Američki urednik i novinar Peter Maass izvještavao je tokom ratova u Iraku, Afganistanu i u Bosni i Hercegovini. O ratu u Gazi i izraelskim ratnim zločinima pisao je za američki The Washington Post. Za Al Jazeeru povlači paralele između rata u Gazi i rata u Bosni, te govori o novom izdanju svoje knjige Ljubi bližnjega svoga koje je promovisano na Festivalu knjige Bookstan u Sarajevu.
- Prije nego što se pozabavimo novim izdanjem Vaše knjige Ljubi bližnjega svog: Priča o ratu, osvrnimo se na aktuelni rat i članak koji ste u aprilu ove godine napisali za Washington Post, a nosi naslov ‘Jevrej sam, izvještavao sam o ratovima, prepoznajem ratne zločine kada ih vidim.’ U kojem Vam je trenutku postalo jasno da to što Izrael radi u Gazi nije samoodbrana?
– Kada sam vidio snimke, koje su vidjeli i svi ostali, na kojima civili stradaju pod kišom metaka i bombi, iako je sasvim jasno da je riječ o civilima u Gazi. Posebno snimak žene iz Gaze koja je hodala sa svojim unukom.
– Tako je. Unuk je u ruci držao bijelu zastavu. Bila je to grupa civila koji su pokušavali naći neko sigurno mjesto. Bio je dan, sve se jasno vidjelo. Snajperist je pogodio i usmrtio tu ženu. Takve stvari gledao sam u Sarajevu, ispod prozora moje hotelske sobe u Holiday Innu. Gledao sam to u mnogim dijelovima ove zemlje. Apsolutno i direktno ciljanje osoba koje su očigledno civili. U to nema sumnje.
Kada vidite takvo što, to je ratni zločin. Mnogo toga što se događalo u BiH, događalo se i u Gazi. Bilo je nemoguće ne vidjeti vezu. Napisao sam priču o tome kako sam vidio kada je snajperist pogodio civila u Sarajevu odmah pored hotela Holiday Inn. Snajperist s Grbavice. A onda sam identičnu stvar vidio u Gazi. To je bilo nešto zbog čega sam pomislio: ‘Bože, koliko vam je još dokaza potrebno o činjenju krivičnih djela u ratu?’
- Ali, za razliku od Sarajeva i BiH, ovdje se događa nešto o čemu se nedovoljno izvještava. Izrael zabranjuje rad međunarodnim novinarima poput Vas, koji ste bili u BiH i mogli ste svjedočiti ratnim zločinima. Zabranjuje međunarodnim novinarima da uđu u Pojas Gaze i nezavisno izvještavaju o razaranjima na tom području. U međuvremenu, izraelske snage za nekoliko mjeseci ubile su više od 140 novinara u Gazi, čak i članove njihovih porodica, a ponekad i cijele porodice. Zašto međunarodna novinarska udruženja i svjetski mediji nisu glasni u vezi s tim?
– Trebali bi biti glasniji. Ali nisu ni šutjeli. Komitet za zaštitu novinara i druge organizacije izdavali su saopćenja.
- Saopćenja, ali bez djelovanja.
– Upravo tako. Izdavali su saopćenja. Moglo bi ih biti više i mogla bi biti oštrija. A mogli bi preduzeti nešto što nadilazi izjave, a u domenu je zakonitog. Ali, oni to ne čine i tu ste u pravu. Da je u ovom ratu… Da su ruske snage u Ukrajini namjerno ubile ovoliki broj novinara, ono što biste čuli od američkih i drugih medijskih organizacija bilo bi višestruko glasnije i efikasnije od onoga što smo čuli…
– Uzrok je gotovo previše banalan da bih ga navodio. No, činjenica je da su Amerikanci i Izraelci dugogodišnji saveznici. SAD je podržao Izrael u gotovo svim njegovim akcijama. A žrtve su u ovom slučaju muslimani. To je bilo relevantno i za BiH. Zašto SAD i druge zemlje nisu snažnije reagovale? Da je bosanska vojska napala Beograd, reakcija u svijetu bila bi mnogo drugačija od one koju smo vidjeli kada su Srbi napali Sarajevo. Ključ je u identitetu žrtava i počinilaca, koji su saveznici SAD-a. Mislim da to umnogome objašnjava to što se događa.
- Ipak, kako je to moguće? Svjedoci smo medijske cenzure, kršenja ljudskih prava i prikrivanja informacija o ratnim zločinima, koji se tolerišu duže od devet mjeseci.
– Da, istina je da brojne vlade to tolerišu jer je Izrael njihov saveznik. Ali kada govorimo o pojedinačnim novinarima, doslovno svaki ratni dopisnik koga znam rado bi otišao u Gazu da može. Ali, nemaju ovlasti za to jer izraelska Vlada kontroliše granice, a Vladi SAD-a nije u interesu da vrši pritisak na Izrael u vezi s tim. Izrael je jednostavno u poziciji u kojoj ima moć isključiti iz Gaze apsolutno koga god želi.
Kada sam izvještavao o invaziji na Irak, američka Vlada imala je politiku da u Irak mogu ući samo novinari pridruženi američkoj vojsci i to istovremeno s vojskom. Ali, nekoliko drugih novinara i ja odbili smo raditi tako. U Kuvajtu smo iznajmili vozila i ‘ušuljali se’ u Irak. Situacija na iračko-kuvajtskoj granici bila je haotična u vrijeme invazije. Našli smo način da uđemo. Prerušili smo se u vojnike ili ljude povezane s vojskom.
U Izraelu je to očigledno nemoguće. Niko se ne može provući i ući u Gazu ni s egipatske ni s izraelske strane. Ključni faktor je apsolutna kontrola nad tim granicama. Uspio sam ući u Afganistan 2021. dok su talibani i dalje kontrolisali veći dio zemlje. Situacija je tada bila veoma promjenjiva. To je bilo dok su talibani držali Kandahar. Neuobičajeno je da granica bude pod takvom apsolutnom kontrolom. Novinari su se mogli kretati i Sirijom, ne u područjima koja je kontrolisao Assad, ali u brojnim drugim dijelovima zemlje.
- Ključna uloga medija je informisati i edukovati javnost. U protivnom samo proizvode pristanak, zar ne? Pristanak na ratne zločine, pravdaju ratne zločine, demoniziraju neprijatelja. Znamo to iz knjige Noama Chomskog ‘Proizvodnja pristanka’, gdje je, između ostalog, secirao podjelu na dostojne i nedostojne žrtve, koju smo nedavno mogli vidjeti u tzv. misiji spašavanja. Izraelske snage spasile su četiri izraelska civila, ali su pri tome ubile 274 palestinska civila, većinom žene i djecu. Nismo čuli o toj spasilačkoj misiji koja je završena masakrom. Nismo čuli ništa o tome u zapadnim i izraelskim medijima. Zašto i dalje imamo selektivnu pravdu, selektivnu empatiju, kada ćemo vidjeti moralnu dosljednost i jednako vrednovanje svih ljudskih života?
– Jesmo li ikad to vidjeli? Nažalost, odgovor je ne. Da li vlade…. Zaboravite na američku vladu, odaberite bilo koju drugu. Prekrijte oči i stavite prst na kartu svijeta. Je li vlada zemlje koju ste odabrali moralno dosljedna? Odgovor će najvjerovatnije biti ne, jer je na svijetu veoma malo takvih vlada.
- Ni Bosna i Hercegovina nije bila izuzetak. Citirat ću dio iz Vaše knjige: ‘Ono što se dogodilo u Bosni nije nikakav balkanski horor-šou nego nasilni proces raspada države pod palicom političkih manipulatora.’ Svjedoci smo da se to može dogoditi svakoj zemlji, u datim okolnostima, kada manipulatori stvore priliku da ‘probude’ divlju zvijer. Ko su ti manipulatori o kojima govorite?
– Manipulatori su većinom politički akteri, bili izabrani ili ne. To su ljudi na koje sam mislio. U kontekstu bivše Jugoslavije to su očigledno poznata imena, poput Miloševića, Tuđmana, ali i Šešelja i drugih. Mislim da Šešelj tada nije ni bio izabran na funkciju, ali jedan je od njih. To nisu samo ljudi na najvišim pozicijama, ali kada govorim o manipulatorima mislim na ljude u politici. Ne želim zvučati naivno kada ovo kažem, naravno da obični ljudi znaju biti zli jedni prema drugima, ali oni ne žele ratovati. Zato što…
- Morate ih na prevaru uvući u rat, kako je rekao Assange.
– Treba ih prevariti, uvjeriti, uplašiti ili prijetnjom natjerati u rat. Biti u rivalstvu i svađati se sa susjedom normalno je ljudsko ponašanje. Ali osnovati oružanu jedinicu, kreirati povod za rat, izbrisati s lica zemlje susjede, čak i ljude koji vam nisu susjedi, koje nikad ranije niste sreli i uopće ne žive blizu vas, to nadilazi želje običnih pojedinaca. Politički manipulatori pokreću taj proces, guraju ga naprijed i iskorištavaju sve naše ranjivosti.
- Manipulatori bi, dakle, bile države, vladajući režimi…
– Svaki propagandist. Ranije smo razgovarali o novinarstvu. Ne bih ih nazvao novinarima, ali postoje ljudi koji imaju pristup medijima i objavljuju materijal koji širi mržnju. Oni su dio toga i učestvuju u stvaranju toksične atmosfere. Miloševiću je bilo veoma važno da ima kontrolu nad medijima u Srbiji. To je bio ključni alat. Hutuima u Ruandi bilo je veoma važno da kontrolišu, prije svega, radiostanice, kako bi proveli genocid. Mediji koji su pod kontrolom države i koriste se u političke svrhe, a u njima nisu zaposleni novinari nego provokatori, također su dio problema.
- Ako se ne varam, Clintonov biograf rekao je novinaru Frontlinea: ‘Ako pogledate Bosnu, vidjet ćete cijelo predsjedništvo.’ Ako sada pogledamo Gazu, hoćemo li vidjeti cijelu američku administraciju? Bosna je ipak imala Billa Clintona. Koga imaju Palestinci? Vidjeli smo predsjedničku debatu Bidena i Trumpa, koja je više ličila na nadmetanje u tome ko će dati veću podršku Izraelu. Riječ ‘Palestinac’ upotrijebljena je samo jednom, i to kao uvreda. Šta nam to govori o SAD-u?
– Govori nam nešto veoma tužno i tragično, a to je da elite dviju velikih stranaka u SAD-u nisu zainteresovane za spašavanje Palestinaca, čemu su se ljudi nadali s obzirom na to da je američka Vlada, iako veoma kasno, na neki način pomogla Bosni. Ne samo da im neće priskočiti u pomoć nego će nastaviti podržavati napore za ugnjetavanje i ubijanje tog naroda. Za mene je to još gora situacija od one koju smo vidjeli u Bosni.
Američka Vlada, prema kojoj sam bio izuzetno kritičan za vrijeme rata u Bosni, kao i u knjizi koju sam napisao, jer se držala postrani, izmišljajući izgovore, iako je znala da se u Bosni provodi genocid, sada aktivno učestvuje u tome. Pretpostavljam da me to ne bi trebalo iznenaditi. Vlade Izraela i SAD-a dugogodišnji su partneri. Ali ovo što se događa još više obeshrabruje od onoga što sam vidio u Bosni. A tada sam bio prilično obeshrabren nemoralnim stavom moje zemlje.
- Postoji još jedno zabrinjavajuće pitanje kada je riječ o SAD-u. Zastupnički dom SAD-a nedavno je usvojio amandman koji zabranjuje upotrebu podataka o broju mrtvih koji dolaze iz Gaze. Negirali su broj ubijenih. Pojedini američki zvaničnici ovo nazivaju institucionalnim negiranjem genocida. Samo da podsjetimo čitaoce, WikiLeaks je objavio dokument koji otkriva činjenicu da je broj ubijenih civila u Afganistanu za 15.000 veći od onoga koji je objavljen. Vidimo li ovdje isti obrazac s negiranjem i umanjivanjem broja mrtvih u Gazi?
– Da, to je sigurno… Zapravo, stvar je u tome… Ako gledate brifinge State Departmenta, vidjet ćete da ih vode veoma pametni pojedinci koji govore u ime američke Vlade. Oni sve izvrću. Neće reći: ‘Taj broj apsolutno je netačan. Ovo je tačan broj.’ Oni ne poriču nužno određeni broj nego kažu: ‘Nijedan od ovih brojeva nije tačan. Ne znamo pravi broj.’ To je očigledno oblik poricanja, ali dovoljno su pametni…
- Ali te brojeve su potvrdile međunarodne agencije i institucije poput UN-a. Zašto je onda tako problematičan?
– Problematično je priznati toliki broj civilnih žrtava, posebno kada je riječ o djeci. I istovremeno reći da ćete i dalje opskrbljivati oružjem režim koji je odgovoran za to. Jednom kada se uključite u agresiju, u ratnu agresiju, morate poreći njene posljedice. Kako biste inače opravdali njen nastavak? Nema zadovoljstva u tome kada vidite kako se vladini zvaničnici okupljaju i otvoreno lažu do te mjere da im je privatno možda i neugodno zbog toga. To nam ne pruža zadovoljstvo, jer ne mijenja baš ništa. Politika se nastavlja.
- Nedavno su održani izbori za Evropski parlament. Vidimo da Evropa skreće krajnje udesno. Čini se da ponovno proživljavamo 1930-e, kada su fašističke vlade bile u usponu. S druge strane, svjedoci smo urušavanja svjetskih institucija formiranih nakon Drugog svjetskog rata s ciljem očuvanja globalnog mira i ljudskih prava. Uz uspon fašizma s jedne i narušavanje mirovnog konsenzusa s druge strane, tonemo li u zlokobnu dimenziju, kako ste je nazvali? Ili će prevladati bolji anđeli naše prirode?
– Zaista je malo vjerovatno da ćete dobiti opkladu ako stavite novac na trijumf boljih anđela naše prirode. Da. Podsjetili ste me na… Čudno je kada napišete knjigu, a onda vam 30 godina kasnije neko citira njene dijelove. Nisam razmišljao o upadanju u zlokobnu dimenziju o kojoj sam pisao. Podsjetili ste me na to. Da, osjećaj je svakako takav. Tako i izgleda. U mojoj zemlji, SAD-u, svakog dana dogodi se nešto još gore nego prethodnog. Vrhovni sud jučer je donio užasavajuće presude.
Da, svakako živimo u manje sigurnom svijetu, u pogledu demokratije i obaveza prema ljudskim pravima nego što je to bio slučaj prije godinu ili pet godina. To je strašno. Ali ko zna šta će se dogoditi. Znate, ne možete to predvidjeti. Postoji toliko mnogo načina na koje pametni i snažni ljudi mogu djelovati. Možda ne mogu istog trenutka promijeniti situaciju tako da sve odjednom bude dobro, ali možda se mogu malo odmaći od zlokobne dimenzije kojoj se približavamo, tako da za 10, 20 ili 30 godina krenemo u potpunom drugom smjeru i učinimo svijet boljim mjestom za životom. Ako ne uspijemo odmah u potpunosti ispraviti situaciju, to je sasvim u redu. Možemo čekati potpuni uspjeh. Sada samo trebamo učiniti sve što možemo kako bismo se pobrinuli da prestanemo tonuti.
