Od Željke do Dragana

Federalni parlament je obezglavljen, Predstavnički dom je smijenio predsjedatelja Dragana Miokovića iz Naše stranke. Njemu se svojedobno omakla uistinu nedopustiva izjava kako je malo pobijenih na Bleiburgu, što je toliko uzrujalo predstavnike pučanstva u našem entitetu da nisu htjeli ni da čuju za ispriku koju je u više navrata ponovio. Miokovićevu smjenu, uz Klub koji čine HDZBiH – HNS, HDZ 1990 – HNP i zastupnici HSS-a i HRS-a, izglasali su zastupnici SDA, Demokratske fronte i Stranke za BiH (SDP je bio suzdržan, navodno zato što su multietnični, no zli jezici kažu da lider SDP-a Nermin Nikšić čuva svoju Vladu u kojoj mu je partnerstvo s Čovićem i bukvalno zlata vrijedno). Otkud DF s HDZ-om? Odgovor na ovo pitanje ne zanima drugog Dragana, onog s čela HDZ-a, njemu je važnije da na dnevni red nije dospjela smjena dopredsjedatelja Mladena Boškovića. HDZBiH sada suvereno vlada entitetom, držeći ključne pozicije u Federaciji. A Komšićev DF mu pomaže, sve zabavljajući nas usput Rezolucijom kojom se osuđuju napadi Irana na zemlje Zaljeva?!

Kada je, u noćnim satima prošle srijede, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo tu Rezoluciju, RTRS je propustio reći da je i Bosna i Hercegovina jedna od 136 država koje su je kosponzorirale. I to je slika koja govori više od hiljadu riječi, u nju su stale i pokopane ambicije Željke Cvijanović da zakuca našu zemlju i Bošnjake u njoj na onu stranu linije fronta o kojoj tako žarko govori kao o sukobu civilizacija i vlastitom (i partijskom) angažmanu na odbrani hrišćanstva od antisemita, koji listom žive u Sarajevu.

BiH se ugurala na 129. mjesto kosponzora Rezolucije, zahvaljujući instrukciji MVP-a, no kada se debata rasplamsala, ministar Elmedin Konaković je zguran na marginu, a sve su haubice i ostala artiljerija, potpomognuti kojim dronom, usmjereni na ambasadora naše zemlje u UN-u, dr. Zlatka Lagumdžiju, krivog koliko je dug i širok što je Bosnu i Hercegovinu – umjesto uz Sjevernu Koreju, Kubu, Nikaragvu, Rusiju i Izrael – svrstao tamo gdje navodno želimo i biti, uz zemlje Evropske unije i NATO-pakta, pa ako ćemo baš biti sitničavi – i uz većinu islamskih i arapskih država. Predsjedatelj Predsjedništva Željko Komšić poveo je ovu odsudnu bitku pod egidom koja bi – da je prošla – bila i ključni argument članici Cvijanović da vječno ponavlja: BiH bezuvjetno podržava Iran! Ko je ovdje zbunjen, a ko lud?

Da probamo u pomoć pozvati činjenice. Rezoluciju su predložile Saudijska Arabija, Jordan, Katar, Kuvajt, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein. Tri posljednje bile su suzdržane kada se glasalo o našoj Rezoluciji o Srebrenici, što je odmah polovina za Komšića, koji je, ponavlja danima, podsjetio na to našeg ambasadora i još mu u više navrata, u direktnoj komunikaciji, ponovio da BiH ne treba biti kosponzor?! Iran – tumači nam Komšić – ima pravo da se brani od agresije. No, nikako nam ne govori čemu debata s ambasadorom kad je Predsjedništvo vlasnik spoljne politike? Zašto nije – kao predsjedatelj Predsjedništva – zakazao sjednicu prije Vijeća sigurnosti, već 20 sati nakon usvajanja Rezolucije?

Cvijanović je upravo to tražila, hitno – da ne kažem žurno izjašnjavanje, no ono je izostalo, jer je Komšić odlučio da je za domaću upotrebu puno prijemčiviji populizam bez granica. Ako ćemo pravo, jedan od rijetkih koga uistinu ne treba podsjećati na to ko je bio za, ko protiv, a ko suzdržan, kada je o Rezoluciji o Srebrenici riječ, jeste dr. Lagumdžija, ali i samo uvrštavanje Srebrenice u ovaj populistički obračun pokazuje metu koju cilja Komšić, braneći tobože Iran. To je bošnjački član Predsjedništva dr. Denis Bećirović kome se – jasno je – po svaku cijenu trebaju oteti zasluge i angažman na Rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Napadi su sinhronizirani iz istih onih uporišta koja našu spoljnu politiku dovode u pitanje(?!) tezom: Dodik u SAD nosi pare, a mi Cvijet Srebrenice. Što je samo po sebi savršena ilustracija obračuna u kojima – kad zatreba – strada i Bosna i Hercegovina. Valjda smo shvatili da populizam ne brine za kolateralnu štetu.

Zato se nije zgoreg vratiti na Cvijanovićkinu hitnost. Kolega Ivica Puljić je izračunao da je članica Predsjedništva sjednicu zatražila samo 10 sati prije odlučivanja u New Yorku. Zašto ne ranije? Ako protokol kaže drugačije, zar nije mogla biti telefonska? Puljić nema dilema, gospođa Cvijanović je ukalkulirala odbijanje kosponzorstva, nakon čega bi slijedilo likovanje nad nesnalaženjem naše zemlje, u najblažoj verziji. A u najgoroj, svi oni islamofobični objedi koji se već uveliko vrte u javnom prostoru, o Teheranu podno Trebevića, čiji je cilj proslijediti Bošnjacima breme krivice za potpuni zastoj zemlje na evropskom putu. Podijeliti ravnopravno antizapadni narativ na sve konstitutivne narode, s obzirom na to da su stavovi SNSD-a odavno poznati, da ih praktično podržava HDZBiH, iznimnim angažmanom na obustavi svega što je u nadležnosti Vijeća ministara BiH, a u državnom Parlamentu rušenjem pod vezanim zastavama. Zanimljivo: ni gospođa Cvijanović se nije zalagala za ruski prijedlog rezolucije, za koju su uz ambasadora Moskve stale još Kina, Somalija i Pakistan i koja je šapatom pala. Išla je na sigurno, ispravno procjenjujući Komšićeve poteze, a on je i nije razočarao. Sada s tribina vjerovatno uživa u sarajevskim dramama, makar je i njezin primarni cilj osujećen.

Komšić nam, pak, u svojim intenzivnim nastupima nikako ne govori zašto nije sazvao sjednicu i još važnije – zašto je i dalje, nakon što smo kroz iglene uši ugurani u društvo kome stremimo, istrajan u tezi da je dr. Lagumdžija morao čekati odluku Predsjedništva, pa makar ona došla kad svi vozovi prođu. Još je gore što baš svi znamo da naše Predsjedništvo ionako nema praksu da se usaglasi oko bilo čega, a naročito bitnih pitanja spoljne politike. Ambasador Lagumdžija nas je podsjetio da od početka mandata nije dočekao nijednu zvaničnu instrukciju po sličnim pitanjima s vrha države. Uostalom, možemo samo zamisliti kako bi na tom izglasavanju prošla i naša Rezolucija o genocidu u Srebrenici, ali i stav BiH prema ratu u Ukrajini ili napadima Izraela na Gazu.

A što se tiče Izraela, naprosto ga nema u Rezoluciji koja traži od Irana da zaustavi napade na susjede. Dakle, niko ne traži od Irana da se prestane braniti, jer je baš svima jasno da je Izrael taj koji – uz SAD – napada Iran. Drugo je posve pitanje – šta je nama Iran? Istina živa, Iran je naoružavao Armiju RBiH tokom rata devedesetih, čak i uz (prešutnu) suglasnost SAD-a. No, Iran je – kada je Bosna i Hercegovina u pitanju – pokazao da poštuje opredjeljenja ove zemlje. Čemu onda tolika drama oko spoljne politike kad već domaćih drama imamo i na izvoz? Odgovor je uvijek isti: izborna je godina! Debata o Rezoluciji, sve one haubice i dronovi usmjereni su na dr. Bećirovića i čišćenje terena na koji treba istrčati Bakir Izetbegović. Čija SDA također principijelno smjenjuje Miokovića, ali joj neprincipijelna koalicija s obožavateljem Thompsona nimalo ne smeta. Sve za oktobar!