Predsjednik Milorad Dodik

Promjena je mala, ali ne i beznačajna. Rijetki su je primijetili, jer rijetki imaju dar da uoče sitnice koje drugima promaknu. Ko bi, uostalom, na sve pazio? Svakoga dana struja poskupi, RiTE Ugljevik ispadne iz sistema, premijer optuži ministra za loš rad, ministar direktora, trista se čuda u jednoj sedmici dogodi i zaista je malo onih koji imaju vremena i živaca da se bave još i takvim detaljima. Ali, dobro je da ih ima, jer ponekad sitnice otkrivaju gangrenozno tkivo koje se nalazi ispod vještački zategnute kože.

Dobro je, dakle, da ima dokonih, jer su samo oni kadri da uoče minimalne promjene. A jedna od takvih promjena, jedna sitna intervencija, pogodila je ovih dana X nalog Milorada Dodika. Tamo gdje je do prije nekoliko dana stajao opis “predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik”, udarena je nova firma na kojoj piše samo “predsjednik Milorad Dodik”. Republika Srpska se izgubila i u tome ima neke fine ironije: da bi Milorad Dodik bio predsjednik, makar i na X-u, Republika Srpska mora da nestane.

Ali, čega je, zapravo, Milorad Dodik predsjednik? I zašto na njegovom X nalogu ne piše kome on to komanduje i na čelu koje se falange, čete ili armije nalazi? Dodikova muka je dvostruka jer, zapravo, ništa ne smije da napiše: ako ostavi opisnu funkciju predsjednika Republike Srpske, ponovo će otvoriti frontove koje je nedavno jedva zatvorio. A ako dozvoli da se uz njegovo ime i prezime stavi da je “samo” predsjednik SNSD-a, onda će još jednom priznati da nije predsjednik Republike Srpske.

A kome bi Dodik to, zapravo, priznao? Sebi ili drugima? I kome bi to priznanje teže palo: drugima ili njemu? Ko će prije povjerovati da on više nije predsjednik Republike Srpske: oni koji su mu bespogovorno odani ili on koji je odan samo sebi? Zato Dodik mora da bude “samo” predsjednik. Jer tako napisana funkcija održava u životu najmanje jednu iluziju: da Dodik nije predsjednik samo SNSD-a. Tako je, uostalom, i zbunjeni RTRS potpisivao Dodika danima nakon što mu je CIK oduzeo mandat. Ako je Dodik “predsjednik”, onda nema laži, jer predsjednik zaista i jeste, a sva dodatna objašnjenja ionako su nepotrebna.

Oni koji predugo vladaju nikada ne mogu da se naviknu na neumitnost kraja. Dodik je samo jedan od pacijenata u bolesničkoj sobi koja je pretrpana krevetima na kojima leže oboljeli od političkog ludila. Svi su oni uobrazili da s njima počinju i vrijeme i prostor i da se njihovim padom okončavaju i priroda i društvo. Za njih postoji samo jedna istina, za njih postoji samo jedna mjera i ona je sadržana u njima samima. Oni su poput mahnitih pješadijskih dezertera koji će i na samrti tvrditi da su u najvećim bitkama svoga vremena bili generali i admirali.

Dvadeset godina je dugo vrijeme. Bilo bi predugo i da je dva puta kraće. Ako je u početku i bilo razuma, on je svoju počasnu ložu ustupio manitosti koja ne zna za mjeru. Dodik je, kao i toliki prije njega, umislio da je daleko više od onoga što zaista jeste. Vjerovao je, kao što će sutra vjerovati toliki nakon njega, da će biti vječan, da će sve nadigrati, da će svakome pokazati ćošak u kojem treba da kleči i da pritom naplaćuje to klečanje po satu. Kada je shvatio da ga je tolika mahnitost prebacila, bilo je, kao i uvijek, kasno.

Dodik je i za sebe i za mnoge bio predsjednik čak i kada to nije bio. Bio je predsjednik kada je bio premijer, bio je predsjednik kada je bio srpski član Predsjedništva BiH. Zato mora da bude predsjednik čak i sada kada je ništa. I u toj ništavnosti mora da održi privid iluzije da je – sve. Ako izgubi titulu predsjednika, izgubio je sve. Zato mu ne pada na pamet da se toga odrekne. Ako ne može da bude predsjednik Republike Srpske, a ispod časti mu je da bude samo predsjednik SNSD-a, onda će jednostavno biti – predsjednik.

Ljudi vole da budu predsjednici. Makar zajednice etažnih vlasnika ili mjesne zajednice. Kao nesrećni Raka iz “Roda u magli” koji je iz blentavog seoskog švalera avanzovao u direktora Nove godine. Zašto bi bili obični ako mogu da budu predsjednici? Dodik je dobar dio svoje izborne moći crpio iz magijske snage koju riječ “predsjednik” ima među onima koji ga biraju i zato tu poziciju i dalje brani kako god zna i umije. Svjestan je da ima ovlašćenog potpisnika, da ima vršioca dužnosti, da ima čak i na prijevremenim izborima izabranog, ali njih sve, zapravo, valja predstaviti kao koleteral nametnutih prilika, a ne kao predsjednike.

Dodiku je stalo da ga prepoznaju i pamte kao predsjednika, baš kao što je Vučiću stalo da ga prepoznaju i pamte kao Srbina. Predsjednik je garancija, sigurnost, zalog. Ko ima status predsjednika, ima moć, a samim tim i ono što uz moć ide ruku pod ruku – pare. A niko nije toliko lud da bude predsjednik džabe. Pa čak ni Dodik. Zato on mora biti predsjednik do zadnje marke. Nakon toga može biti sve, pa čak i predsjednik SNSD-a.