeniji dio mog ranog djetinjstva. Mahala u kojoj smo odrastali odavno je kao groblje, ali u našim sjećanjima život u Ulici Bistrik brijeg buja u punoj snazi i ljepoti. S nama je bio i Miskin muž Fudo.
Između prvih uspomena i današnjeg dana smjestili su se naši životi. Nekadašnje mahalske ptice, ta zar nismo letjeli uz i niz kaldrmu, pretvorile se u puževe: “Polako, Fudooo, znaš da sam operisala koljeno…”
“Stanite malo, poslije infarkta moram odmarati…”
Rasuti po svijetu stekli smo penzije, nešto potomstva i zagazismo bogami na posljednju dionicu života.
A našli smo se konačno nakon dugo pripremanog sastanka. Potrefilo se i posrećilo, te odlučismo da jesenje popodne provedemo na terasi sarajevskog restorana Bazeni.
Naručili bokal rakije od jabuke, a alkohol je za naše veselje bio kao kvasac za tijesto… rastao iz trena u tren. I pred mojim očima i u mojoj duši.
“Sjećaš li se, Toni, kako je Miska prva među nama preplivala Jezero od Babića bašte do Bazena? Hiko je naučio plivati”, pita me Sabira.
“Sjećam, a ja nisam imao toliko da l’ snage, da l’ spretnosti, a biće ipak da nisam imao hrabrosti, nego sam pasijim stilom preplivao samo onaj komadić oko ograde kod službenog ulaza i tako se bez karte uvalio u bazene.”
Pravi rizik me tek čekao. Ako bi me spazio Ivica Čondro, čuvar, gorostas, onda bi me kad preplivam dočekao i kao pile, držeći me za jednu ruku, odigao od zemlje, u letu vraćajući me u Jezero, još i nogom u guzicu udario i vratio na startnu poziciju. A haj’ stisni, pa još jednom probaj!
Bazeni, kao najpoželjnija destinacija u tom nekom vrućem ljetnom danu, ostadoše neispunjena želja, a ja onda naprijed na neko od kupališta, koja su se kao biseri nizala od tih bazena pa sve do Popovca iza Kozije ćuprije.
Toplo je jesenje popodne, sunce nas miluje i svjetlošću naglašava raskošne boje rijeke, drveća… Ma sve je u nekakvom blistavom, svečanom tonu.
Borimo se za riječi, oživljavamo mrtve ljude i doživljaje koje je svako od nas spakovao u svoj celofan.
Igramo se kao nekad, smijemo našim naivnostima, hvalimo običaje i karaktere naših majki i očeva, na brzinu i kako ko sjećamo se naših prvih ljubavi, opisujemo muževe, žene, brakove, djecu, ko ima i unuke i s obzirom i toplinom svojstvenom bićima koja se vole razmjenjujemo poglede. Odavno to nismo više mi, godine i starost pobrinule su se za kozmetičke izmjene, ali svi ipak nosimo i pečate mladosti. Jedni drugima smo kao ogledala u kojima vidimo, a samo mi to možemo, nekadašnje djevojčice i dječake.
A koliko smo samo puta, valjda u trenucima nostalgije i čežnje, jedni drugima obećali da ćemo se okupiti. I nikako da nam se posreći. Evo, do danas. Život je uređivao često stvari po svome, donosio drame i tragedije, ne fali nam pijeteta kad se sjetimo naših najmilijih, a umrlih, donosio nam je i bolesti… ali u ovom popodnevu sve je podređeno našoj radosti i smijehu. Mjerom Sabire: “Joj, Toni, koliko sam se presmijala, vilice me još bole…”
Kao da smo se pretvorili u piliće, pa nas život podmladio i vratio u naše gnijezdo koje je obuhvatalo prostor od Džemalove kuće pa do džamije na Pajama. Ušuškani u brigu naših majki i očeva, bezbjedni na svakom metru, razigrani, nema gdje nismo bili. U toj našoj mahali ili Ulici Bistrik brijeg.
Klizi sunce preko Babića bašte, zrak se hladi, ali ko mari. Griju nas uspomene, grije jabukovača. Krenuli smo oprezno, da možemo kurtoazno nazdraviti sa jednim bokalićem… a od tada se nižu, jedan za drugim.
Pada sumrak, pa tama, ulazimo u toplu unutrašnjost restorana, svako malo i neprestano blagosiljamo ovaj dan u kojem smo se okupili.
Riječi se već sada teško sjećam, ali sam siguran da se jedan važan doživljaj smjestio u sjećanje zauvijek.
S vremena na vrijeme izlazim na terasu da pušim. Raznježen, radostan.
Ispod je Miljacka, vidljivo staklo rijeke u dijelovima gdje pada svjetlost. A platana, stoljetni spomenik koji se stablom proteže kroz restoran, pružila jednu veliku granu nad rijekom, svjetla restorana žuto lišće pretvorila u fenjerčiće, tako mi nekako svijetle.
Stojim, gledam. Sa svakim daškom vjetra jedan ili više tih fenjerčića se otkida od grane, kreće na svoj lelujavi posljednju put. Pratim kako pada u rijeku i u tamo postaje nevidljiv. Nešto mislim, nismo li i mi kao ti listovi? Na granama naših života držimo se i odolijevamo dok ne dođe čas da nestanemo u tami i ništavilu. Odakle i kako došli, tako i odlazimo. Trenutak pokušaja pronicanja u tajnu života. A rekoh već kako je alkohol kao kvasac, no ne samo za radost nego i mašta buja zalivena rakijom.
I tako to bi tog novembarskog dana i večeri u restoranu Bazeni. Bližila se ponoć kada smo izašli iz tog muzeja naše mladosti i vratili se svako svom životu.
Čvrsto obećali da ćemo opet.
Samo da se još život i sudbina slože.
Datum i vrijeme objave: 16.11.2025 – 09:00 sati
