Kada putujete na Kosovo, brzo shvatite da ste u prostoru koji vas tera da postavljate pitanja. To je lično, tiho, nije političko, već ljudsko. Na Svetsku planinarsku skupštinu došli smo kao jedini predstavnici Srbije. To, samo po sebi, zvuči paradoksalno: ako je Kosovo deo Srbije, onda ne bi trebalo da budemo jedini – osim što se život, očigledno, ne odvija po zakonskim konstrukcijama.
Na “granici” su nas pitali da li imamo etikete. Ne oružje, ne oprema – oznake. Ispostavilo se da je to jedina potencijalna opasnost. To mnogo govori o ovom prostoru, ali i nama koji dolazimo u njega.
A onda – potpuno drugačije iskustvo.
Domaćini – fantastični. Organizacija je besprijekorna, možda jedna od najboljih na kojima sam bio, a bio sam na više od deset takvih skupova. Otvoreni, topli, nasmejani ljudi. Dok hodate između radionica i sastanaka, shvatite najvažnije – obični ljudi žive običnim životom, bez obzira na sve što im se decenijama baca.
Planinari © Nenad Dikić-privatna arhiva
Put do srca naše istorije
Svaki slobodan trenutak iskoristili smo da obiđemo mjesta naše istorije i duhovnosti.
Gračanica
U dvorištu mir koji ne možete ponijeti sa sobom na fotografiji. Časne sestre koje rade, stvaraju, čuvaju – ne samo zidove, već i značenje.
Freska u svodu manastira Gračanica © Nenad Dikić – privatna arhiva
Dečani
Prisustvovali smo jutarnjoj liturgiji. Gdje vrijeme ne ide naprijed nego kruži. Čini vam se da je svaki kamen uzdah istorije, ali da ljudi koji ga čuvaju ne stradaju – oni jednostavno rade svoj posao. Mirno, tiho, posvećeno.
Manastir Dečani © Nenad Dikić-privatna arhiva
Prizren
Bogorodica Ljeviška stoji, iako ranjena. Ulazite ostavljajući ličnu kartu – apsurd koji prihvatate tek kada stanete ispred freske Bogorodice Ljeviške i na zidu nedaleko od nje pročitate rečenicu isklesanu rukom arapskog putnika:
Zjenica mog oka je gnijezdo tvoje ljepote.
Neko ko nije bio ni pravoslavac, ni srpski, ni “naš”, ostavio je možda najlepši opis koji je iko napisao o ovoj fresci. I danas ostavljamo svoje lične karte da bismo ušli u vlastito nasljeđe.
Freska Bogorodice Ljeviške © Nenad Dikić-privatni arhiv
Peka Patrijaršija
Četiri crkve naslonjene jedna na drugu kao da griju jedna drugu. Opet – lične karte. Opet – čuvari iz drugog sistema, koji čuvaju ono što je naše. Najčudniji mogući raspored istorije.
Velika Hoča
Na kraju putovanja Hoča – kao vremeplov. Posjetili smo porodicu Petrović koja se već sedam generacija bavi proizvodnjom vina. U podrumu – 24 kilometra dug vinski cevovod, kojim je vino dopremano caru Dušanu u Prizren.
I dok stojite kraj lule duže od polumaratona, shvatite da je riječ o ljudima koji su nekada imali vinsku infrastrukturu koja bi današnje inženjere ostavila bez daha.
Ako postoji jedna slika koja vam ostaje u glavi, onda je to ova: 24 km dug vinograd. To je metafora kojoj ne možete pobjeći.
Vinarija © Nenad Dikić-privatna arhiva
Šta mi preostaje nakon putovanja?
Možda najviše od svega – koliko smo se mi kao narod povukli sa prostora koji smatramo kolijevkom naše kulture. Kao da smo predali istoriju časnim sestrama, vjerujući da će se one same boriti protiv demografije, politike i zaborava.
A u isto vreme – možda grešimo. Možda ovaj tihi otpor čuva više od svih naših velikih riječi.
Kosovo nije mesto lakih rečenica. Ali to je mjesto važnih sastanaka.
I, ako želite da shvatite gde smo danas kao društvo, morate da odete tamo, bar jednom. Bez očekivanja. Bez floskula. Samo da vidim.
Mi smo, sasvim slučajno, otišli kao planinari. I vratili su se kao svjedoci.
Naslovna fotografija – Gračanica © Nenad Dikić-privatna arhiva
