Trenutno, troje ljudi je na ivici života i smrti. Nadstrešnica se klima nad njihovim glavama.
Majka, sa jedne strane, otac i sin sa druge. Majka u Beogradu, otac i sin u Novom Sadu. Maloljetni sin. Svo troje štrajkuju glađu i trajno urušavaju svoje zdravlje tražeći pravdu, u borbi za pravednije društvo. Naše društvo. U kojem svi mi živimo. Kažu „stručnjaci“ ne mora podrška da se izražava u brojevima i fizičkom prisustvu.
Važno je ono što je u našim srcima. Vjerujem da u našim srcima nije bilo nikada da bi trebalo ubiti Bošnjaka, Hrvata ili kosovskog Albanca. Samo zato što nisu Srbi. Ali, država, politička garnitura za koju je većinska Srbija glasala ih je pobila na stotine hiljada. Baš tada, kada je glasala za političke očeve Aleksandra Vučića i Ivice Dačića. Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, piše Snežana Čongradin za Danas.
Većinska Srbija je uvijek glasala za ratne zločince i huškače od kada kao samostalna država postoji. Od početka devedesetih i raspada stare Jugoslavije. Zoran Đinđić, strijeljani premijer, prevario ih je malo, uvalivši im Vojislava Koštunicu, političara kontinuiteta sa ratno-zločinačkom politikom, da smijeni Slobodana Miloševića.
Isporučio je glavnog zločinca Haškom tribunalu, u prilog čega (zločinstva) govore presude na stotine godina zatvora koje snose i „leže“ njegovi najbliži saradnici i izvršitelji. Potom su ga strijeljali. Đinđića. Na stepenicama Vlade Srbije, blizu današnjeg Ćacilenda. U administrativnom centru naše države. Razumije se, najpoštenije je stvari, situacije i prilike, ljude…, nazivati pravim imenom i ne skrivati se iza interpretacija. Reći, svaka čast onom koji ne nasjeda na propagandu Aleksandra Vučića i Ivice Dačića. Koji ne misli da njihova politika nije dovela do smrti, gladi, zločinstava još prije 30 godina, a ne samo u posljednjih 13.
Oni Vučić i Dačić, navikli su da im ljudi umiru pred očima, da ih u smrt tjeraju, da ne osjećaju pritom nikakvu grižnju savjesti. Da dok se oni bogate i profitiraju, ostali pate i zapadaju u duboke nesreće. Nesreće koje su posljedice najgorih zlodjela koja ljudski um može da proizvede. Da ubija i strada zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. To su i danas naši nosioci vlasti. Vučić i Dačić. Ali, i „naši“ nosioci velikog dijela opozicije, kao i većine naroda. Ti zločinci, ti ratni profiteri napisali su udžbenike za našu djecu. Izostavili su svoja nepočinstva i odgovornost, jer su u punom jeku svoje političke snage i lopovluka. Nakon što su hiljade i hiljade sopstvenih i građana druge nacionalnosti i vjere poslali direktno u smrt i najteže siromaštvo. Kada se ovakve osnove i temelji društva ne priznaju, kada se prenebregavaju (zanemaruju), radi se isključivo u korist režima Aleksandra Vučića i Ivice Dačića.
Ali, to ni većina građanki i građana Srbije ni većina studentkinja i studenata ne priznaje, nipodaštava ili se takvim i sudskim utemeljenim i potvrđenim činjenicama podsmijeva.
Nose kokarde na svojim glavama i plaču dok se grle sa Bošnjacima, studentkinjama i studentima iz Novog Pazara.
Kao da kokarda može u bilo kojem slučaju da grli hidžab.
Ta kokarda koju nosiš na čelu je negiranje svega ljudskog, ta kokarda je simbol ubijanja Bošnjaka i muslimana. Oduvijek je to bila.
Ali, mi to ne znamo. Oni koji znaju a podržavaju, neka im je na savjesti.
Autori udžbenika za „našu djecu“ o zločinstvima ne samo da i danas vladaju, u punom kapacitetu, već su uspjeli da taj ogroman teret sa svoje savjesti prebace na kolektivnu i da osiguraju sebi da ono za šta su mnogo više odgovorni nikada ne odgovaraju.
Borićemo se i pobijediti kada većinskoj pobunjenoj Srbiji bude bilo jasno da je Srbija pod njihovom vlašću počinila genocid i najgore ratne zločine na evropskom tlu poslije Hitlera.
Stvari moraju da se nazivaju pravim imenom. Kokarda i hidžab nikako ne idu zajedno. Tako se podsmijevamo sopstvenom narodu, kulturi i nacionalnom ponosu. Baci kokardu, zgazi je.
Datum i vrijeme objave: 15.11.2025 – 17:36 sati
