Kada jedna visokoškolska ustanova slavi 75. obljetnicu rada i postojanja, onda je to jubilej vrijedan svake pažnje. Ne postoji mnogo fakulteta u svijetu koji se mogu pohvaliti tako dugim kontinuitetom u radu, bez obzira na sve društvene i političke turbulencije.
Kako to kod nas obično biva, počnete postojati i raditi u jednoj državi, pa preko druge u trećoj i dalje uporno izvršavate i radite svoj osnovni zadatak, a to je obrazovanje ljudi koji oblikuju naš okoliš, naše gradove čine postojećim, pokušavajući da oblikovanjem naših enterijera i namještaja koji upotrebljavamo, našu svakodnevnicu učine ljepšom i ugodnijom za sve korisnike.
Dva svjetska jezika
Da bi arhitektonski poziv, kao jedno od najsloženijih profesionalnih opredjeljenja koja postoje, mogao u potpunosti odgovoriti zahtjevima društva, klijenata i svoga vremena, arhitekt mora biti u stalnom kontinuiranom obrazovanju i pratiti sve novosti vezane za tehnički dio. Taj složeni poziv, koji se s jedne strane bavi lijepim i estetskim, s druge mora omogućiti kako da se ovo prvo ostvari u praksi. To podrazumijeva vrlo široku paletu kako interesa, tako i znanja da bi se sve zamišljeno opredmetilo.
Kao i bilo koji kompleksni profesionalni poziv, arhitektura iznad svega podrazumijeva timski rad, profesionalna znanja i izuzetan nivo emocionalne inteligencije, odnosno sposobnost da se čuje i uvaži mišljenje drugoga, ne gubeći svoj profesionalni pravac, ali istovremeno pokušavajući inkorporirati sve korisne sugestije i primjedbe, uključivo zahtjeve i želje klijenata, u krajnji rezultat kojim onaj koji je naručilac treba da bude zadovoljan. Da bi arhitekt odgovorio tako složenim zahtjevima njegova priprema i obrazovanje, mora biti složena. Sve to podrazumijeva dugačak, zahtjevan, kompleksan i ponekad jako težak obrazovni proces, u kojemu nije neobično da solidan broj kandidata odustanu ili se opredijele za nešto drugo.
Citirat ću jednog od najboljih sarajevskih arhitekata ikada, profesora Živorada Jankovića, sa jednog od uvodnih predavanja studentima punim nade i očekivanja na prvoj godini, na predmetu Osnovi projektovanja: “Drage kolegice i kolege, vidim amfiteatar je pun, mnogo filmskih radnika, glumaca, pisaca, tehničara, menadžera, režisera i svih drugih izazovnih profesija i tek poneki arhitekta. Ne shvatite me pogrešno, ali govori moje 40-godišnje nastavničko, profesorsko i arhitektonsko iskustvo, jer samo oni koji ne odustaju lako i koji su spremni suočiti se sa izazovima svake vrste, čine korak naprijed i malo po malo približavaju se željenom cilju.”
Arhitektonski fakultet Sarajevo uspješno traje 75 godina
Većina nas koji smo slušali nismo odmah i u potpunosti razumjeli poruku, međutim, vrijeme je dalo za pravo iskustvu i mudrosti. Istovremeno sa ovom rečenicom, profesor Janković je izrekao još jednu: “Kada ste na mom predavanju, ništa drugo niti smije, niti treba da vam bude zanimljivije od onoga što ja govorim, a ako nije tako greška je prvenstveno moja, a ne vaša.” U ovim mudrim riječima krilo se mnogo toga što nas je čekalo u budućoj arhitektonskoj praksi, ali da bismo to razumjeli morali smo proći dugi i teški proces samospoznaje i definiranja onoga što nas zaista zanima.
Na prvi pogled, neko ko nije tako kompleksne profesije, reći će: “To nije ništa teško, lako je!”, ali tek onda kada ste u stanju suočiti se sa samim sobom i definirati, odnosno dati željeni pravac vašim htijenjima, tek onda počinjete učiti. Dakle, počinje jedan proces – kada ste arhitekt, uvijek treba da posjedujete dozu radoznalosti i želje da učite, jer svijet oko nas svakim danom, mijenjajući se, biva sve kompleksniji i zahtjevniji u svojoj složenosti.
Kolege koje ovo čitaju danas, u doba digitalizacije i svekolike dostupnosti podataka, čiji izvor nose u svome džepu, trebaju razumjeti da analogno doba, u kojemu smo mi studirali, bilo je vrijeme istraživanja i propitivanja svega oko nas s jedne strane, a sa druge učenje čvrstih zakona fizičke okoline koja nas okružuje i matematičke složenosti njihova dejstva; odnosno kako je moguće te složenosti pretvoriti u korisno, lijepo i humano fizičko okruženje; dovodilo je do onoga o čemu smo govorili na početku – do samospoznaje i suočavanja sa onim što želimo postići i kako to sprovesti u djelo, a da stvarnost bude ljepša i ugodnija.
Sve prethodno rečeno filozofske su osnove samospoznajnog misaonog procesa, koji da bi dao dobar rezultat prije i iznad svega mora baratati konkretnim podacima, od brojeva koji označavaju debljinu, širinu, gustoću itd, sve do onoga što nam govori o konstruktivno-tehničkim elementima i čime moramo jako dobro vladati, da bismo u krajnjoj instanci svoju zamisao uspjeli pravilno predočiti klijentu. Bivajući svjesni kompleksne finansijsko-materijalne sveobuhvatnosti i zahtjevnosti projekta, njegovo predočenje onome ko u krajnjoj instanci daje novac, vrlo često ključni je moment kada projekat prolazi ili pada.
Da bi mladi arhitekti mogli vladati ovom složenom materijom, potrebno je da njihovo obrazovanje ne bude samo oblikovno-tehničke prirode, već treba i mora uključivati i one elemente koje danas zovemo public relations ili vještinu javne prezentacije svojih ideja. Danas često svjedočimo da ovu oblast u okviru društva – od politike, preko sporta, do gradogradnje i drugih složenih društveno-političkih djelatnosti – pokrivaju i rabe specijalisti, koji, u našem arhitektonsko-oblikovnom slučaju, nikada ne mogu poznavati kompleksnu dubinu ovih ideja i projekata koje prezentiraju. Samim tim i pored prisutnosti specijalista za pojedine oblasti, arhitekt mora biti uključen u sve, da bi mogao blagovremeno dati potrebna objašnjenja, pojasniti namjere i razlog takvog projektnog pristupa, o čemu god da je riječ, i znanjem dati prevagu svojim idejama, jer jedno bez drugoga ne postoji.
Nastavni plan i program visokoobrazovnih institucija koje žele davati tako složeno specijalističko zvanje kao što je arhitekt, htjeli mi to ili ne – naš jezik je mali – moraju vladati sa bar još dva svjetska jezika, da bi mogli biti stalno u toku razvoja znanja i imati mogućnost konkretne prakse u područjima jednoga ili dva jezika koje su sami odabrali. Lingua Franca današnjice je engleski jezik, a sljedeći koji ga prati ovisi o samom arhitektu, njegovim interesima i konačno orijentaciji ka području u čijem jeziku vrlo često ima mogućnost raditi i stvarati. Ovako postavljena teza čini se složenom i nemogućom, međutim, poznajući historijat zadnjih 50 godina fakulteta u Sarajevu, vjerujte mi, ona egzistira i postoji i stvarnost je mnogo ljudi koji sebe mogu nazvati studentima i diplomantima ove visokoškolske ustanove. Znam da će svi koji sad studiraju reći: “Šta ovaj priča, ionako nam je previše svega!”, ali ne smijemo zaboraviti da kompleksan profesionalno-obrazovni proces zahtijeva kompleksna znanja i kompleksan obrazovni put.
Nikola Bašić se upisao u zvijezde/Jure Mišković
Da biste mogli pričati o onome ko ste i šta ste, kakvo arhitektonsko-graditeljsko obrazovanje smatrate vlastitim, i kada želite sve što smatrate prezentirati nekome ko nije sa naših prostora, onda prethodno navedena znanja jesu Sine Qua Non uspješnog rada i prezentacije. Da bi prezentacija donijela uspjeh, ona mora biti uravnotežena, ne predugačka, ali ni prekratka i koncentrirati se na suštinsko. Svaki projekat sadrži mnogo pravaca, izrečenih činjenica i često se pojavljuje neočekivano, ali držati se jednoga odabranog pravca u prezentaciji kao i u samom projektu, na kraju, kao i uvijek, daje rezultat koji je ne samo pozitivan, već govori o suštini i važnim aspektima projekta.
U ono analogno doba, mi smo do činjenica, konkretnih i važnih podataka, dolazili čitajući knjige, časopise i periodiku. Sve to nije u velikoj mjeri postojalo u našem prostoru (misli se na Jugoslaviju), ali je van granica bivše države itekako postojalo i samo je do toga trebalo doći. Doći do svih tih podataka nije bilo jednostavno i tražilo je specijalističko znanje. Bibliotekarstvo je bilo jedno od takvih studija i dobar bibliotekar je bio pola uspjeha vrijedan. Moja sjećanja na bibliotekara Arhitektonskog fakulteta vrlo su pozitivna i ohrabrujuća i sa osmjehom i toplinom sjećam se osobe po imenu Ešref Čampara. Mirna osobenost, ljubaznost, susretljivost i nadasve činjenica da je uvijek imao dovoljno vremena i pažljivo slušao šta vam je potrebno – nakon pet do deset minuta, ako se ne bi pojavio sa časopisom, knjigom ili periodikom, onda bi sigurno imao podatak gdje i kako potražiti ono što vam treba. Izuzetno poznavanje arhitektonsko-urbanističko-građevinske periodike, za nas studente bilo je fascinantno i pomalo nedokučivo, ali uvijek od pomoći i korisno.
Tada nismo znali da bibliotekar ima i svoj tajni život. Tek kasnije otkrili smo, govorim u svoje ime, sa mnogo zadovoljstva i pozitivnih osjećaja, da je naš bibliotekar u svoje privatno i slobodno vrijeme, radio na grandioznom kapitalnom projektu koji je na kraju rezultirao ogromnom knjigom od preko 900 stranica pod nazivom: “Međunarodni rječnik arhitekture, građevinarstva i urbanizma.”
O čemu je tu bilo riječi? Radi se o paralelnom rječniku pojmova relevantnih za našu profesiju, na u to vrijeme četiri najvažnija svjetska jezika – engleskom, francuskom, njemačkom i ruskom. Bio je to neviđen doprinos našoj profesiji sa aspekta razumijevanja i čitanja časopisa, publikacija i periodike, a nakon događaja devedesetih, svima nama koji smo svoje profesionalno bivstvovanje i egzistenciju nastavili van našeg rodnog jezika, kako god da ga zovete, moram reći da je taj rječnik bio od velike pomoći. Izrada takvog kapitalnog djela podrazumijeva nevjerovatno strpljenje, upornost, ljubav i iznad svega želju da se dostigne zamišljeno, a sve to događa se sa velikim, za pojedine ljude, nepojmljivim, žrtvama na privatnom planu.
Opet ću podsjetiti da u to vrijeme nije bilo interneta, računara, niti čitavog sklopa pametnih uređaja, već se radilo papirom i olovkom, ali prije svega svojom glavom i odlučnošću. Kada sve to znamo, onda ovaj projekat još više dobija na veličini i značaju. I danas, ako se želi paralelno komunicirati na nekoliko jezika, to mogu samo rijetki koji imaju dva, tri jezika spremna u glavi, ali više ne, pogotovo kada govorimo o stručnom jeziku tj. arhitektonskom projektovanju, urbanizmu i gradograditeljstvu.
Da bi se sve ono što jedna arhitektonska visoka škola, koja obrazuje ljude, mogla kao znanje prenijeti na studente, uvijek se mora biti jedan korak ispred i spremno odgovarati na vrlo često nelogična, a sasvim iskrena pitanja. Jer ne zaboravimo, pitati i biti radoznao znači biti otvorena uma i spreman na učenje. Studenti koji to nisu često imaju poteškoća za razliku od onih, a svi znamo takve slučajeve u praksi, kojima sve polazi od ruke i odmah. Ovo ne znači da svi moraju biti vrhunski u svome odabranom području, ali stremiti ka tome umnogome olakšava profesionalni razvoj i napredovanje.
Solidan broj studenata bit će onaj važan fundament u svim arhitektonskim biroima, koji rade i razrađuju zamisli onih koji se bave osnovnom idejom i oblikovanjem, a koji su na samom vrhu. Pri tome, potrebno je znati da na ovom sloju ljudi leži fundamentalna osnova uspjeha gotovo svih arhitektonskih imena koja svi znamo. Dakle, biti arhitekt nije samo biti među zvijezdama, već moći i biti spreman pomoći najboljima da ostvare zamišljeno.
Kako smo istakli na početku, ova profesija podrazumijeva i jeste 99,9% timski rad, a kada čovjek može raditi u timu, onda može i u praksi učiniti mnogo više nego neko ko ima problema sa prethodno navedenim. Moći preispitivati sebe i osvrnuti se vrlo kritički na rad i doprinos, ujedno znači moći biti dio uspješnoga tima. Razvijati pozitivnu samokritiku i upornost u propitivanju svojih ideja kod studenata, jedan je od osnovnih zadataka visokoobrazovnih institucija koje žele da njihovi studenti imaju uspješan put dalje.
Kada govorim sve ovo, uvijek imam na umu da u vrijeme našeg studija, ovo nije direktno spominjano od strane profesora, ali kada se prelazilo na konkretno, najveći teret posla nosili su asistenti koji su iz blizine pratili razvoj svih ideja, projekata i zadataka koje smo imali. Imam potrebu navesti – sa velikim zadovoljstvom – da je jedan od mojih asistenata, akademik Nikola Bašić, dosegao taj zvjezdani vrh, a sjećam se sa kakvom je pažnjom, upornošću i jednostavnošću objašnjavao projektni proces.
Druga imena kojih se rado sjećam su Dženan Burazerović, koji je umio apsolutno svaki detalj predstaviti kao da ga gledate, ili pak prof. Hajrudin Zagora, koji je imao beskrajno strpljenje i ljubav prema svome predmetu, a koju je prenio na nebrojeno mnogo onih koji su se opredijelili za enterijer; što u svakom slučaju ne umanjuje rad svih ostalih asistenata i profesora kroz čije smo ruke svi prošli. O tome svjedoče i mnogobrojne kolege širom svijeta sa kojima smo zajedno prošli kroz isti proces, da bi na kraju sa ponosom mogli reći – mi smo počeli učiti na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i do dana današnjeg to nismo prestali činiti.
Tim povodom – da nikada ne prestanemo učiti – potrebno je, shodno mome mišljenju i iskustvu iz tržišno orijentirane utakmice, u nastavni proces inkorporirati još nekoliko predmeta koji su neophodni za uspješan i svrsishodan daljnji razvoj i rad. Iskustvo nas uči da samo arhitektura, usko gledano, nije dovoljna za uspjeh u današnjoj praktičnoj utakmici, već su to i dodatne vještine, odnosno dodatni predmeti koje treba poznavati ili o tim oblastima znati dovoljno, da se može ravnopravno razgovarati sa specijalistima.
Neophodni predmeti
S obzirom da današnji nastavni proces podrazumijeva ono za što je prije bilo potrebno završiti i postdiplomski studij, vrlo konkretni zahtjevi i predmeti moraju biti realno imenovani. Nabrojat ću nekoliko predmeta i oblasti koji su, iz moga iskustva, neophodni za uspješnu utakmicu na današnjem arhitektonskom tržištu u razvijenom svijetu.
Ovo također podrazumijeva da, i pored svih sistemskih nedostataka, Bosna i Hercegovina punopravno spada u to društvo. Ono što su današnji sistemsko-politički složeni momenti, sutra vrlo lako može da ne bude tu ili da se preko noći promijeni, a ono što je izgrađeno ostaje i traje kroz sve društveno-političke promjene svjedočeći o tome da li su tadašnji ili bivši vlastodršci umjeli gledati naprijed. Gledati naprijed, u ovom slučaju znači da arhitekti, urbanisti ili prostorni planeri imaju dovoljno sposobnosti ubjeđivanja, kojom uspijevaju ubijediti vlasti da prihvate njihovo mišljenje bazirano na profesionalnim standardima. Šta to konkretno u tržišno-arhitektonsko-građevinskoj ili urbanističkoj utakmici znači?
Pokušat ćemo pojasniti kako su neke od stvari iz moje vlastite prakse u razvijenom društvu, pomoću dodatnih znanja, dobile na relevantnosti i uzimane su u obzir. Nabrojat ću nekoliko znanja koja posjedujem, a nisam ih naučio direktno na fakultetu, već samostalno ili radeći u drugim oblastima.
Okolišna psihologija je pojam sa kojim sam se po prvi put susreo na postdiplomskom studiju, ali kada ga čovjek malo dublje prouči i uđe u materiju, potpuno mu je jasna velika relevantnost i svrsishodnost toga znanja. Konkretno, radi se o tome kako pojmimo građevine, prostor između njih, prostor unutar građevina i njihov zajednički utjecaj na širi okoliš. On može biti pozitivan, ali isto tako i negativan. Ishod zavisi od toga da li smo uzeli dovoljno faktora širega okoliša, u našu, uvjetno rečeno, kalkulaciju i da li su ti faktori i kako uticali na taj projektni proces. Još konkretnije, radi se o ekološkim faktorima, jer je svaki građevinski proces prljav do krajnjeg završetka i neumitno mijenja sredinu u kojoj se događa.
Nije isto graditi stambeni prostor ili pak jednu kasarnu ili zatvor, jer njihov širi utjecaj je vrlo različit i na kraju ima odjeka na kvalitetu života okolnih stanovnika. Da bi se postigao maksimum kvaliteta životne sredine i boravka na tom prostoru, svi relevantni faktori u procesu projektovanja moraju se uzeti u razmatranje i potpuno ravnopravno tretirati od strane projektanta, koji na kraju daje oblik čitavom projektnom zadatku.
Sljedeća vještina potrebna za uspješnost projekta, jeste public relations, tj. njegova javna prezentacija, investitorima prije svega i široj društvenoj zajednici. To podrazumijeva znanje komunikacije sa medijima, te da osoba koja to radi ima s jedne strane dovoljno profesionalnog znanja o projektu i građevinarstvu, a s druge da jako dobro poznaje medije i kako oni funkcioniraju, odnosno na koje aspekte publika najviše reagira.
Dobra medijska kampanja prije starta nekog projekta vrlo često može značiti gotovo pola završenog posla, prije nego je i jedan kamen zakopan. Mediji gotovo uvijek najviše žele vidjeti autora projekta ili onoga što će se graditi i postavljaju naizgled vrlo naivna pitanja, ali pitanja koja često i samo izgledaju naivno. Jer javna prezentacija određenog projekta, bilo o čemu da se radi, isto je tako i politički čin.
Ne podržavaju svi mediji istu stranu, tako da postavljena pitanja često više govore o političkim suprotnostima, nego o konkretnom projektu, no stručan i argumentirano baziran odgovor sa konkretnim podacima, najjače je oružje koje arhitekt u takvoj situaciji može imati. Bivajući svjestan da se često radi o velikim sumama novca (svejedno da li javnog ili privatnog), na postavljena provokativna pitanja najbolji odgovor koji arhitekt može dati baziran je na činjenicama i stvarnome stanju, bez prikrivanja bilo koje neugodnosti.
U našem poslu nikada nije moguće imati sve zainteresirane strane 100% zadovoljne i uvijek je potrebno očekivati neugodna pitanja koja na kraju bivaju, uz dovoljno znanja i vještine arhitekta, ako su odgovori bazirani na stvarnome stanju, ono što se vraća kao bumerang onoj strani koja ih postavlja.
Kao jedna od neophodnih vještina kojom arhitekt mora vladati u današnje vrijeme je ne samo znanje o tehničkim problemima građevinarstva već i dodatno tehničko poznavanje i upotreba relevantnih kompjuterskih programa. Ovo znanje na prvi pogled spada danas u općeobrazovno, ali u razgovoru sa onima koji rade na razvoju projekta, a to nikada nije jedna ili dvije osobe, već uglavnom tim raznih stručnjaka, veoma je važno posjedovati dovoljno fundirano znanje svih relevantnih računarskih alata i programa kojima se pojedini specijalisti služe. Ovo znanje omogućava da se ideje koje su na putu realizacije održe na željenom pravcu i da završni projekat u trenucima realizacije i gradnje ima onaj oblik i značenje koje je autor želio postići. To ne znači da morate biti kompjuterski genij ili vrhunski programer, ali ako možete razgovarati sa specijalistima, a 90% arhitektonskog rada jeste upravo to – razgovori sa specijalistima, onda ste na najboljem putu da svoje ideje vidite realizirane u stvarnosti.
I još jedna rečenica koju treba reći – u ovom kompletnom procesu arhitekt mora biti otvorena uma i znati pažljivo slušati dobronamjerne i argumentirane primjedbe svojih suradnika, jer to je neophodan i nezaobilazan dio sazrijevanja projekta. Da bi to sve skladno funkcioniralo, najvažnija osobina koju arhitekt mora imati je velika količina skoro beskrajnog strpljenja i spremnost da u svaka doba čuje mišljenje suprotno svome, bilo od strane investitora, suradnika investitora projekta, pa sve do politički baziranih primjedbi. No, kako već rekosmo, odgovori bazirani na faktičkom stanju, sa realnim činjenicama, najjače su oružje koje arhitekt u takvim situacijama može imati i upotrijebiti.
Sve ovo je generalna slika procesa koji se neumitno dešava, a u principu involvira razne vrste primjedbi – od promjena želje investitora, do toga da se relevantni propisi nekad neočekivano mijenjaju, primjenjuju ili ne, iz nama često nejasnih razloga, tako da je ova faza svakog projekta jedna od najosjetljivijih.
Iz svega navedenog, najvažniji zaključak se nameće sam po sebi – ako je vaš projekat ili dizajn baziran na realnim činjenicama i faktorima, odnosno što je bliže tomu, to su veće šanse da ga vidite realiziranog u stvarnosti.
Svi možemo maštati o raznoraznim oblikovnim i prostornim idejama koje gotovo nikada ne mogu biti realizirane, najbolji primjer je Grupa Archigram, pod vodstvom arhitekta Petera Cooka, čije ideje nikada nisu uspijevale u potpunosti zaživjeti u stvarnosti, ali samim postojanjem pokretale su arhitektonsku misao naprijed; pa sve do holandskog arhitekta Aldoa van Eycka, koji danas ima mogućnost relevantne projektne i dizajn-komunikacije i vrlo rijetko realizacije projekata, ali njegova misao se u današnjoj vrlo važnoj oblasti samoodrživosti i te kako sluša i pomjera stvar naprijed.
Na ovakav način strukturirani studij ni po koju cijenu ne bi trebao ostati samo na školskom znanju, već zahtijeva u današnje vrijeme neophodan dodir sa stvarnošću i realnom praksom u stvarnim uvjetima. Ovo podrazumijeva da bi između stepena I. i stepena II. morao postojati period praktične primjene znanja, odnosno minimum 12 do 15 mjeseci rada u praksi u oblasti koju student sam izabere shodno željama za nastavak školovanja. Taj period, u slučaju da student ne želi dalje nastaviti školovanje već raditi samo sa prvim stepenom obrazovanja, predstavlja neophodno radno iskustvo i shodno tome šanse za zaposlenje umnogome rastu. Kako to izvesti, većim dijelom stvar je studenta – gdje naći praksu i shodno željama svoje mjesto tražiti u svojoj zemlji, okruženju ili šire, ali i fakultet može pomoći sugestijama nastavnog osoblja koji prate i poznaju pojedine studente.
Nakon te godine prakse, pristupa se daljem dvogodišnjem periodu nastave, ovaj put uže strukturirane, ovisno od interesa studenata, ali i odabranog pravca obrazovanja. Pretpostavlja se da u tom periodu, pored teoretskih predavanja iz odabrane oblasti i pratećih znanja koja su neophodna, student radi na definiranju završne teze, odnosno magistarskog rada, a sve uz pomoć profesora i asistenata iz te oblasti. Ako student nađe zanimljivu temu koju želi obraditi, njegovo je da ubijedi svoje nastavnike u svrsishodnost i daljnju razradu odabrane teme, odnosno oblasti.
Sama definicija završnog rada treba da bude dvojaka – sa jedne strane to su teoretske postavke i razlozi, a sa druge strane mogućnosti praktične primjene obrađenog znanja, odnosno definiranog problema u svakodnevnici i arhitektonskoj praksi. Da bi oboje funkcioniralo zajedno, to podrazumijeva dvosmjeran proces dijaloga student-profesor i profesor-student, što konkretno znači da u prvoj fazi student pita, a profesor pokušava odgovoriti što je bliže moguće postavljenom pitanju, pozivajući se na do sada stečena znanja i savladane vještine, kao i na moguću teoretsku i praktičnu primjenu novostečenog ili novootkrivenog znanja u svakodnevnoj arhitektonskoj praksi.
Nakon završenog procesa definiranja i završetka magistarske radnje, potreban je minimum tromjesečni period, koji se može promatrati kao neka vrsta grace perioda, u kojemu student reagira na sve iznesene primjedbe i pokušava popraviti i dopuniti magistarsku radnju, da bi bila što bliža željenom cilju, a pri tome da to nema utjecaja na završni ispit koji student polaže. Nakon predaje magistarske radnje, tj. kada student smatra da je kompletna i završena, nastupa period u kojemu mentori i adekvatno nastavno osoblje koje je prisutno u istraživanoj oblasti, treba da daju svoje mišljenje i kritičku ocjenu rada, što može trajati nekih šest mjeseci.
Tih devet mjeseci, pored rada na završnoj radnji, student bi trebao provesti u praksi, radeći sa smanjenim obimom od 70%, a 30% da posveti završnoj radnji. U najboljem, odnosno idealnom slučaju, završna radnja će se velikim dijelom odnositi i poklapati sa potrebama onoga koji studenta zapošljava i daje priliku za završnu godinu praktičnoga rada. Ako se tako nešto dogodi, obje strane dobivaju i to je tzv. win-win situacija. Nakon prihvaćenog i odbranjenog magistarskog rada, student ima mogućnost daljeg razvoja u tri pravca.
Jedan pravac je da se potpuno posveti praksi, nastojeći teoretsko znanje definirano u magistarskoj radnji primijeniti u rješavanju problema koji radnja tretira, na opće zadovoljstvo, kako studenta, tako i onoga koji ga zapošljava, odnosno onog koji se bavi problemom koji radnja tretira. Drugi pravac jeste da student po završetku magistarske radnje pređe 100% u praksu, neovisno šta magistarska radnja tretira i nastavlja svoj život odabranim pravcem. Konačno, treći pravac jeste da, ako student pokaže produbljeni interes za odabrano područje, nastavi akademskim putem nastojeći da dosta usko područje definira u svojoj doktorskoj radnji, nakon čega bi mu put ka akademsko-obrazovnoj karijeri bio otvoren.
Stvar je izbora pojedinca da odabere jedan od ova tri pravca u kojemu se najbolje osjeća i za koji smatra da će dati najbolje rezultate koji će, na samom kraju, efikasnije riješiti određeni arhitektonsko-urbanistički problem, odnosno otvoriti nova polja pogleda na i propitivanja istog.
Da bi ove teoretske postavke mogle zaživjeti u praksi, odnosno da bi znanje studenta, magistranta ili doktoranta bilo sve dublje i sve prisutnije u odabranim oblastima, ovo podrazumijeva da studenti u određenom periodu kao najbolji i neophodan dio praktičnog obrazovanja, moraju mnogo putovati, ali putovati ciljano, da bi posjetili i uživo doživjeli ono o čemu teoretski govore. Nakon prve tri godine studija, uz pomoć fakulteta, trebalo bi organizirati grupno barem šestosedmično putovanje, kojim bi se posjetilo ono što je bilo isti problem koji se pojavljivao i njegova rješenja u prošlosti, da bi na konkretnim primjerima, nastojeći ih na licu mjesta sveobuhvatno proučiti i shvatiti, izvukli pravilne zaključke kako riješiti dati problem. Ako je moguće jedan dio vremena posvetiti posjetama rješenja istoga problema u suvremenosti i vidjeti svekolike mogućnosti koje su razne sredine, rješavajući isti problem, upotrijebile.
Ovo podrazumijeva i na licu mjesta se susretati sa autorima suvremenih rješenja i postavljati sva moguća pitanja do kojih student može doći i tražiti pojašnjenja svih postupaka i metodologija koji su doveli do krajnjeg rezultata. Koliko god se ovo činilo nemogućom misijom, vjerujte mi da veću uslugu autoru arhitektu čine studenti postavljajući sva ta pitanja, jer on još jednom, tom prilikom, preispituje sebe i postavlja dobru osnovu za još kvalitetnije rješenje sličnoga problema, a studenti iz tog razgovora mogu naučiti i vidjeti kako i kojim je putem autor rješenja koje funkcionira u stvarnosti došao do njega. Dakle, dijalog i u jednom i drugom pravcu neophodan je preduvjet daljnjeg kvalitetnog razvoja, kako studenata, tako i autora koji su propitivani od strane studenata. Shodno tome, ovaj dijalog nas ponovo dovodi u win-win situaciju.
Sve ovo trebalo bi da onima koji se odluče za daljnji akademski put i krenu u izradu doktorske radnje, učini put lakšim i produktivnijim.
Dragocjeni kontakti
A za one koji odluče ostati u praksi bez daljeg akademskog puta, ovo stvara dragocjene i neophodne kontakte sa stručnim kolegama, kojima se slobodno mogu obratiti kada dođu pred sličnu ili takvu vrstu problema, a nedostaje im inicijalni input da bi se kreativnost ponovo razvila. Putovanje i profesionalni kontakti neophodan su dio kontinuiranog obrazovanja arhitekata sa bilo kojom od akademskih titula i u suštini taj put nikada ne prestaje.
Kada se određeni problem pojavi u praksi, a kod vas se, koncentrirajući se na rješavanje tog problema, upali crvena lampica koja kaže da rješenje sličnog problema već imate u vizualnoj arhivi, počinje dijalog sa prošlošću, drugim ili drugačijim, koji mora rezultirati nekom vrstom makar provizornog rješenja. Arhitekti koji to mogu imaju osobinu o kojoj smo još ranije govorili – da uvijek preispitujući sami sebe i tražeći još bolje, ponekad od boljega, i ne htijući čine sljedeći korak naprijed u karijeri, postavljajući osnove za rješenje sličnog ili istog problema, koji će se sigurno, ako ne odmah, pojaviti kasnije i tražiti adekvatno rješenje u praksi. Samim tim, već je učinjen prvi korak ka rješenju još ne sto procentno definiranog problema u stvarnosti.
Ova iskustva, primjedbe i prijedlozi potiču iz moje 30 godišnje prakse i boravka u tržišno orijentiranoj arhitektonskoj stvarnosti i čini mi se, odnosno siguran sam da će njihovo uvažavanje biti jedan daljnji korak naprijed, kako u razvoju znanja budućih kolega, tako i u razvoju oblikovno obrazovnog procesa na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.
Datum i vrijeme objave: 15.11.2025 – 20:30 sati
