Looking Beyond Behavior – Ženske eVijesti

Samostimulirajuća ponašanja se često povezuju s autizmom, ali u stvari, ova ponašanja su dio šireg ljudskog iskustva. Od djetinjstva pa nadalje, svi se bavimo samoumirujućim ili senzornim ponašanjem koje nam pomaže da se krećemo kroz naše emocije i okolinu.

Beba koja se lagano ljulja ili se igra prstima prirodni su načini istraživanja svijeta i pronalaženja utjehe. Kako rastemo i sazrijevamo, ovi oblici samoregulacije često prelaze u različite navike, poput igranja nakitom, šaranja ili vrpoljenja tijekom dubokog razmišljanja. Čak i kao odrasli, možemo lupkati nogom kada smo nestrpljivi, vrtjeti kosu kada nam je dosadno ili bubnjati prstima kada se koncentriramo.

Ipak, u prisustvu kliničke dijagnoze, stimming se često opisuje kao ponašanje koje treba smanjiti ili eliminisati. Ovo uokvirivanje je stavilo nepotreban pritisak na roditelje, staratelje, pa čak i profesionalce da pokušaju da “isprave” ponašanje koje možda uopće ne treba ispravljati. Istraživanja nastavlja da pokazuje da je naše razumijevanje podsticanja ograničeno i da postoji malo konzistentnih dokaza koji podržavaju intervencije osmišljene da ga potisnu. Sve više autistične žene, istraživači i zagovornici pomažu u promjeni ove perspektive naglašavajući duboko značajne uloge koje stimuliranje može imati, dok nas podsjećaju da to može biti nešto što treba poštovati, a ne izbrisati.

Ove jednostavne, ritmične radnje nisu znakovi nečega “pogrešnog”, već nježni podsjetnici na to kako naša tijela instinktivno traže ravnotežu i mir. Stimming, u svim svojim oblicima, odražava našu zajedničku potrebu za uzemljenjem, izraz veze između tijela i uma.

Iako neki oblici stimminga povremeno mogu ometati svakodnevne aktivnosti ili učenje, a određena ponašanja poput udaranja glavom mogu uzrokovati štetu i mogu zahtijevati dodatnu njegu ili podršku, važno je razumjeti da samo stimuliranje nije „loše“. To je oblik komunikacije i samoregulacije koji zaslužuje saosjećanje i poštovanje. Gledanje ovih ponašanja kroz sočivo empatije može dovesti do bolje podrške neuroraznolikim pojedincima da se izraze sigurno i autentično.

Značajan prvi korak ka empatičnom razumijevanju i prihvaćanju stimulacije je razmišljanje o načinima na koje se pojedinci samoumiruju. Prepoznajući vlastite regulatorne navike, možemo se više prilagoditi različitim oblicima koje samoumirivanje može ispoljiti kod drugih i biti prijemčiviji za potrebe i poruke koje ova ponašanja mogu izraziti.

Auditory Stimming: Pojedinci koji pokazuju slušno stimuliranje slušaju iste zvukove, pjesme, riječi ili niz zvukova iznova i iznova. Neka uobičajena ponašanja slušnog stimuliranja uključuju:

Klikanje ili kuckanje objekata za stvaranje zvukova

Pljeskanje ili pucketanje prstima

Pevuši ili peva istu melodiju

Reprodukcija pjesme pri ponavljanju

Slušanje bijelog šuma, poput zvukova kiše

Slušanje istog dijela videozapisa ili filma na ponavljanju

Oralno & Olfactory Stimming: Ukus i miris su dva naša najvitalnija čula, a na osnovu njihove lokacije, nije iznenađenje da su povezani. Jaki okusi, mirisi, žvakanje, njuškanje i grickanje privlače pažnju mozga i mogu pružiti osjećaj olakšanja i fokusa. Oralno i olfaktorno ponašanje može uključivati:

Njuškanje objekata više puta

Traženje jakih mirisa poput markera, benzina, sirćeta ili parfema

Grickanje noktiju ili drugih predmeta

Žvakanje ili sisanje stvari kao što su olovke, nakit, rukavi i kragne košulje

Sisanje obraza, jezika, usana ili prstiju

Pravite ponavljajuće pokrete ustima, poput puhanja u maline

Traženje hrane specifične teksture poput hrskave, žvakaće ili meke

Tactile Stimming: Taktilno stimuliranje pokriva širok raspon ponašanja povezanih s dodirom, teksturom i pritiskom. Naš osećaj za fizički dodir je veoma važan jer različite teksture mogu da izazovu različita osećanja. Primjeri taktilnog stimminga uključuju:

Trljanje ruku jedna o drugu ili duž površina

Maženje ili igranje sa kosom

Zgužvani papir

Igranje sa igračkama za stimulaciju

Uvrtanje stvari kao što su kacige, pertle ili komadi tkanine

Pritiskanje ruku u tijelo ili različite površine

Korištenje ponderiranih ćebadi ili kompresione odjeće

Tražite čvrste zagrljaje ili stezanje jastuka

Vestibularni i proprioceptivni stimming: Ovo su među najčešćim oblicima stimminga kod autizma. “Vestibularni” se odnosi na naš osjećaj ravnoteže, dok se “proprioceptivni” odnosi na našu orijentaciju u prostoru oko nas. Ova osjetila nam pomažu da se osjećamo utemeljeno, stabilno i sigurno u svom okruženju. Proprioceptivno i vestibularno stimuliranje obično uključuje:

Ljuljanje naprijed-nazad

Ljuljanje, kao na senzornom zamahu

Vrti se u krug

Skakanje ili poskakivanje

Koračanje ili trčanje naprijed-nazad

Hodanje na prstima

Visual Stimming: Ova vrsta stimminga se oslanja na vid. Ljudi koji koriste vizuelni stimming često smatraju da senzorno osvetljenje i specifični vizuelni efekti umiruju. Uključuje fizičke pokrete očiju, kao i gledanje svjetla, boja i efekata. Neka ponašanja uključuju:

Gledanje ponavljajućih pokreta, kao što je ventilator na stropu, screensaver ili fidget spinner

Gledanje u određene objekte tokom dužeg vremenskog perioda

Zureći u šarena, sjajna, trepćuća svjetla

Pomeranje očiju napred-nazad

Brzo treptanje

Ukrštanje i odvajanje očiju

Fiksiranje na uzorke, boje ili zamršene dizajne

Vocal Stimming: Ovo je slično slušnom stimulisanju, ali čulni izraz se više odnosi na zvukove koji se proizvode i kako se osećaju, a ne na to kako zvuče. Vokalno i verbalno stimulisanje pokriva širok spektar ponašanja zasnovanih na buci, uključujući:

Pravljenje pucketanja ili zvižduka

Pevuši ili peva

Režanje, gunđanje i drugi grleni zvukovi

Pravljenje iznenadnih glasnih zvukova, poput vike ili vikanja

Šaputanje ili mrmljanje

Ponavljanje životinjskih zvukova

Ponavljanje iste riječi ili fraze

Oponašanje tuđih glasova

Govoreći pevačkim glasom

Pružanje dosljednih mogućnosti za smislen senzorni unos tijekom dana, kao što je pristup aktivnostima pokreta kao što su skakanje, hodanje ili trčanje, može podržati samoregulaciju i, za neke pojedince, može prirodno smanjiti intenzitet ili učestalost određenih samostimulativnih ponašanja. Jednako je važno odvojiti vrijeme da se shvati svrha koju ova ponašanja služe. Promišljena analiza osnovnih senzornih, emocionalnih ili komunikacijskih potreba može pomoći porodicama, školama i poslodavcima da odgovore na načine koji poštuju pojedinca, a ne potiskuju njihovo izražavanje. Konačno, balansiranje potreba doma, škole, posla i okruženja u zajednici sa pravom pojedinca na samoregulaciju je od suštinskog značaja za podsticanje blagostanja, autonomije i inkluzije.

O autoru: Jackie Pilgrim je kolega with Pristupačnost Loreen Arbus je osnovni programstipendija stvorena sa Ženskim eVijestima za obuku žena sa invaliditetom za profesionalne novinarke kako bi mogle pisati, istraživati ​​i izvještavati o najvažnijim pitanjima koja utiču na zajednicu osoba sa invaliditetom.