Tekst je prvobitno objavljeno 11. septembra 2022. Ponavljamo jer je u pitanju italijansko državno odvjetništvo otvorio istragu koji bi mogao rasvijetliti jedan od najmračnijih i najmanje poznatih aspekata rata u Bosni i Hercegovini – priču o „turistima-snajperistima“, stranim državljanima koji su navodno plaćeni da pucaju na civile u opkoljenom gradu.
ZAMISLITE da imate toliko novca da možete sve. Letite s Elonom Muskom na Mars, plivajte s orkama ili trčite s Messijem do nekog bolesnog dječaka na onkološkom odjelu bolnice. Ali ne.
Od svih mogućnosti da osjetite nalet adrenalina ili emocija, birate da dođete u zemlju u kojoj bjesni rat. Dajete brdo plijena da legnete pored snajperista koji cilja ljude u opkoljenom gradu i pucate u ženu koja nosi kanister s vodom. Ili platite više ako uspijete udariti njeno dijete dok ga ona drži za ruku.
Dokumentarni film Sarajevski safari, autora profesora ljubljanske Akademije za kazalište, film i televiziju Mirana Zupaniča, dio je programa AJB DOC i donosi svjedočanstvo Slovenca sa skrivenim identitetom.
Zamračenog lica, ali ne i moduliranog glasa, čovjek kaže da je 90-ih bio svjedok organizacije ljudskog safarija, svojevrsne morbidne zabave za ekscentrične bogataše, uglavnom Amerikance, Italijane i Ruse, koji su redovno helikopterom dolazili iz Beograda na Pale, a potom i u snajperska gnijezda na područjima pod kontrolom Srba. Snajperist bi tada ustao, a bogataš bi legao na svoje mjesto i prislonio oko na optički nišan.
Iz prigušenog svjetla strelišta svjedok kaže da je bio basnoslovno plaćen, ali i da su safarija povećane ako bi snajperista uspio da pogodi dijete. Kaže da je ciljao u prsa, jer su tako šanse za pogodak najveće, a najmanje šanse da preživi metu koja se kreće. Tražili su ga za ovaj posao jer (prema “poslodavcu”) nijedan Hrvat ili Srbin to nije mogao raditi.
Ta neka agencija u Austriji je bila potrebna jer je radio kao obavještajac u Jugoslaviji, pa je zbog svojih poznanstava mogao djelovati kao svojevrsni posrednik bogatoj klijenteli, što je predstavljalo novu vrstu ubica, onih koji plaćaju da ubijaju.
U Bosnu je letio oko 35 puta avionom UN-a
Slovenac tvrdi da je dobio novinarsku akreditaciju, ali od koga je dobio novac – ne znamo, niti ko su ljudi iz velike mreže morbidnog kriminala. Kada je i sam tražio odgovore od svog poslodavca, rekli su mu da je to “zanimljiva stvar”.
A da je to zanimljivo pokazuje i njegova tvrdnja da je tokom rata avionom UN-a 35 puta dolazio u Bosnu. Sa klijentima nije imao posebnu komunikaciju, ali je primijetio da su došli s izuzetno jakim adrenalinskim nabojem i da su na sebi imali vrhunsku lovačku opremu.
Sada, zamislite ponovo. Zamislite da ste na dnu postojanja i da nemate ni vode ni hrane, da otopite snijeg da biste se okupali, a nakon kupanja istom vodom isperete toalet. Godina je ’93. i svaki dan si bombardovan sa stotinama granata i metaka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Stojite u redu da primite nejestivo smeće u kantama sa humanitarnom pomoći (koje su stigle i UN avionima) i jedan tako bogati psihopata nanišani vas sa brda.
No, hajde da se pozabavimo filmom koji, istina, nadilazi standardne kinematografske obrasce jer traumatizira i dovodi gledatelja u situaciju da svjedoči svojevrsnom šmrkanju. Reditelj Zupanič je tokom rata boravio u Sarajevu na snimanju dokumentarnog filma, pa je u njegovom novom filmu korišten autentični snimak iz tog perioda.
Za Sarajevski safari je 2019. godine čuo od producenta Franje Zajca i sa svjedokom je stupio u kontakt preko svog poznanika. Odlučio je da ovu priču iskoristi za film i zaštiti identitet svjedoka.
Na snimku se vidi “grad posljednjih stvari”. Deda cepa ostatke panja u parku kako bi imao nešto za ogrev, zatim vidimo tela ubijenih u lokvama krvi, koje sugrađani stavljaju u gepek Golfa 2 i voze u mrtvačnicu.
Roditelji jednogodišnje bebe koju je upucao snajperista govore o gubitku djeteta, a film uključuje i svjedočenje Faruka Šabanovića, autora filma Ptice kao mi, koji je tokom rata pogođen snajperom u kičmu i tako ostao paralizovan.
Danas postoji veliki problem sa dokumentarnim filmom, jer ovaj žanr uključuje sve ono što sadrži samo nekoliko snimaka stvarnosti. Često se miješa s televizijskom reportažom, a autori često zaboravljaju da su dokumentarci filmski tretman stvarnosti i da (barem na nivou montaže) mora postojati intervencija koja će omogućiti da cjelina funkcionira po zakonima dramaturgije.
Namjera ovog filma je da proizvede šok
Filmskom sarajevskom safariju nedostaje mnogo toga što će kod gledatelja proizvesti nešto više od stanja šoka. Druga strana priče se nazire kao fantom. Sve može biti, ali ne mora biti. Činjenice imaju domet ogovaranja. Osim skrivenog Slovenca, u filmu o safariju, o safariju govori i obavještajac Armije BiH Edin Subašić, koji je za neobičnu praksu stranaca saznao od zarobljenog srpskog vojnika.
Surovo, perverzno, necenzurisano, ali izaziva niz pitanja. Koje su bile prave dimenzije rata u bivšoj Jugoslaviji? Jesu li alarmantne institucije trebale biti bolji izbor od snimanja? Ili, ako je film moćnije sredstvo za ponavljanje ove priče, zar mu nije trebalo dati malo više? Svjedok u filmu figurira kao duh, zaštićen je prema ugovoru koji ima sa producentom filma, a najveća ironija ove priče bila bi da je dobio honorar za učešće u filmu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Senzacionalizam ove priče pokazuje poražavajuću činjenicu da je snajpersko djelovanje kao ratna strategija za razbijanje mozgova civilima danas samo informacija, a ubijanje iz zadovoljstva je bizaran čin koji će emocionalno i politički uzburkati regiju. Ljudima koji su se našli na nišanu nije bilo svejedno da li ih neko cilja zbog orgazma ili političkih uvjerenja.
Kad te udare, nije bitno. Preživjeli Sarajevo danas duhovito tvrde da su propali ljudi, ali ne zato što su besciljni, već zato što ih je promašio snajper. Humor i filmovi o ratu postali su najbolji izvozni proizvod BiH. Angelina Jolie i Michael Winterbottom bavili su se ratom, a Oscar i njegove nominacije došli su isključivo za bosanske ratne filmove.
Da je svijet u velikom moralnom problemu svjedoči i Eastwoodov hit Američki snajperista, u kojem Bredli Kuper glumi Krisa Kajla, “najuspešnijeg” američkog snajperistu u Iraku, sa 160 potvrđenih ubistava civila i vojnika.
Vučić je bio i na obroncima grada
Za vrijeme rata Sarajevom su vladali razni adrenalinski zavisnici. Na obroncima grada bio je i Aleksandar Vučić, dok je pesnik Eduard Limonov besplatno pucao po gradu pred kamerama Bi-Bi-Sija.
Možda je najpoznatija priča o francuskom novinaru Paulu Merchandu, koji je vozio auto s natpisom “Ne pucaj. Ne troši metke. Ja sam besmrtan” na Snajperskoj aveniji (glavnoj i najdužoj saobraćajnici u gradu, gdje je bilo ludo voziti jer su šanse da budeš pogođen) i iz kojeg su otpjevali taktovi pjesme Sympathya De Stovil Rollinga.
Svoja iskustva iznio je u knjizi, koju je nazvao po pjesmi, napisavši da voli mrtvačnice gradova koji su u ratu. Nešto kasnije objesio se u pariskom stanu. O tome je prije dvije godine snimljen igrani film.
Ako želite da uništite nekoga, samo mu dajte mnogo više novca nego što je ikada imao. Statistike napravljene na uzorku onih koji su osvojili glavne nagrade na lutriji pokazuju da većina njih završi u stečaju, a mnogi od njih su nesretni, jadni i napušteni od prijatelja i porodice. Ako niste umorni od maštanja, zamislite sada koliko je novca potrebno da se kod ljudi probudi psihopatologija želje za ljudskim safarijem.
Datum i vrijeme objavljivanja: 15.11.2025 – 14:25 sati
