Iako je crnogorski kantautor bio jedno od najvećih imena na regionalnoj sceni, povlačenje s glazbene scene u većini slučajeva sa sobom povlači i posljedice, a ona najočitija je da će vrijeme učiniti svoje i da će vas plašt anonimnosti s vremenom učiniti teško dostupnim novim generacijama i prosječnom slušatelju.
Novi život starih pjesama
To se iz nekog razloga nije dogodilo u Šobićevu slučaju. Internet ga je, možda zbog prirode njegova odlaska, a možda zbog nečeg desetog, dočekao kao kultnu ličnost jugoslavenske scene. Dovoljno je baciti pogled na brojke na YouTubeu i lako biste mogli steći dojam da je riječ o čovjeku koji je popularan kao, ako ne i popularniji od velikana ovdašnje scene kao što su Arsen Dedić ili Branimir Štulić.
Ipak, ne radi se o čovjeku koji je uživao istu razinu popularnosti. Štoviše, gotovo trideset godina bio je potpuna nepoznanica za bilo koga osim najvjernije fanove. Tim više jer iza sebe ima samo dva albuma.
Prvi hitovi
Rođen je 7. siječnja 1956. godine u Nikšiću, gdje je i odrastao i završio srednju školu. Srednjoškolski dani ujedno su i vrijeme kada je počeo glazbeno djelovati. Nakon srednje škole, Šobić upisuje turizam u Dubrovniku, a u tom periodu počinje i ozbiljnije djelovati te privlači pažnje na brojnim festivalima na kojima nastupa.
Na Omladinskom festivalu u Subotici, gdje su svoje prve korake, između ostalih, učinili Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Josipa Lisac i Kemal Monteno, Šobić je proglašen “najvećim otkrićem” Omladine 1975.
Nadahnut studentskim životom, stvara svoje prve hitove, 1975. godine objavljuje prvu pjesmu “To sam ja”, koja u to vrijeme u privatnim studentskim dubrovačkim krugovima dobiva status studentske himne, a godinu dana kasnije na glazbenom festivalu Omladina 76 osvaja drugo mjesto s pjesmom “Daj nam neba”.
Vrhunac karijere
Put ga kasnije vodi u Sarajevo, gdje je doživio i vrhunac karijere.
U suradnji s klavijaturistom Gaborom Lengyleom i studijskim glazbenicima snimio je albume “Ožiljak” i “Umjesto gluposti” koji mnogim mlađim slušateljima možda spadaju među kultne albume s ovih prostora, ali velik dio njih vjerojatno nije upoznat s činjenicom da je drugi album imao platinastu tiražu, što nije pošlo za rukom ni mnogim glazbenicima o kojima mase danas znaju mnogo više nego o Šobiću.
Zanimljivo je spomenuti i da je platinasti “Umjesto gluposti” nastao u samo nešto malo više od dva tjedna i osvojio radio stanice. To je još veći uspjeh ako u obzir uzmemo to da je album nastajao u vrijeme buđenja novog vala, a Šobić je predstavljao zvuk sedamdesetih koji je polagano napuštao studentariju i prepuštao mjesto daleko bučnijim nasljednicima.
No njegova jednostavnost i neposrednost učinila ga je glazbenikom koji je nadrastao žanrovske podjele. Edo Maajka samo je jedan od glazbenika na kojeg je Šobićev opus ostavio neizbrisiv trag.
“Otkrio mi ga je brat kad sam imao oko deset godina. Zapravo, nije to bilo otkrivanje nego više slušanje onoga što je buraz slušao s ekipom. Te su mi pjesme brzo ulazile u uho. Ponovo sam naletio na njega u Zagrebu na kazeti, a kasnije sam kupio i ploču. Šobić vrlo jednostavno barata riječima, pravi je majstor teksta i minimalizma. S malo kaže jako puno. On je uz još mnoge druge koje sam slušao u svom odrastanju utjecao na moj izričaj i moje pisanje, nije imao najveći utjecaj, ali ga je bilo i ima ga u meni”, rekao nam je Edo.
Bijeg od javnosti
Sve ovo dalo mu je vjetar u jedra i Šobić je započeo s radom na trećem albumu naziva “Barutana ljubavi”, ali usred snimanja dogodila se tragedija. Njegova sestra Šeherezada preminula je od raka, a Šobić se povukao. Kao što je to slučaj i s mnogim drugim glazbenicima koji su se sklonili od javnosti i o njemu su krenule raznorazne teorije i naklapanja.
Neki su tvrdili da je postao pastir, drugi da je umro, a ostali su jednostavno zaboravili na njega. Iako ne treba pretjerivati i govoriti o potpunoj anonimnosti, činjenica jest da su ga mlađe generacije “otkrile” zahvaljujući YouTubeu i ubrzo je iznova stekao kultni status kakav je nekoć imao. Nešto poput junaka hvaljenog dokumentarca “Searching for Sugar Men”, Šobić je zahvaljujući YouTubeu postao balkanski Sixto Rodriguez, kultni glazbenik koji je unatoč svim preprekama na kraju ipak dobio zasluženi status.
Društvene mreže i online servisi ujedno su i pravi blagoslov jer za reizdanja njegovih albuma ne bi se imao tko pobrinuti. Diskoton, za koji je izdao oba albuma, nestao je u vihoru rata, a s njim i svaka mogućnost da albumi dožive kvalitetno reizdanje.
“Veliki povratak”
Ono o čemu se godinama kasnije pričalo jest da je svoj nedovršeni album odlučio snimiti u studijima od Mađarske, preko Austrije pa sve do Italije, ali pokazalo se da priče nisu točne. Njegov prijatelj Ibrica Jusić najavio je i veliki povratak, baš kao i mediji u Crnoj Gori, ali ponovno, pokazalo se da su napisi netočni.
U moru poluistina i legendi, ispada da gotovo svatko ima neku svoju priču koju je čuo o ovom misterioznom glazbeniku.
“Čuo sam da mu je nekoliko izvođača dolazilo kući s čekovima ili u nekim varijantama s torbicama punim love. Željeli su po neku od njegovih neobjavljenih pjesama, a ti isti bi naravno onda pričali o čitavim bilježnicama neobjavljenih hitova i bisera”, ispričao nam je Edo.
Nažalost, oni manje optimistični novinski naslovi ujedno su bili i najtočniji. Naime, u siječnju 2013. preživio je moždani udar koji mu je onemogućio komunikaciju, ali njegov rođak Vanja Radovanović medijima je tada rekao da se Šobić dobro oporavlja.
Vlada Crne Gore prošle mu je godine dodijelila status istaknutog kulturnog stvaratelja, a Šobić se na dodjeli i pojavio. No, budući da je fikcija zanimljivija od stvarnosti, a kulturne rubrike malo tko čita, o Šobiću se i dalje priča kao o jednoj od najvećih enigmi regionalne scene.
No, tako je to s velikanima.
