Na Minhensku sigurnosnu konferenciju ove godine stigla je poruka koja je trebala umiriti uzburkane duhove. Šef State Departmenta Marco Rubio, nastupajući u Münchenu znatno mekše nego njegov prethodnik godinu ranije, uvjeravao je Evropu da Amerika ne želi kraj transatlantske ere i da će uvijek biti dijete Evrope. Govorio je o zajedničkoj krvi prolivenoj u mnogim zajedničkim bitkama, o greškama poslije hladnog rata i iluziji kraja historije.
Istu salu šokirao je godinu ranije potpredsjednik JD Vance. Između te dvije rečenice – Vanceove surove lekcije i Rubijevog zagrljaja – stane čitava drama današnjeg Zapada. U tom rasponu se nalazi i Trumpova politika: toplo-hladno, prijetnja pa povlačenje, carine pa izvinjenja, lekcije o suverenitetu uz istovremeno ignorisanje suvereniteta drugih.
U januaru sam u Oslobođenju pisao o američkom piratstvu na Arktiku. Grenland nije bio tek geopolitički incident, nego simbolički lom. Svijet je navikao na moć SAD-a, ali nije navikao na samovolju bez kamuflaže. Kada predsjednik prijeti carinama evropskim saveznicima kako bi osigurao kontrolu nad teritorijom koja pripada drugoj suverenoj državi, to više nije realpolitika – to je demonstracija sile bez ikakve diplomatske šminke.
Rubio sada govori o obnovi i preporodu, o tome da su greške pravljene zajedno. Istina, ta rečenica zvuči tačno. Ali problem je u tome što su potezi koji dolaze iz Washingtona često nedosljedni. Jedne sedmice sankcije, druge povlačenje. Jednog dana zahtjev za većim izdvajanjima za NATO, a drugog dana najava mogućeg izlaska iz tog istog saveza. Takva politika proizvodi nešto opasnije od neslaganja – proizvodi nepovjerenje.
Evropljani sve jasnije shvataju da se nalaze pred izborom: ili će ozbiljno graditi vlastitu odbrambenu autonomiju ili će ostati taoci američkih unutrašnjih političkih ciklusa. Pisao sam da samopoštovanje koje se nazire u evropskim reakcijama nije antiamerikanizam, već instinkt samoodržanja. Niko razuman ne želi raskid sa SAD-om, ali sve je manje onih koji vjeruju da je dosadašnji model održiv.
Istovremeno, Trump je izokrenuo percepciju moći. Trump je izokrenuo svijet. Kod Evropljana je stvorio sliku o sebi kao sadističkom nasilniku kojeg je bolje trpjeti nego razjarivati. Opet, kod nekih postsovjetskih političara stvorena je slika da je politika demonstracije sile legitimna metoda. Dodik koji se ufurao kao veliki igrač u malom dvorištu, te Viktor Orbán i Robert Fico u većim okvirima, preuzimaju manire političkog prkosa i pritiska, ali bez stvarne realne moći koja stoji iza Washingtona. Razlika je, naravno, ogromna: jedan predstavlja najmoćniju državu svijeta, drugi tek regionalne ili lokalne trećerazredne igrače. No, posljedice po njihove zemlje mogu biti podjednako teške, posebno u Bosni i Hercegovini, koja trpi više od 30 godina antidejtonska djelovanja. Najveći profit, paradoksalno, ima Vladimir Putin. Slabljenje kohezije NATO-a i rast evropskog nepovjerenja prema Washingtonu daju Kremlju prostor za jačanje uticaja bez ispaljenog metka. Ono što protivnici Zapada nisu uspjeli decenijama – unutrašnje potkopavanje povjerenja – sada se događa kroz transatlantske nesporazume.
Rubio je u Münchenu pokušao vratiti emocionalni most: Amerika je dijete Evrope. Ta metafora je lijepa, ali moram reći i opasna. Djeca ponekad odrastu i odluče da roditelji više nisu potrebni. A ponekad roditelji shvate da dijete više ne dijeli iste vrijednosti.
Možda je pravi problem to što Zapad više nema zajedničku viziju svijeta. Nakon hladnog rata povjerovali smo da je liberalna demokratija nezaustavljiva, da će trgovina zamijeniti granice, a globalizacija nacije. Ta euforija pretvorila se u potpunu dezorijentaciju. Danas živimo u vremenu multipolarnosti, ekonomskih ratova i povratka sirove geopolitike.
Promjene se osjećaju i u ekonomiji. Protekcionizam, carine, subvencioniranje domaće industrije, energetski i tehnološki blokovi – sve to nagriza staru arhitekturu slobodne trgovine. Transatlantski odnos više nije sentimentalni savez, nego pragmatični sporazum koji se stalno preispituje. Zašto Trump igra ovu igru pritiska i pomirenja? Da li priprema teren za nove globalne poteze – možda na Bliskom istoku ili prema Iranu – i zato pokušava vratiti saveznike koje je prethodno izgurao? Ili testira granice izdržljivosti Evrope, uvjeren da će ona, iz straha od nestabilnosti, uvijek izabrati kompromis?
Evropa za sada bira oprez. Ne želi razjariti Washington, ali sve glasnije govori o strateškoj autonomiji. Amerika, s druge strane, balansira između imperijalnog instinkta i potrebe za partnerima.
Između Rubijeve umirujuće rečenice i Trumpove kabadahijske prakse stoji sudbina transatlantskog saveza. Ako su Amerikanci zaista djeca Evrope, onda bi se trebali sjetiti da su ih evropske ideje – prosvjetiteljstvo, pravo, multilateralizam – oblikovale jednako koliko i američka moć oblikuje svijet.
U suprotnom, metafora o djetetu mogla bi ostati samo lijepa rečenica iz Münchena dok se na Arktiku i drugdje bude vodila politika gusara.
Datum i vrijeme objave: 16.02.2026 – 17:00 sati
