Sjećam se, neki dan, jednog dječaka kojeg sam srela tek u autobusu, dok sam se vraćala kući iz srednje škole. Svaki školski dan, ali samo na povratku iz škole. Imao je bujnu kovrdžavu kosu do ušiju koja je izgledala kao uredno podšišani grm, velike smeđe oči i mladež iznad usne. Bio je, na neki način, djevojački lijep i vrlo brzo bi mi se nasmiješio, čim bi me vidio na vratima autobusa. U početku mi je bilo neugodno i pokušao bih to izbjeći, u svakom smislu, ali 90-te nam nisu dale mnogo mogućnosti da se krećemo autobusom koji je prevozio tri puta više putnika nego inače. Uvek bismo se složili da budemo blizu jedno drugom, oči u oči.
Osim srama, sećam se da sam bila i iznenađena, jer se pored osmeha na njegovom licu videla i radost. Bez riječi, bez pozdrava glavom ili rukom, samo veliki osmijeh.
Peti put kad sam ga vidio, bilo mi je i simpatično i smiješno u isto vrijeme, a put do kuće smo proveli smijući se glasno i tiho, kao da smo sami, a ne svjedoci desetina ljudi koji stoje jedni drugima na glavama, guraju jedni druge, negoduju i žale na cijeli svijet i sudbinu gada.
Kao da je znao da će mi samo on ostati u sjećanju, pa se toliko trudio da me pogleda u oči i nasmije bez riječi, bez pokreta i bez dodira.
Ne sećam se dana bez struje i grejanja, ni prodavaca benzina u kantama na ulici, ali se sećam njega, kako me je gledao smešeći se, kao da je bilo juče.
Sjećam se tog neobičnog osjećaja posebnosti, postojanja. Kad je bilo dovoljno samo ući u autobus. Radost je bila zagarantovana.
Danas sam van garancije probala da napravim kore za lazanje na novoj masini za testenine, ali mislim da su mi pretanke.
Čvrsto odlučivši da isto uradim za ručak, posvećujem se kuvanju nadjeva dok slušam Vivaldija i Četiri godišnja doba.
A za Vivaldija – garantujem!
