Osuđenik i u socijalizmu i u kapitalizmu: Svjedočanstvo vremena koje kažnjava

Istina, pravda, univerzalna sveljudska dobrota, mir, sigurnost, stabilnost, solidarnost, empatija, altruizam, emocionalna inteligencija, vjernost, povjerenje, ravnopravnost; sličnost, a ne istovjetnost; različitost, a ne nepomirljiva suprotnost – i sve ljudsko uvažavanje i priznanje – univerzalni su principi i temelji svijeta i života. Neistina, nepravda, zlo, radikalizam, terorizam, nasilje bilo koje fizičke ili duhovne vrste, te vrednovanje ljudi po vanjskim, neumitno prolaznim i relativnim obilježjima; ekstremizam bilo koje vrste; dominacija, eksploatacija, segregacija, asimilacija, laž, nesigurnost, nemir, nepovjerenje, nesloboda i neravnopravnost po bilo kojem pitanju i u bilo kojem obliku života – samo su žalosno stanje svijeta, kao rezultat i posljedica navođenja i zavođenja sotone i ljudske fikcije da se može biti jednakiji, odabraniji i privilegovaniji od drugih ljudi i naroda.

Suđenje i zatvor

Hegel najavljuje novo doba kao provalu mase u povijest. Ovu tvrdnju potvrđuje 20. stoljeće – najkrvavije stoljeće u povijesti. Ono je, iza sebe, kroz dva balkanska i dva svjetska rata, kroz sve ratove na Srednjem i Bliskom istoku te kroz ratove u Indokini, ostavilo više od 100 miliona izgubljenih života, te stotine miliona siročadi i žena bez muževa. To je izvana. A iznutra, dva glavna teorijsko-ideološka toka, uz potpuno isključenje religije i etike iz javnog društvenog života, bila su na desnici i na ljevici. Na desnici, unutar kapitalizma, dominirali su fašizam, nacizam i militarizam. Na ljevici, unutar socijalizma, dominirali su marksizam, lenjinizam, staljinizam, maoizam i titoizam.

S fašizmom, nacizmom i militarizmom čovječanstvo se neminovno suočilo. Svjetska povijest i svjetski sudovi presudili su ih kao genocid, uz poruku da se to više nikada ne ponovi. Ali svi zajedno ipak nisu iskorijenili ni fašizam, ni nacizam, ni militarizam. Svjedoci tome su i dalje surovo i opasno stanje političkog duha u svijetu, genocidi u Bosni i Hercegovini, Ruandi, Gazi, te agresija Rusije na Ukrajinu. Što se tiče komunizma – koji se sam od sebe, za sebe i po sebi urušio – čovječanstvo nije imalo potrebe ni da ga zaustavlja, a još manje da ga spašava. Niti je imao tretman kao fašizam, a svjetski sudovi su ga uglavnom zaobišli.

Međutim, komunizam, njegov totalitarizam, monolog, monopol, monolit, imonizam na vlasti, ideologiju, pravo, zakon, politiku, kulturu i sav javni i društveni život – nije izmakao svjetskoj teoriji i literaturi, posebno književnosti. Prema Druckeru, “komunizam je, umjesto ekonomske jednakosti, formirao nomenklaturu dužnosnika, crvenih kerbera, koji su uživali u velikim ekonomskim privilegijama. A kao ideološki kredo, marksizam je propao jer nije uspio stvoriti novog čovjeka. Umjesto toga, probudio je i ojačao sve ono najgore u starom Adamu: korupciju, pohlepu i žudnju za moći, zavist, međusobno nepovjerenje, tiraniju na nižim razinama, zatvorenost, laganje i pljačkanje, prokazivanje i – iznad svega – cinizam”.

Vladimir Goati uočava pogubne i opasne sličnosti između komunizma i nacionalizma. “Komunizam i nacionalizam, uprkos određenim razlikama, slične su ideologije kolektivnih entiteta – klase, odnosno nacije. One zanemaruju i zaboravljaju ličnost čovjeka. Također, obje pretendiraju da jedine zastupaju ispravne principe organizacije društva i pokazuju spremnost da pribjegnu nasilju u službi ostvarenja klasne, odnosno nacionalne čistote”.

Milovan Đilas vizionarski naslućuje i upozorava: “U revoluciji su potučeni nacionalizmi (nisu iskorijenjeni), ali oni lako buknu ako se u društvu nisu razvili odnosi demokratije, institucija, slobodne ekonomije i srednje klase”. “Komunizam je iza sebe ostavio pustoš, iz koje su bujale ideologije i pokreti kojima je bio nadohvat sirovi materijal mržnje i ogorčenja. Zlo, to su drugi, uvriježena zla sjećanja i nade, svekolika vjerovanja da su drugi krivi za sve nacionalne i druge nedaće i da se one mogu otkloniti sazdanjem “čistih” nacionalnih država. Ideologija nije kadra da potisne ni da zabrani religiju. Ona je jedino kadra da, za određeno vrijeme, kinji i muči vjernike. Nasilje je strašno i zbog toga što ideologija nije i ne može biti zamjena za vjeru ili za ideje, jer ideologija je vjera laži, vjera mržnje i ideja nasilja”.

I u nacizmu i u komunizmu ljudi moraju sistemski lagati zato što se vrše apoteoza i idealiziranje rase, klase i nacije; zato što se služi religijskim znamenjima i zato što se zaklanja iza svoga prisvojenog “boga”. Nacionalistička ideologija dublja je i opasnija i od nacističke i od komunističke ideologije. U literaturi neizmjeran i neprocjenjiv doprinos razumijevanju komunističkog crvenog carstva zla i nasilja dali su Solženjicin sa “Arhipelagom Gulagom”, Cibulski sa “Zavjerom šutnje”, Česlav Miloš sa “Zarobljenim umom”, Kestler sa “Pomračenjem u podne”, George Orwell sa “Životinjskom farmom” i “1984”, Varlam Šalamov sa “Pričama s Kolime”.

Na prostorima bivše Jugoslavije istu temu obrađivali su Karlo Štajner “7.000 dana u Sibiru”, “Rukom iz groba”, Drago Hofman “U noć do jutra”, Vitomil Zupan “Umiranje na rate”, Antonije Isaković “Tren jedan”, “Tren dva”, Danilo Kiš “Grobnica za Borisa Davidoviča”, Omer Behmen “Na dnu dna”, Mesud Puška “Hafiz Zaim Puška sa ahmedijom na Golom otoku”. I evo, 2025. godine, Kemal Terzić o istoj temi piše knjigu “Putem istine”.

Kemal je prihvatio pouku i poruku Budhe da nijedno zlo i nasilje nije isto dok se o njemu šuti i dok se o njemu ne piše; kada se o njemu počne javno govoriti i pisati, to je prva nada i prva mogućnost da se ono ublaži ili otkloni. Knjiga “Putem istine” Kemala Terzića na 307 stranica, po sadržaju i strukturi sastoji se iz tri različita dijela. Prvi, najveći dio, na 145 stranica, sastoji se iz Uvoda, Predgovora, Djetinjstva i Odrastanja, Studija, Zatvora, Nakon zatvora, Ajvatovice, SDA, Odbrane od agresije, Prvog dolaska u Sarajevo u ratu 1993, Povratka u Donji Vakuf, Zatvora ponovo, Smjene, Pouke ove knjige i ovog kazivanja, te Recenzije doktora profesora Mustafe Cerića “Bošnjak od duha i junačkog srca”.

Uvod u knjigu, na nepunih pet stranica, izuzetno je vješt, snažan, uvodnički postavljen okvir za sadržaj knjige. Napisao ga je Edib Kadić, a na 10. stranici, između ostalog, stoji: “Iako ova autobiografija nosi glas autora, ona nije izolirana, već ogledalo vremena, kulture i društva u kojem je odrastao i oblikovao se”. Nakon toga slijedi Predgovor autora knjige, na jednoj stranici, u kojem ukratko objašnjava kome piše, zašto piše i šta piše. Zatim slijedi 12 autentičnih, izuzetno interesantnih, originalnih i jasno napisanih tekstova samog autora, punih života, topline i oštrine, direktnosti i otvorenosti, principijelnosti i dosljednosti, pravde i solidarnosti, strogosti prema sebi i razumijevanja prema drugima.

U svakom tekstu, na svakom mjestu i u svakoj situaciji, Kemal je dosljedan i dostojan svojoj vjeri, uvjerenju, principima, vrijednostima i idealima života. Tih 12 tekstova, crtica najbliže novelama, nanizano je kao biseri na đerdanu oko bijelog vrata lijepe djevojke sa crnom kosom. Koliko je autor srčan i iskren, evo nekoliko njegovih riječi iz teksta “Studij”, na 28. stranici: “Hoću da nazovem selam, ne jedem svinjsko meso, javno se deklariram kao musliman, ne krijem to”. Kroz čitavu knjigu Kemal je, kao i u životu, jednostavan, ne jednostran; prirodan, ne primitivan; hrabar, ne grub i surov; racionalan, ali i emotivan.

Međutim, u ovom tekstu širi osvrt je samo na dva naslova: “Zatvor” i “Zatvor ponovo”. Dvadeset trećeg juna 1983. godine počinju susreti sa Udbom, suđenje i zatvor. Okvir za sve istrage u komunizmu ponudio je Karl Marx: “Naše rodno tlo nije tlo prava, naše rodno tlo je tlo revolucije. Ustvari, pravo nije ništa drugo nego volja vladajuće klase pretvorena u zakon, a država nije ništa drugo nego organizirano nasilje vladajuće klase – kapitalista protiv drugih klasa i proletera”. Pošto je bio ramazan, udbaši koje je od svega najviše krasio cinizam, drucker, pitaju: “Šta je? Je li ne pušiš ili ima nešto drugo”? Rekoh: “Ne pušim, a ima i nešto drugo”. “Šta je to drugo?” Rekoh: “Ramazan je. Postim”.

Pogledajte ciničnih, drskih i bezočnih pitanja: “Zašto se koristi samo zeleni zirodent? Zašto zeleni šal i zelene rukavice? Zašto se vole slušati pjesme Hanke Paldum? Iz nacionalnih razloga ili ljepote glasa? Zašto se toliko sluša i voli pjesma ‘Na prijestolju sjedi sultan’? Optuženi, to je jedna od najljepših ljubavnih pjesama gdje ljubav pobjeđuje tu strašnu silu. Možete li vi meni reći – ne znam šta vi hoćete. Kažite mi pa ću vam reći: jeste ili nije”. Kažu mi kako tom pjesmom prizivam da se sultani vrate u Bosnu. Velim ja njima: “Pa gdje ste dosad bili”? To je to. U istrazi, načelnik Mandić: “Šta ti maltretiraš moje ljude”? Rekoh: “Tvoji ljudi mene maltretiraju. Ovo je suludo. Šta radite? Šta hoćete? Što ove ljude, moje cimere, uvlačite u ovo? Ako vam treba neprijatelj, kažite. Evo, nosite ove izjave. Dajte mi izjavu kakva vam odgovara da potpišem, samo ove ljude s kojima sam proveo najljepše godine ostavite na miru. Hoćete li da sam htio da rušim državu, da sam htio da postavim bombu, da ubijem nekoga – sve ću vam potpisati, ali nemojte ovo raditi. Na kraju četiri godine našeg druženja, da vi od nas pravite međusobne neprijatelje da se sutra ne pozdravljamo”?

Kemal je shvatio i pronikao u suštinu Udbinog rada – da rastavlja i suprotstavlja prijatelje jedne drugima. To je taj i takav Kemal. Podmeće svoja leđa i prihvata sve željene Udbine inkriminacije da bi sačuvao ljude kao insane i prijatelje. Pravosnažna presuda za Hanku, zelenu boju i Sultana na Bosforu bila je dvije godine i šest mjeseci. Uhapšeni je taman kada je muslimanskim intelektualcima podignuta optužnica u trećoj trećini juna 1983. godine. Ergo, avet muslimanskog nacionalizma proširila se i na studente.

Za drugi zatvor i presudu treba kratak uvod. Pjesnik Brane Miljković ima sjajne stihove koji upozoravaju: “Dolazi sloboda, biće mrtvih. Ubi me prejaka riječ. Hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj”? Nakon punih 19 godina, Terzić je u slobodnom kapitalizmu, 20. 6. 2002. u Novom Travniku ponovo na sudu, presuđeno mu je da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383, stav 3, u vezi sa stavom 1 KZFBiH, pa ga sud, na osnovu istog zakonskog propisa, a uz primjenu člana 50, tačka b) i člana 51, stav 1, tačka b) istog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Ova presuda u svemu i po svemu je beternija i gora od one iz 1983. godine. Suštinu svega je objasnio svjedok Edhem Bičakčić, tada premijer federalne Vlade: “Dobro se sjeća kako mu se obraćao optuženi kao načelnik Općine Donji Vakuf za novčanu pomoć općini Donji Vakuf, i to konkretno preduzeće Promo. Kako je Vlada u to vrijeme raspolagala određenim budžetom za pomoć općinama i kantonima, to je optuženi kao načelnik Općine Donji Vakuf podnio odgovarajući zahtjev, pa je Općini dodijeljeno 100.000 KM. Ta novčana sredstva kao pomoć po pravilu su dodjeljivana za određene projekte u pojedinim općinama i nisu bila predviđena za isplaćivanje plaća uposlenika u Općini. Kao primjer ostalih pomoći, svjedok je naveo dodjeljivanje pomoći Srednjoj poljoprivrednoj školi u Sanskom Mostu, Osnovnoj školi u Bosanskoj Krupi te za TV predajnik u Teočaku. I za svaku pomoć Vlada je donosila Odluku, pa i u konkretnom slučaju, za koju odluku je svjedok izjavio da ju je i potpisao i da je svrha Odluke uplaćen navedeni iznos na račun Općine Donji Vakuf. Dalje je dodao da je svrha uplate tih sredstava bila izmirenje dijela potraživanja preduzeća Promo prema Ministarstvu odbrane. Inače, Ministarstvo odbrane u to vrijeme nije moglo izmirivati svoja dugovanja zbog nedostatka sredstava, zbog čega je račun istog ministarstva po raznim sudskim rješenjima bio blokiran”.

Politička nepismenost

Sud donosi lažnu i krivu presudu da je načelnik iz općinskog budžeta dao 100.000 KM građevinskoj firmi Promo, koja je u to vrijeme državna firma. Najbesmislenije i najnesuvislije riječi u obrazloženju presude su da je pomoć za TV predajnik od općeg značaja za cijelu općinu, a preduzeće Promo se u općini Donji Vakuf ne bi moglo smatrati direktnim interesom svih građana općine Donji Vakuf. U tom trenutku u Promu radi 200 radnika, uglavnom demobiliziranih boraca i od te firme preživljava možda 1.000 osoba, a od predajnika niko. Ministarstvo odbrane Promu duguje stotine hiljada i zbog blokiranog računa ne može da mu plati. Bez obzira na to od koga je Sudsko vijeće i od koje političke stranke potaknuto da kazni umjesto nagradi načelnika Kemala Terzića, to je žig srama koji se nikada ne može izbrisati.

U pravu je Bertold Brecht: “Najgora od svih vrsta neznalica i nepismenosti je politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne sudjeluje u političkim događajima. On ne zna i ne povezuje da troškovi života: cijene graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova ovise o političkim odlukama. Politički nepismena osoba je toliko zaslijepljena da ponosno govori kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađaju prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova – loši političari, korumpirani i potkupljeni od lokalnih i multinacionalnih firmi”. Interesantno je da Sud nije prihvatio iskaze šest svjedoka, a presudu je donio samo po iskazu Kilima Fikreta. Najniža tačka u obrazloženju presude je navođenje da je optuženi i prije bio osuđivan, po 133. članu KZSFRJ. Pa zar taj Sud ne zna da je taj sramni član SFRJ ukinula i izbrisala. To je bio član za “zatočenike savjesti”.

Drugi dio knjige je Prilog I – dokumenti od 145. do 291. stranice. Tu su razne vrste dragocjenih argumenata, dokumenata, apelacija, optužnica, presude. Treći dio je Prilog II, fotografija od 292. do 307. stranice. Tu je ukupno 30 interesantnih i dragocjenih fotografija. Terzićeva knjiga je izazov i neodoljiv poziv za čitanje.