Nova studija, naime, pokazuje da pobjeđivanje ekipa ili pojedinaca za koje neko navija “pali” centre za nagrađivanje u mozgu, a porazi potiskuju kognitivnu kontrolu. Sve to je razlog zbog kojeg navijači ponekad postupaju naizgled iracionalno. Ili, ako hoćete, na isti način na koji postupaju osobe uključene u druge grupne aktivnosti, od vjerskih zajednica do politike. I u svemu tome veliku ulogu igraju iskustva iz mlađe dobi.
Studija objavljena u časopisu Radiology, koji izdaje Radiološko društvo Sjeverne Amerike, pratila je promjene u mozgu kod nogometnih navijača i otkrila da u pojedinim segmentima toga organa dolazi do aktivacije dok osoba gleda utakmice kluba za koji navija, potičući pozitivne i negativne osjećaje i ponašanje.
Sve to može se primijeniti i na druge oblike fanatične pripadnosti, ali nogomet je doista dobar pokazatelj zbog svoje globalne rasprostranjenosti i posvećenosti onih koji ga vole i prate, a i emotivne uključenosti koja ne prati nijedan drugi sport. Posebno je to vidljivo tamo gdje je nogomet najpopularniji, u Europi i Južnoj Americi.
“Nogometni navijači predstavljaju model fanatizma koji je moguće mjeriti, ali i jasno utvrditi posljedice na zdravlje i kolektivno ponašanje”, rekao je nakon objave studije jedan od njenih autora, dr. Francisco Zamorano, biolog i profesor Sveučilišta San Sebastian u čileanskom glavnom gradu Santiagu. On pojašnjava da su društveni aspekti nogometnih navijača često bili istraživani, stoga su se fokusirali na mehanizme u mozgu povezane s emocionalnim odgovorom nogometnih navijača na pobjede i poraze njihovih klubova.
Za potrebe studije autori su koristili funkcionalnu magnetsku rezonancu, tehniku koja mjeri aktivnost mozga praćenjem promjena u cirkulaciji krvi. Pratili su 60 zdravih navijača između 20 i 45 godina, a koji navijaju za dva povijesna nogometna suparnika, čileanske klubove Colo-Colo i Universidad de Chile.
Njihov fanatizam mjeren je po takozvanoj skali fanatizma nogometnih navijača, a koja razlikuje 13 stepeni u rasponu od gledatelja, preko ljubitelja, do fanatika. Tom skalom mjere se dvije dimenzije: sklonost nasilju i osjećaj pripadnosti. U načelu, što je niži broj ‘bodova’ niži, to je osoba fanatičnija.
Svim ispitanicima pokazana su videa 63 gola iz utakmica njihovog omiljenog kluba, suparničkog kluba i nekog “neutralnog”.
Nakon toga su snimanjem mozga analizirali i uspoređivali reakciju, primjerice kad njihov omiljeni tim postigne gol protiv najljućih suparnika ili kad je situacija obrnuta. Golovi u utakmicama protiv kluba koji im nije toliko važan služili su kao kontrolni test. Jasno, rivalstvo vrlo brzo, u roku od nekoliko sekundi, pokazuje reakciju u mozgu, a golovi u manje važnim utakmicama pokazali su slabiju reakciju, što svjedoči o grupnom povezivanju i jačanju društvenog identiteta. Očekivano, najjača reakcija je kod grupe koja spada u kategoriju fanatika, a istodobno su primjetne reakcije kakve se grade u ranoj dobi.
“Proučavanje fanatizma važno je jer otkriva općenite moždane mehanizme koji se mogu gradirati od stadionske strasti i nasilja do narušavanja kolektivnog zdravlja na razini određene populacije. Svi ti mehanizmi razvijaju se u ranoj životnoj dobi, poput brige o drugima, izloženosti stresu i vrijednosti izgrađenih na društvenom učenju. Sve to čini pojedince otvorenijima fanatičnom ponašanju i zbog toga je zaštita djece najmoćnija prevencija. Društva koja zanemaruju rani razvoj teško će izbjeći fanatizam”, kaže Zamorano.
Nogometno navijanje, dakle, nudi sredstvo kojim se te vrijednosti “zaključavaju” u mozgu, a onda to na širem planu može voditi i ponašanju u politici, sve do sektaštva ili osjećaja pripadnosti “plemenu”. Jasno, zaključak je da je sve to problem u današnjem svijetu punom konflikata i politizacije. Otprilike kao da su proučavali našu situaciju, očito univerzalnu.
Datum i vrijeme objave: 15.11.2025 – 16:49 sati
