Kako jedemo, tako mirišemo

Miris tijela je vjerojatno najstariji društveni signal na planetu: prije govora, prije pisma i davno prije tiktokoidnih streaminga, kemijske poruke o našem zdravlju, raspoloženju, stresu i (da, potvrdila je i znanost!) o erotskoj privlačnosti – emitiraju se kroz našu kožu, dah i znoj. Otkako su se unazad par tisućljeća počeli primjenjivati, parfemi su pokušavali nadglasati i modificirati naše prirodne biokemijske mirisne poruke, no često ni parfemi ne uspijevaju nadjačati jedno prirodno, skrovito i manje zamjetno “pojačalo” naših tjelesnih mirisa koje svoj posao radi iznutra – našuprehranu.

Nema u tome nikakve magije: što se hranom unese, metabolizira se i potom izlučuje, završavajući kao hlapljivi trag koji naš organ njuha podsvjesno interpretira kao kemijske poruke.Riječ je o znanstveno ispitivanim učincima hrane i prehrambenih obrazaca na sastav tjelesnih mirisa – i na to kako ih drugi doživljavaju. Neka istraživanja su polučila interesantno kontraintuitivne rezultate (češnjak), neka su bila banalna i unaprijed predvidivih zaključaka (opća higijena i zdravlje), a neka su bila estetski prozaična, ali konkretno mjerljiva (karotenoidi i boja kože). Pa, hajdemo zajednički zabosti znatiželjne nosove u aromatični svijet prehrambeno-tjelesnih mirisa!

Biokemija mirisa od tanjura do znojnica i lojnica

Iz znojnih i lojnih žlijezda naše kože izlučuju se voda, elektroliti i „prekursori” mirisa (lipidi, steroidi, kratkolančane kiseline…). A kako je naša koža domaćin pravom zoološkom vrtu raznovrsnih mikroorganizama, bakterije kožnog mikrobioma te kemijske prekursore „prerade” u mnoštvo spojeva iz bogatog spektra olfaktornih nijansi prepoznatljivih mirisnih nota našega tijela – od orašasto-slatkih, preko zemljanih, do oštro-kiselkastih.

Prehrana je jedan od temeljnih regulatora tog procesa: ono čime se hranimo mijenja profil lipida u znoju i kožnoj masnoći (loju, sebumu) i modulira upalne i antioksidativne signale, a može djelovati i antimikrobno, pa time posredno mijenja sastav mikrobioma na koži. Povrh toga, omjeri masnih kiselina (n‑3/n‑6), sumporni spojevi (iz luka i češnjaka), polifenoli (iz začina) te količina fermentabilnih vlakana (prebiotika) utječu na kiselost i viskoznost znoja i loja, dostupnost supstrata za bakterijske enzime i posljedično tome na tip hlapljivih molekula koje nastaju.

Redovit unos voća i povrća podiže razinu karotenoida u koži, dok pretjerivanje s crvenim mesom i rafiniranim ugljikohidratima često pojačava „oštrije“ note; dobra hidracija i ravnoteža elektrolita finije podešavaju razrjeđenje i brzinu isparavanja. Ukratko, sadržaj naših tanjura određuje i kemiju sirovine i „radne uvjete“ na površini naše kože. Kad se tomu doda opće stanje organizma (umor, stres, san, hormoni), dobiva se individualni, svakome od nas specifičan “mirisni potpis” koji je prepoznatljiv i iznenađujuće konzistentan, ali ipak dovoljno podložan promjenama da ga se može – barem malo – modificirati hranom.

Na naš miris osim toga utječu i životna dob i spolni hormoni (androgeni povećavaju lučenje loja), faze menstrualnog ciklusa i menopauza, lijekovi (npr. antibiotici i retinoidi), pušenje i alkohol, razina tjelesne aktivnosti te tip i gustoća odjeće. Razlike među ljudima proizlaze i iz građe same kože te odnosa u broju i funkcionalnosti dvaju vrsta žlijezda znojnica.

Da, u našoj koži postoje dvije vrste znojnih žlijezda: ekrine žlijezde raspoređene su po cijeloj koži; proizvode ‘vodeni znoj’ čija je osnovna funkcija termoregulacija (kad je vrućina, znojimo se kako bismo se ohladili). Aktivne su odmah po rođenju, a osim vode luče uglavnom elektrolite (“soli”) i male količine mliječne kiseline.

One druge, apokrine žlijezde koncentrirane su u koži područja pazuha, prepona i prsnih bradavica. Aktiviraju se tek u pubertetu, a njihova sekrecija je bogata proteinima i lipidima koji su načelno bez mirisa – sve dok ne dođu u kontakt s već spomenutim bakterijama kože, što formira karakterističan tjelesni miris; zato je svačiji individualni “mirisni potpis” stabilan kroz godine, ali ga se može modulirati obrascima prehrane i navika.

I parfemima, naravno… ali, to je tema o kojoj možemo neki drugi put, asada i ovdje ćemo se usredotočiti na prehrambene navike i artikle za koje je znanstvenim istraživanjima dokazan utjecaj na modulaciju mirisa našeg tijela.Krenimo od najzloglasnijeg: češnjaka.

Češnjak – neprijatelj daha, prijatelj tijela

Češnjak je poznati saboter društvenih kontakata – no samo onda kada je riječ o međuljudskoj distanci manjoj od tridesetak centimetara. Jer priča o mirisu češnjaka se mijenja čim dolazimo do udaljenosti od pola metra do metar ili više, gdje se više ne registrira dah – nego miris tijela.

U pažljivo kontroliranim dvostruko-slijepim pokusima, muškarci su prvo nekoliko dana konzumirali različite količine češnjaka – od minimalnih do vrlo obilnih; potom su svi nekoliko dana nosili identične majice, a dragovoljci-evaluatori su procjenjivali njihov miris bez prethodnog znanja o tome tko je, što je i koliko jeo. Ne, nisu ih njuškali pod pazuha. Udisali su miris njihovih majica.

Nasuprot očekivanom, rezultat istraživanja je bio – da se poslužimo riječima jednog od ispitivača – iznenađujuće ugodan: što je bila veća konzumacija češnjaka, to je za posljedicu imala ugodniji, privlačniji i manje intenzivan mirisa tijela. Pretpostavljena logika ovog pomalo bizarnog ishoda obilne konzumacije češnjaka je u tome da njegovi antioksidativni i antimikrobni učinci vjerojatno imaju sposobnost smanjiti količinu „oštrijih” metabolita i modulirati mikrobiotu kože. Drugim riječima, češnjak možda nije blagotvorna pomoć zadahu daha, ali čini se da pomaže mirisu našeg tijela.

Tajna je dakle u načinu eliminacije “miomirisa” češnjaka nakon konzumacije: nije svejedno izlazi li putem daha (usna šupljina, hlapljivi sumporni spojevi iz češnjaka) ili nakon metaboliziranja i prerade, putem kožnih žlijezda (koža, znoj, sebum). Zato češnjaku pišemo plus u potpazušnom (aksilarnom) testu, a veliki minus pri romantičnoj bliskosti kod koje svaka izgovorena riječ prolazi strogu „njušnu recenziju”.

Znanstveni zaključak ne glasi da češnjak treba jesti u neograničenim količinama, nego da je njegov učinak realan, ali kontekstualan: dok miris tijela može profitirati od češnjaka, socijalna „blizina daha” ipak – ne.

Crveno meso: “jača” hrana, jači miris

Vjerojatno najcitiraniji eksperiment na temu prehrane i tjelesnog mirisa proveden je s fokusiranjem na konzumaciju crvenog mesa. Podsjetimo se: pojam ‘crveno meso’ obuhvaća meso sisavaca – poput govedine, svinjetine, janjetine, ovčetine, konjetine i divljači; a od bijelog mesa – peradi i ribe – se razlikuje po većem sadržaju mioglobina koji mu daje tamniju, crvenu boju.

U navedenom istraživanju, isti su ispitanici prolazili razdoblja u kojima su provodili prehranu sa i bez crvenog mesa, pritom noseći već spomenute standardne majice čiji je miris potom procjenjivan dragovoljačkim njuškanjem u kontroliranim uvjetima.U prosjeku, miris tijekom „bezmesne” faze procijenjen je kao privlačniji, ugodniji i manje intenzivan. Dakle – za razliku od češnjaka od kojega nam koža miriši privlačnije i bolje – konzumacije više crvenog mesa ima za posljedicu neugodniji miris tijela.

U interpretaciji tih rezultata obično se uzima u obzir metabolički profil lipida i specifični hlapljivi spojevi koji nastaju razgradnjom proteina i lipida crvenog mesa; no kako je riječ o složenim smjesama, nemoguće je “uperiti prst” u jednu molekulu i proglasiti ju glavnim krivcem za neugodniji tjelesni miris. Ipak, učinak konzumacije crvenog mesa je konzistentan i dovoljno snažan da ga olfaktorni panelisti (dragovoljci koji njuškaju majice konzumenata) dosljedno reproduciraju kao neugodan doživljaj.

No, ni s crvenim mesom nije sve crno-bijelo (nego je, jel’te, donekle i crveno): istraživanja u kojima se nije selektivno analiziralo samo jednu vrstu namirnice (samo češnjak ili samo crveno meso), već su prehrambene navike promatrane općenitije – kao generalna „kvaliteta prehrane” s varijabilnim udjelima različitih skupina namirnica, detektirala su znatno nijansiranije odnose: primjerice, da veći udio masti ili jaja uz manji udio rafiniranih ugljikohidrata može korelirati s ugodnijim tjelesnim mirisom.

Ipak, i u tim istraživanjima se ponovilo opažanje da kod znatnijeg povećanja udjela crvenog mesa u prehrani naši tjelesni mirisni signali i dalje redovito “odlaze u minus”.

Kako se njuškati u laboratoriju?

Većina eksperimenata u ovoj niši ima tek desetke sudionika, često s asimetrijom po spolu (u tim pokusima muškarci su najčešće “donori znoja”, a žene ocjenjivačice) i s kratkim trajanjem intervencije (dani do tjedni). Tipičan eksperiment izgleda ovako: sudionici dobiju standardiziranu prehranu ili suplement (npr. kapsule češnjaka, beta-karoten ili protokol bez crvenog mesa). Zatim nose pamučne majice određeni broj sati; majice se potom zatvore u staklene posude kako ne bi došlo do naknadne kontaminacije drugim mirisima osim tjelesnih.

Potom u klimatiziranoj prostoriji panel ocjenjivač(ic)a – bez prethodnih informacija o prehrambenom režimu osobe čiju majicu njuškaju – procjenjuje mirise i klasificira ih prema ugodnosti, intenzitetu i privlačnosti. Ponekad se paralelno radi spektrofotometrija kože (za karotenoide) ili analiza hlapljivih spojeva. A naposljetku statistika odradi svoju čaroliju – i eto rezultata iz kojih se izvlače zaključci.

Premda sve zvuči pomalo kao „somelijerstvo za znoj”, metodologija koja se koristi je znanstveno ozbiljna. Njezin je plus što je reproducibilna; minus je što hvata samo dio stvarnog života u kojem parfemi, dezodoransi i tekstilni deterdženti upadaju u svirku mirisnog orkestra. To ne čini rezultate nevažnima, ali ograničava zaključivanje.

Olfaktorni panelisti (osobe koje njuškaju majice) su trenirani i standardizirani, no neminovno nose dozu subjektivnosti kroz vlastite kulturne obrasce, pa mirisi koji su „čisti” i „zdravi” u jednom kontekstu mogu biti drugačije doživljeni u drugim okolnostima. Zato je bolje govoriti o vjerojatnostima i trendovima, nego o apsolutnim pravilima.

Nije sve u mirisima: karotenoidi i drugi pigmenti

Koža nije samo veliki tjelesni zaštitni omotač koji se znoji, zamašćuje i ispušta mirise; ona je i metabolički vrlo aktivno spremište pigmenata. Osim melanina, u koži se nalaze i hemoglobin (koji u kapilarama dermisa daje ružičast ton), žučni pigmenti biliverdin i bilirubin (mogu blago utjecati na žućkast ton), te karotenoidi iz voća i povrća (beta-karoten, lutein, likopen…), koji se talože u koži i daju joj blagu rumeno-zlatnu, “breskvastu” nijansu.

Ta karotenoidna nijansa, koja se može čak i spektrofotometrijski egzaktno izmjeriti, povezuje se s podsvjesnom percepcijom zdravlja i privlačnosti osobe s takvim rumeno-breskvastim tonom kože (za razliku od blijedo-sivkastih tonova kože u kojoj nema mjerljive količine deponiranih karotenoida).

Longitudinalno provedena istraživanja prehrambenih navika – od četiri do šest tjedana pojačanog unosa voća i povrća – pokazala su vidljivu promjenu boje kože i statistički značajan pomak u ocjeni atraktivnosti. U jednoj randomiziranoj, dvostruko-slijepoj, placebom kontroliranoj studiji s dodatkom beta-karotena, promjena boje kože bila je dovoljna da se takva lica ocijene zdravijim i privlačnijim – i to bez sunčanja, bez kozmetike i bez foto-filtera.

Povrh svega, ovo nije samo trik za fotografiranje: karotenoidi su antioksidansi i marker općeg statusa prehrane, pa je sasvim razumno da „zdraviji izgled” proizlazi iz – nećete vjerovati, tko bi rekao? – zdravijeg unosa namirnica. Pritom ima razlika među pigmentima (npr. likopen iz rajčice više prema crvenkastoj, beta-karoten prema žućkastoj), a apsorpciju pojačava prisutnost masti i blaga termička obrada. Naglasak je na „blaga”: sirova konzumacija ili klasična mediteranska tehnika kratke termičke obrade s malo maslinova ulja često je upravo ono što treba tim molekulama da pređu iz salate i umaka u kožu.

Dakle, premda nemaju izravan utjecaj na tjelesne mirise, pigmenti iz namirnica ravnopravno sudjeluju u produkciji i modifikaciji podsvjesnih signala koje sa svoje kože šaljemo u okolinu – vizualno nadopunjujući olfaktornu komponentu.

Čitanje hlapljivih signala: „miris zdravlja”

Ali… zašto bi išta u tjelesnim mirisima bilo ikome privlačno? Evolucijski odgovor na to pitanje posve ignorira romantiku; u temeljnim postavkama mirisne signalizacije među životinjama ne postoji pojam profinjenih parfema: psi ne njuškaju jedni druge pod repovima kako bi tamo osjetili ugodnu mirisnu notu cedrovine, bergamota i cvata mandarine, već u potrazi za korisnom informacijom o posjedniku dotičnog podrepnog vonja. A ljudi su, premda evolucijski snižene osjetljivosti njušnog organa u odnosu na pse, ipak u dovoljnoj mjeri zadržali iskonsku podsvjesnu sposobnost detektiranja takvih informacija.

Kemijski signali koji u mirisu druge osobe odražavaju nižu razinu njezinog oksidativnog stresa, bolju nutritivnu opskrbu i stabilniju kožnu mikrobiotu, još su iz pretpovijesnih vremena predstavljali pouzdane „prečice” za procjenu zdravstvenog, mentalnog i seksualnog stanja i “kvalitete” partnera. Pritom uopće nije nužno da nosom možemo prepoznati koje je točno voće ili povrće bilo na nečijem meniju; dovoljno je da hlapljivi profil te osobe signalizira „homeostazu koja miriše zdravo”. Tako se vizualno ugodnija karotenoidno-breskvasta nijansa i mirisno „smireniji” potpazušni (ili preponski…) bouquet kože mogu podsvjesno upariti i ukazivati u istom smjeru: potencijalni partner/ica “zrači” uravnoteženom homeostazom i zdravljem.

Naravno, sociološka evolucija, kulturološke varijacije i društvena složenost modernog života u velikoj mjeri razvodnjavaju te bazične, primitivne, “animalno instinktivne” postavke njuškanja kao alatke za probir. Parfemi, gelovi, dezodoransi i klimatske promjene nestašno razigravaju prebogatu simfoniju hlapljivih tvari do granice u kojoj bi i detektor plina posegnuo za štipaljkom za nos. Ali, ključna fizikalno-kemijska pozornica našeg metabolizma i dalje se nalazi na koži i u znoju. Provezite se u špici dana samo dvije-tri stanice u javnom prijevozu, pa ćete se i sami uvjeriti kako je i pored parfema i dezodoransa prirodni ljudski miris kože ostao vječna i nepromjenjiva konstanta.

MHC i „miris genske kompatibilnosti”

Istaknimo ponovo: genetika se trajno i suštinski nalazi u temeljima svih ovih prehrambenih nijansi. Kompleks glavnog tkivnog podudaranja (Major Histocompatibility Complex, MHC) skup je gena koji kodiraju proteine ključne za prepoznavanje vlastitih i stranih stanica u imunosnom sustavu, što je pored ostalog presudno i u transplantacijskoj medicini. Osobe s uzajamno vrlo sličnim MHC-om imunološki i transplantacijski su kompatibilne, dakle uzajamno su pogodni donori za presađivanje organa. A nerijetko to znači da su i u više ili manje bliskom krvnom srodstvu.

Zanimljivo, MHC i srodni imunosni markeri mapiraju se i u mirisima: ti proteini sudjeluju u stvaranju mirisnih signala, jer se njihovi metaboliti i nusprodukti mogu pojaviti u znoju i na površini kože. A brojni su znanstveni radovi pokazali da ljudi nesvjesno preferiraju mirise osoba s različitim MHC-om od vlastitog, što ima smisla iz perspektive potomstva s raznolikijim imunosnim repertoarom. Priroda se dakle pobrinula da nam genetički bliske osobe “ne mirišu fino”, pa se time donekle osigurava izbjegavanje konsangvinitetnog potomstva (od roditelja sa sličnom ili čak rodbinski bliskom genetikom).

Prehrana na MHC-mirise ne djeluje izravno, ali može modificirati te genetske signale – prigušiti ih ili pojačati – ovisno o tome kakav kemijski šum proizvodi. Odatle i oprez sa zaključcima: hrana jeste važna, ali nije jedina karta u špilu.

Što još znamo (i što tek nagađamo)o mirisima

Epizode potpune restrikcije energetskog unosa (narodski rečeno: post) eksperimentalno su povezane s padom „hedoničkih” ocjena mirisa (narodski rečeno: tko više gladuje – više smrdi). Nije čudo: metabolički stres, promjene u ketonskim tijelima i hormonske oscilacije nisu recept za primamljiv olfaktorni potpis. Povratak na urednu prehranu ubrzo vraća ocjene prema gore.

Nadalje, poznato je kako oboljeli od dijabetesa mogu odašiljati “ketonski”, slatkast miris. No, daju li rafinirani ugljikohidrati „slatkast” miris ukoliko se u većoj mjeri nalaze prehrani zdravih osoba, onih koje imaju normalnu produkciju vlastitog inzulina i posljedično uredne razine šećera u krvi? Neke korelacijske analize bilježe da veći udio rafiniranih ugljikohidrata u prehrani ide ruku pod ruku s manje ugodnim procjenama mirisa. Dakle, tko jede puno slatkog, ne miriše “slađe”, nego – ne miriše fino. Te analize nisu posve kompletirane znanstvene studije i stoga ih treba uzeti ‘sa zrnom soli’ (i malo papra…), ali dobro se uklapaju u širu sliku „kvalitete prehrane” kao dopunskog faktora mirisa kože.

U istim korelacijskim radovima pojavljuju se i zanimljive nijanse: viši unos jaja, tofua i nekih vrsta masnoća ponekad je vezan uz pozitivnije ocjene mirisa. Je li riječ o masnim kiselinama kao prekursorima povoljnijih hlapljivih spojeva ili o markeru općeg tipa prehrane – ostaje otvoreno pitanje, kao podsjetnik da „jedna molekula – jedan učinak” nije način na koji prehrana funkcionira u metaboličkom smislu.

Što (realno) možemo promijeniti hranom?

1. Povećati unos voća i povrća – ne toliko zbog mirisa, koliko zbog karotenoida i antioksidansa koji se talože u koži. Mjerljive promjene nijanse kože mogu se vidjeti unutar 4–6 tjedana, a prate ih i pomaci u procjeni zdravlja i privlačnosti.
2. Ne dramatizirati oko češnjaka – tijelo mu daje plus, dah mu ponekad daje minus. „Doziranje” i kontekst socijalnog kontakta rješavaju paradoks.
3. Preispitati količinu crvenog mesa – posebno u danima kad želimo ostaviti manje intenzivan olfaktorni dojam. Rezultati testova favoriziraju prehrambene faze bez crvenog mesa.
4. Kvaliteta prehrane pobjeđuje taktiziranje – korelacijski signali sugeriraju da se miris „smiruje” uz prehranu s manje rafiniranih ugljikohidrata i bez pretjerivanja u ičemu.
5. Osnove su i dalje osnove – higijena, dobar san, hidracija, tkanine koje dišu. Prehrana je pojačalo, a ne čarobni parfem u kapsuli.

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}