Ubrzo je postalo jasno da je samo jedna strana prihvatila dogovor. Drugi je bio spreman da nastavi svoje brutalne masakre nad Palestincima. Izrael je nastavio svoju invaziju na Rafah, gdje je više od milion ljudi sa sjevera i centralnog dijela pojasa potražilo utočište, vjerujući u izraelska uvjeravanja da je ovo “sigurna zona”.
Izraelska vojska je 7. maja zauzela granični prijelaz Rafah s Egiptom, jedini izlaz za Palestince koji su mogli pronaći sredstva za evakuaciju i povrijeđene i bolesne koji su uspjeli dobiti izraelsku dozvolu za odlazak. To je takođe bila glavna pristupna tačka za ono malo humanitarne pomoći koju je Izrael dozvoljavao da uđe u pojas.
Moja porodica i ja smo pokušavali da pronađemo izlaz iz Gaze. Vijest je uništila ono malo nade koju smo imali da ćemo otići. Sada zaista nemamo kuda da idemo jer se suočavamo sa smrću od bombardovanja, gladi ili bolesti.
Izrael predstavlja svoje naredbe za evakuaciju ostatku svijeta kao brigu o palestinskim civilima. Ali Izrael zna da je guranje ljudi s mjesta na mjesto svakih nekoliko sedmica oblik mučenja.
Više od pola miliona Palestinaca pobjeglo je iz Rafaha, izvještavaju Ujedinjeni narodi. Porodice koje su već više puta bile raseljene morale su još jednom da spakuju svoje stvari i krenu u neizvjesnost.
Suprotno svojim tvrdnjama zapadnim medijima, Izrael nije napravio nikakve odredbe za evakuaciju. Ljudi koji bježe moraju platiti privatne automobile ili kolica koja vuku životinje da bi ih premjestili. Oni koji nemaju novca pokušavaju da hodaju. Neki su previše osiromašeni ili imaju bolesne ili starije članove porodice i ne mogu na put.
Pola miliona ljudi koji su napustili Rafu morali su da se presele kod rođaka – ako imaju sreće – ili da podignu šatore gde god nađu mesto. Za njih nema hrane, vode ili drugih osnovnih potrepština. Najviše od svega, nema garancije za sigurnost. Prije samo dan, porodica koja je upravo pobjegla iz Rafe je ubijen kada je izraelska vojska bombardovala kuću u kampu Nuseirat.
Kretanje ovog ogromnog broja ljudi stvara ogroman pritisak na zajednice u koje se useljavaju. Tuče su izbile u redovima za vodu i hljeb. Cijene osnovnih životnih namirnica su naglo porasle. Ovo stalno prisilno iseljavanje ljudi kida društveno tkivo palestinskog društva.
Život u raseljenju je ono što nijedno dijete, nijedna odrasla osoba ne smije doživjeti. Ljudi su nagurani u sobe ili šatore, ponekad i više od deset. Nema toaleta, tuševa, urednih sanitarija. Nema privatnosti ili ličnog prostora.
Bolesti, koje su nekada bile iskorijenjene, danas su široko rasprostranjene. Ljudi se redovno zaraze hepatitisom i stomačnim virusima.
Kako temperature rastu, toplotni udar oduzima živote, uključujući bebe i djecu.
Izraelska stalna prisilna iseljavanja već raseljenih Palestinaca također razbijaju ono malo privida normalnosti koje roditelji pokušavaju uspostaviti za svoju djecu.
Prije mjesec dana posjetio sam jedan od kampova u Rafi. Tamo sam sreo Nesreen Ayoub, koja je bila prisiljena napustiti svoj dom u gradu Gaza sa svojom porodicom.
Izgubivši toliko toga, našla je utjehu u svojoj kćeri Tasneem, pohađajući nastavu u improviziranoj školi i vraćajući se u njihov šator sa tračkom radosti, rijetka roba u ovim očajnim vremenima.
Nastavnici i diplomirani studenti volontirali su da podučavaju djecu, nadajući se da će im podići raspoloženje usred očaja. Također sam sreo Samiju al-Khora, učitelja arapskog, koji je također pobjegao sa sjevera. Njena čežnja za poznatim ritmom učionice ju je nagnala da okupi djecu željnu učenja i poduči ih arapskom jeziku na komadu ruševina koji je pretvorila u ploču.
Kamp je bio jedno od prvih područja u Rafi koje je Izrael naredio da se evakuiše. Privremene učionice su demontirane, radost učenja – uskraćena.
Palestinci moraju biti lišeni i najmanjih trenutaka sreće. Takvo je razmišljanje Izraelaca. Sjećate li se bijesa izraelskih medija na scenama palestinske djece koja se pokušavaju ohladiti u moru usred velike vrućine? Palestincima ne smije biti predaha. Moraju biti osuđeni na vječnu patnju.
Kako nas je palestinska autorica Susan Abulhawa nedavno podsjetila u jednom eseju, Israel Shahak, preživjeli Holokaust i izraelski intelektualac, bio je jedan od prvih koji je vidio odraz nacizma u Izraelu. U eseju iz 1983. godine napisao je da je uočio izraelsku sklonost ka onome što je nazvao “nacifikacijom” još 1968., godinu dana nakon što je izraelska vojska okupirala Zapadnu obalu i Gazu.
“Sada je uobičajeno tvrditi da je većina Hitlerovih užasa mogla biti spriječena da su nacističke namjere i rane prakse prepoznate onakve kakve jesu. Isto važi i za izraelski nacizam. To se još može zaustaviti ako će se vidjeti šta je”, napisao je Shahak.
Četiri decenije njegovo upozorenje se nije obaziralo. I stigli smo do tačke u kojoj Izrael provodi genocid u Gazi, ne uznemiren globalnim bijesom.
Gaza je “pakao na zemlji”, kako su rekli UN. Zvuk dronova i borbenih aviona, urlik bombardovanja i granatiranja, miris raspadajućih tijela i sirove kanalizacije, prizor sravnjenih kvartova, grčevi gladi i žeđi, agonija gubitka najmilijih vladaju ovim malim pojas zemlje.
Preovlađujuće emocije nisu otpornost, već tjeskoba, očaj i užas. Mit o palestinskoj izdržljivosti ruši se pred nezamislivom patnjom koju Palestincima nanosi Izrael.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.
Datum i vrijeme objave: 2024-05-16 12:04:53
