Godine 1977-79, kao pridošlica u SAD, prošla sam kroz užasan razvod. Tvrdnja mog tadašnjeg muža u papirima koje je predao sudu je bila da sam se “pridružila oslobođenim ženama” i da sam stoga neprikladna za majku naše dvije djevojčice, od kojih je najmlađa bila novorođenče. On, koji je putovao u inostranstvo dvije sedmice mjesečno - a ostatak vremena rijetko je bio kod kuće - tražio je puno starateljstvo.
Zatekla sam sebe kako se na sudu borim protiv čitavog spektra feminističkih ideja koje sam iznosila—i kojima je moja-ne-dovoljno-bivša dovela niz svjedoka da svjedoči. To je uključivalo i mog muškog terapeuta jer je sudija bez presedana izazvao povjerljivost pacijent-terapeut, presudivši da je „duševno stanje majke u pitanju“. Nijedan od svjedoka nije zamjerio ni moje majčinstvo ni psihičku stabilnost, samo je svjedočio da sam rekao da je muškarcima bolje na ovom svijetu; da žene nisu ništa manje pametne i sposobne od muškaraca; da žene treba da imaju jednaka prava kao i muškarci prema zakonu i društvenim normama.
To je to. Majka koja je prijateljima i bračnom savjetniku povikala da su žene u našem društvu nedovoljno cijenjene mora biti nestabilna. Sudija je odredio privremenu izdržavanje od 25 dolara mjesečno u vrijeme kada bi mi čak i socijalno osiguranje dalo 300 dolara za nas troje. Takođe je upozorio mog advokata da ako se zaposlim, neću moći da tvrdim da sam glavni čuvar ovih beba. Bilo koji majčin rad za platu izjednačio bi teren sa uglavnom odsutnim ocem.
Otac mojih beba je sada imao odličan podsticaj da se ne naseli. Nikada nije mogao postići bolji dogovor u razvodu od plaćanja samo 25 dolara mjesečno dok je lutao svijetom. Unajmio je kućnu pomoćnicu, nasilno me istjerao iz kuće i skoro dvije godine odbijao sudski datum za ročište za razvod koji je on pokrenuo.
Nisam još imala leksikon feminizma, ali sam znala za ogromnu nepravdu i predrasude prema meni, nekadašnjoj ženi od karijere, a sada stalnoj majci, koja je magistrirala na uglavnom noćnim časovima.
Pozvala sam lokalno ogranak Nacionalne organizacije žena (SADA), samo da bih čula njihove telefonske snimke koji obavještavaju pozivaoce da se nisu miješali u brakorazvodne slučajeve. Pojavila sam se na sastanku drugog poglavlja, nadajući se da ću biti upućena na prave resurse budući da je razvod dotakao skoro 50% žena—i moj slučaj mora biti od interesa za feministkinje jer bi njegov ishod stvorio presedan u državi New York. Ali NOW se bavio pravima gej žena, tema koja je tada pogađala 10% žena.
Bila sam sama i u nedoumici gdje da nađem svjedokinju feministkinju koja bi na sudu objasnila koliko su normalni osjećaji koje sam izrazila. Uticaj mog pogleda na svijet još nije bio poznat jer su moje kćeri bile još tako mlade. To je takođe značilo da ako ću u budućnosti roditi treću žensku bebu, da mi je treba oduzeti.
Trebao je advokat barakude i nepošteno manevrisanje – kao i sva ušteđevina mojih roditelja – da mi odobri razvod. Sudac, oduševljen novim konceptom "zajedničkog starateljstva", nametnuo mi je partnerstvo sa čovjekom koji je, ne pridržavajući se sudskog rasporeda naizmjeničnih dana do kraja odrastanja moje djece, prestrašio ih kada se pojavio nakon odsustva u pratnji policajca.
Tokom decenija, kako sam sazrevala da postanem zagovornik ženskih pitanja i prava, moja se osetljivost na nevolje potlačenih i obespravljenih žena povećala. Među projektima kojima sam se bavila na Međunarodnoj ženskoj konferenciji u Pekingu 1995. bila je pomoć Egipćankama da razviju kampanju protiv legalizacije klitoridektomije. Egipat, najnaprednija zemlja u očima drugih afričkih nacija, davao je ton ostalima. Tadašnji egipatski ministar zdravlja, ginekolog, smatrao je da je klitoris uzrok izluđivanja tinejdžerki, posebno ako su nosile sintetičke gaćice. Bolje ga ukinuti prije nego što izazove probleme cijelom društvu.
Tražila sam podršku feminističkih vođa koje su začinile krajolik konferencije. Niko nije bio voljan da se uključi u „religiozna stvar“.
Ta nevoljkost da se govori protiv ugnjetavanja žena u muslimanskim društvima – i da se bori za oslobođenje žena od zakona koji su dozvoljavali muževima da ih tuku i ubijaju, koji su ženama zabranjivali školovanje i rad za platu, koji su kamenovali neposlušne žene bez suđenje, koje je ženi zabranjivalo da izađe iz svoje kuće osim ako nije u pratnji nekoga sa penisom (čak i ako je taj penis pripadao osmogodišnjaku), postalo je očiglednije kako su se odvijali svjetski događaji, ukrašeni putovanjem unatrag. Poštovanje islama od strane zapadnog feminističkog pokreta čak iu njegovim ekstremnim oblicima nadmašilo je načine na koje je ta kultura sama po sebi bila veoma loša za žensko tijelo, mentalno zdravlje i život.
Čime se feministički pokret bavio tokom tih decenija? 1982. izgubili smo borbu za amandman o jednakim pravima, koji od tada nikada nije ratifikovan u cijeloj zemlji. Napravljeni su iskoraci u uklanjanju otvoren diskriminacija na radnom mjestu i smanjenje jaza – a ne eliminisanje – rad žena plaća u poređenju sa muškim. Prikaz žena u medijima se znatno poboljšao, iako je eksplodirala objektivizacija njihovih tijela u podzemnoj pornografiji. Zanimljivo je da su ranije vređane poluobučene manekenke pinup kalendara sada zauzele naslovne vijesti dok se slavne ličnosti šepure u neuglednim odjećama i javno objavljuju gotovo golotinju politički korektnom. Feministkinje tvrde da žene mogu nositi šta god požele, čak i dok to mami tinejdžere da oponašaju provokativnu odjeću i pokrete. Na muškarcima je obaveza da se ne uzbude seksualno.
Jedno pitanje koje sam svesrdno podržavao bila je sloboda reproduktivnih prava. Nakon spektakularnog postignuća Roe protiv Wadea, nekoliko generacija žena uživalo je u slobodi odlučivanja hoće li, kada i koliko često se njihova tijela razmnožavati. Nažalost, iscrpljenost u borbi za poništavanje ovog prava je na desetine zatvorila zdravstvene klinike za žene, sve dok pokret nije izgubio rat. Poližući svoje rane, možda će uspjeti da se pregrupiše i osmisli strategiju povratka. U međuvremenu, ja žudim za generacijom mojih unuka.
Buđenje “MeToo-a” bilo je sporo zijevanje medveda koji je u hibernaciji. U časopisu Redbook, gdje sam radio početkom 1980-ih, uradili smo istraživanje o seksualnom uznemiravanju u partnerstvu sa Harvard Business Review i objavio te nalaze. Pitanje nije otišlo nikuda jako dugo.
Sve dok nije.
Nasilje nad ženama u svim oblicima nije u redu, složile su se naše feminističke vođe. Oni su se zalagali za zakone protiv neželjenih dodirivanja, verbalnih komentara, atmosfere u svlačionici – i naravno silovanja, takođe definisanog kao ispoljavanje percipirane hijerarhijske moći, čak i ako se ne primenjuje fizička sila. Istaknuti ljudi su konačno svrgnuti sa svojih uzvišenih mjesta u medijima i korporacijama. Višedecenijske tužbe za seksualnu eksploataciju dobijane su kako u javnom mnjenju tako iu sudnicama.
UN, marionetska organizacija koja je, na principu rotacije, dala kormilo zaštite prava i sigurnosti žena širom svijeta zemljama kao što su Iran i Somalija, dugo je proglasila različite „dane“ podrške ženama: Međunarodni dan žena ( 8. mart); Svjetski dan stanovništva (11. jul); Međunarodni dan jednakih plaća (18. septembar); Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. novembar).
Onda se dogodio 7. oktobar.
Stotine Izraelki nisu bile “samo” grupno silovane, već su mučene od strane seksom zaluđenih terorista Hamasa koji su im lomili udove, isjekli grudi i zabijali eksere u vagine. Žene koje su preživjele i odvučene u Gazu, sada su zatvorene već pet mjeseci, grupno silovane i svakodnevno, više puta, tučene od strane porno-dementnih sadista.
Šutnja feminističkog pokreta – ili bilo šta što se može definisati kao takvo u odsustvu istaknutih fokalnih vođa – o ovom ekstremnom seksualnom nasilju bilo je zaglušujuće. U stvari, mnoge aktivistice pridružile su se redovima pro-Hamasovih demonstranata, korisnih idiota koji pozivaju na “slobodnu Palestinu” (što na tom narodnom jeziku znači eliminaciju Izraela i genocid nad njegovim narodom), antisemitskih poziva na “ prekid vatre”—kao da nije Hamas prekršio svaki prekid vatre, uključujući i onaj od 6. oktobra. Kao da Hamas nije mogao zaustaviti rat 8. oktobra ili bilo koje vrijeme nakon toga oslobađanjem talaca i predajom. Kao da su u ovom ratu između Izraela, suverene države i Hamasa, terorističke grupe, mučenja i silovanja izraelskih žena bila prihvatljiva kolateralna šteta.
Ili kao da se to nije ni dogodilo.
UN Women, u međuvremenu, ćutao, nereagujući kao razbacane spaljene žrtve masakra u Hamasu na nagovaranje izraelskih ženskih organizacija, jevrejskih organizacija i ljudi savjesti koji su od njega tražili da se izjasni o svom gađenju i da osudi i masakr i dugotrajno nečovječno postupanje prema izraelskim taocima. NOW je konačno izdao neutralnu izjavu protiv korištenja silovanja kao ratnog oruđa, ne osuđujući – ili čak posebno spominjajući – brutalnost Hamasa prema izraelskim ženama.
Na mom radarskom ekranu, samo jedna feministkinja Drugog talasa, Phyllis Chesler, Jevrejka u svojim 80-im godinama, vrijeđa preostale feministkinje svoje generacije zbog njihovog neuspjeha da osude zločin nad Izraelkama. Gdje su mlađe feministkinje?
Prošlog mjeseca, 12. februara, zapalio sam žutu svijeću za oslobađanje mladih žena talaca. Dopustio sam sebi stabilan bol izgovaranja njihovih imena – Agam, Eden, Doron, Shiri, Noa, Karina, Arbel, Liri, Amit, Carmel, Daniella, Naama, Romi – i zamišljajući ih kako ih muče i siluju u istom trenutku. Bio sam siguran da oni nisu znali da je taj datum bio UN-ov Međunarodni dan prevencije nasilnog ekstremizma kako i kada pogoduje terorizmu.
Kao što je bio, tako se činilo, ostatak svijeta.
O autoru: Talija Karner je spisateljica čija srceparajuća neizvesnost i istorijska fikcija razotkrivaju društvene bolesti govore za one bez glasa. www.TaliaCarner.com
