Ako vam se kombiniranje kruha i krompira s mesom čini toliko prirodnim da ne možete prihvatiti ni pomisao da je takva kombinacija namirnica loša, savjetujem vam da pažljivo pročitate ovaj tekst. Mnoge od naših najstarijih navika su nezdrave i treba ih promijeniti, ne zbog trenda ili hira, već iz uvjerljivog razloga. Loša kombinacija namirnica, kao i loš izbor namirnica, mogu opteretiti naš probavni sistem i štetiti našem zdravlju – kažu danas fiziolozi nakon brojnih naučnih studija objavljenih na tu temu. Zato ću u nastavku objasniti zašto je to tako i koje kombinacije namirnica treba izbjegavati.
Reč nauka
Teorija dijetetike zasniva se na hipotezi da neadekvatna apsorpcija hrane uzrokuje degeneraciju tkiva i da za savršen metabolizam, ne smijete kombinirati hranu bogatu škrobom sa hranom bogatom istim obrokom proteini odnosno masti. Naravno, nemoguće je ne kombinovati proteine i ugljikohidrati u istom obroku. Praktično sva hrana sadrži malo proteina, ugljikohidrata ili masti. Međutim, obrok može biti pretežno proteinski ili pretežno ugljikohidratni.
Mnogi se fiziolozi danas slažu da kombinacija hrane bogate proteinima i škrobom inhibira apsorpciju svih nutritivnih faktora hrane i rezultira nepotrebnim opterećenjem za cijeli probavni sistem.
Poznato je da su mnoge bolesti rezultat nedostatka određenih bitnih faktora u ishrani – vitamina i minerala. Ovi nedostaci dovode do degeneracije određenih tkiva, a ta degeneracija rezultira gubitkom otpornosti. Infekcije nas tada napadaju i izazivaju bolest. Nije dovoljno imati esencijalne elemente u hrani koju jedemo – naše tijelo ih mora iskoristiti, moraju biti dostupni našim tkivima.
Zbog toga je moguće jesti velike količine dobre hrane i ne imati koristi od toga, ako u isto vrijeme jedemo drugu hranu koja ometa pravilnu probavu hrane koja sadrži vitamine i minerale. Evo primjera: kada sir, koji je bogat kalcijumom, stigne do našeg tankog crijeva, gdje se odvija alkalni proces probave, tada će nam vrlo malo tog kalcija biti dostupno. Zašto? Kalcijum u alkalnom okruženju postaje neupijajući – proći će kroz creva i ostaviti naše telo neiskorišćenim! Bez obzira koliko sira jedete, i dalje možete patiti od nedostatka kalcijuma – ako se kalcijum ne apsorbuje. Ali ako ova hrana uđe u tanko crijevo kada je prisutna kisela sredina, veći dio kalcijuma će se potrošiti. Očigledno, moramo se pobrinuti da naše tanko crijevo bude kiselo, a ne alkalno kada jedemo sir. Ali kako? Odgovor je jasan i neosporan: tako da ne jedete hranu bogatu ugljikohidratima u isto vrijeme.
Kada jedemo ugljikohidrate (škrob i šećere), naše tanko crijevo postaje alkalno i stvara se stanje u kojem se ne mogu iskoristiti bitni faktori iz drugih namirnica.i. Ti isti ugljikohidrati mogu ometati probavu određenih proteina u samom želucu, a djelomično probavljena proteinska hrana zapravo postaje toksična tvar. Istraživanja su otkrila da se proteini mogu razgraditi nepotpunom probavom u velike proteinske molekule koje se mogu apsorbirati u cirkulaciju kao makromolekule, koje zatim pokreću kaskadu imunoloških reakcija koje mogu uzrokovati simptome i bolesti. Umjesto da se razgrade na manje molekule (aminokiseline), proteini koji se konzumiraju s ugljikohidratima zapravo mogu, zbog nepotpune probave i apsorpcije u našim tkivima, postati toksični, kao što su amini koji izazivaju alergije i mogu biti toksični.
To su dvije izrazito različite vrste probave: probavne smetnje zbog proteina (meso, riba, jaja i sir) iaalkalna probava ugljikohidrata (šećeri i skrob).
Svi fiziolozi se slažu da se proteini uglavnom probavljaju u želucu, uz pomoć želudačnog soka, koji reagira kiselo. Jedna od najvažnijih komponenti želudačnog soka je hlorovodonična kiselina. Drugi važan sastojak želudačnog soka je pepsin, koji razgrađuje proteine samo u kiseloj sredini. Drugim riječima, želudac mora biti kiseo da bi probavio protein.
Ugljikohidrati se, s druge strane, ne probavljaju u želucu, već se uglavnom probavljaju u tankom crijevu, uglavnom kroz lužnate sekrecije pankreasa. Jedan od najvažnijih sastojaka ovog procesa je amilaza, koja razgrađuje škrob samo u alkalnoj sredini. Na putu kroz želudac do tankog crijeva, ugljikohidrati ne samo da inhibiraju lučenje hlorovodonične kiseline u želucu, već se tamo spajaju i sa dijelom slobodne hlorovodonične kiseline.
Masti idu drugačijim putem – napuštaju želudac uglavnom nepromijenjene i nakon ulaska u tanko crijevo izazivaju pražnjenje žuči iz žučne kese u tanko crijevo. Žuč emulgira masti i oslobađa masne kiseline, koje mogu neutralizirati lužnate sekrecije u tankom crijevu. Ako se ove masne kiseline stvaraju u crijevima dok se tamo probavljaju ugljikohidrati, neutralizirat će se alkalni sekret koji je dio probave ugljikohidrata, a djelovanje amilaze će biti inhibirano. Nesvareni ugljikohidrati će ostati slobodni za fermentaciju i stvaranje plina.
Shutterstock.com
Namirnice koje ne treba kombinovati
Sljedeća pravila su izvedena iz ovih naučnih otkrića, koja su logična i fiziološki ispravna.
Pravilo 1
Nemojte kombinovati čiste masti (maslac, kajmak, slanina) sa škrobnom hranom (krompir, pirinač, testenina, hleb, žitarice, slatkiši) ni u jednom obroku.
Ako jedete prvenstveno ugljene hidrate u svom obroku, nemojte jesti masti. Ako za ručak imate krompir i slatki desert, nemojte stavljati puter ili kremu na krompir. Slično, ako jedete masnoće, nemojte jesti ugljene hidrate. Ako jedete slaninu ili jaja za doručak, nemojte jesti žitarice ili kruh.
U prošlosti su mnogi liječnici nesvjesno prakticirali ovo pravilo, savjetujući pacijente da uklone sve masti i škrobnu hranu ili ih značajno ograniče. Ovo je očigledno dobro funkcionisalo, jer pacijenti koji nisu jeli ni jedno ni drugo nisu mogli da kombinuju čistu masnoću i škrobnu hranu. Ali uz ograničenje masti uvijek je postojala ozbiljna opasnost od nedostatka esencijalnih vitamina topljivih u mastima i masnih kiselina. Ni masnoća ni škrob ne bi trebali biti eliminirani ili ograničeni na osnovu toga. Jednostavno ih jedite u različito vrijeme.
Primitivni ljudi prošlih miliona godina nikada nisu jeli masti sa ugljikohidratima, jer je hrana sadržavala masti u životinjskom mesu, koje ne sadrži ugljikohidrate. Kako je čovjek evoluirao, nije morao variti mast i škrob u istom obroku, tako da nikada nije razvio takav mehanizam, koji nemamo ni danas.
Savjet
Jedite masnoće uz meso ili sa bilo kojim drugim proteinom – ribom, jajima ili sirom. U stvari, uz meso treba jesti masnoće, jer ne samo da dobro idu, već moraju!
Budući da se proteini uglavnom probavljaju u želucu, a pepsin djeluje samo u kiseloj sredini, kada pepsin i bjelančevine uđu u tanko crijevo, ako se tamo istovremeno probavljaju masti i oslobađa se dovoljno masnih kiselina da zakiseli crijeva, djelovanje pepsina će se produžiti, a probava proteina će trajati duže. Kombinujte u sebi: masti sa proteinima u kiseloj sredini!
Ugljikohidrati su druga priča. Ugljikohidrati (škrob i šećeri) se probavljaju u alkalnoj sredini. Naravno, ako se bilo koja kiselina kombinira s ugljikohidratima, ona će imati tendenciju da neutralizira alkalne probavne sokove koji su im potrebni. Što je sredina kiselija, to će biti potrebno više lužnatog izlučivanja kako bi se kiselina neutralizirala prije nego što počne variti ugljikohidrate.
Pravilo 2
Nemojte kombinirati kiseline i ugljikohidrate.
Nemojte uzimati sok od pomorandže, limunov sok, sok od grejpfruta ili sirće sa bilo kojim obrokom koji takođe sadrži mnogo skroba i šećera. Ako ste imali problema sa sokom od pomorandže, probajte samo sa slaninom i jajima.
Treba, naravno, imati na umu da mnogi zdravi ljudi kombinuju sok od narandže i škrob bez osjećaja nelagode ili znakova probavne smetnje. Ali svaki put kada čovjek spoji kiseline i škrob, stvara probleme s probavom, dobiva manje hranjivih tvari iz hrane i šteti sebi. Tijelo ima izvanrednu sposobnost prilagođavanja na najstrašnije liječenje. Čuli ste da mnogi ljudi uzvikuju: “Mogao bih da jedem nokte i da se ne povredim.” Nekoliko godina kasnije, vjerovatno imaju probavne smetnje.
Shutterstock.com
Pravilo 3
Nemojte kombinovati hranu bogatu proteinima (meso, riba, jaja ili sir) sa hranom bogatom skrobom (krompir, žitarice, hleb, slatkiši) u istom obroku.
Ova zabrana se zasniva ne samo na opsežnim kliničkim nalazima, već i na zdravoj fiziologiji. Hajde da razmotrimo dokaze. Znamo da je proteinima potrebna kiselina da bi se probavili u želucu. Znamo da je ugljikohidratima potrebna alkalija da bi se probavili u tankom crijevu. Šećeri inhibiraju lučenje hlorovodonične kiseline u želucu. Takođe, šećeri se kombinuju sa slobodnom hlorovodoničnom kiselinom u želucu. Oba ova dejstva, smanjujući količinu hlorovodonične kiseline u želucu, ometaju probavu proteina, kojima je ta kiselina potrebna. Suprotno tome, ako se protein probavlja u želucu i tamo ima više kiseline sa kojom se šećer može kombinirati (apsorbirati i transportirati u tanko crijevo), tada će biti potrebno samo toliko više lužnate sekrecije iz pankreasa da neutralizira višak kiseline prije nego što može djelovati na šećer. Isto važi i za skrob, koji je potencijalni šećer. Ne samo da šećeri ometaju varenje proteina, već proteini otežavaju probavu šećera!
Loše posljedice ovog zlostavljanja nisu uvijek vidljive odmah. Varenje u mladosti karakterizira lučenje obilnih količina probavnih enzima, ali nepravilno kombiniranje hrane predstavlja dodatno opterećenje, pa ako iscrpimo ovo obilje, probava će očito biti poremećena u srednjoj odrasloj dobi. Neki pojedinci možda neće razviti uznemirujuće simptome, ali probava će i dalje biti kemijski nepotpuna. To doprinosi sve većem nedostatku hranljivih materija koje dobijamo iz hrane, što zauzvrat dovodi do veće degeneracije tkiva. Manji poremećaji se direktno stvaraju, povećava se vjerovatnoća ozbiljnih bolesti i postavlja se još jedna prepreka da možemo živjeti punim, dugim životom blistavog zdravlja. A oni koji su trenutno savršenog zdravlja neka obrate pažnju na ovo.
Gotovo sve namirnice sadrže neke elemente škroba i neke elemente proteina. Meso sadrži ugljikohidrate, ali u obliku glikogena, koji se razlikuje od ostalih ugljikohidrata. To je ugljikohidrat koji je životinja pojela, a zatim metabolizirala i uskladištila u svojim mišićima. Malo, ako uopšte ima, potrebno je varenje s naše strane da bi ovaj šećer bio spreman za apsorpciju – spreman je za apsorpciju čim se oslobodi od proteina mesa. Slično tome, količina proteina u škrobnom povrću je zaista mala, a zbog svoje zanemarljive količine ne predstavlja nikakve probavne poteškoće koje nastaju kombinacijom velikih količina koncentriranog proteina sa koncentriranim škrobom. Međutim, kombiniranjem hrane s visoko koncentriranim proteinima i škrobom, urušavamo proces probave i cjelokupno zdravlje.
Shutterstock.com
Šta da radimo?
• Prije svega jedite sve vrste ribe, jaja, lisnato povrće, agrume i bobičasto voće, meso (više ćuretine i piletine, manje crvenog mesa), kao najsigurniji način da izbjegnete nedostatak makronutrijenata i mikronutrijenata.
• Nemojte kombinovati čiste masti (maslac, pavlaka ili slaninu) sa proizvodima koji imaju visok sadržaj skroba (krompir, žitarice, hleb, kolači ili slatkiši) ni u jednom obroku.
• Nemojte kombinovati kiseline (sok od citrusa, sirće) sa proizvodima koji imaju visok sadržaj skroba ni u jednom obroku.
• Nemojte kombinovati proizvode sa visokim sadržajem proteina (meso, riblja ikra, sir) sa proizvodima sa visokim sadržajem skroba ni u jednom obroku.
• Slobodno jedite masti sa proteinima i kiselim rastvorima.
• Budite sigurni da jedete dovoljno proteina bez straha da ćete jesti previše, osim ako imate kontrolu nad apetitom ili specifično zdravstveno stanje koje nalaže drugačije. Iako možemo živjeti s relativno niskim unosom proteina, postoji dovoljno dokaza da veći unos doprinosi razvoju bolje fizičke kondicije i poboljšanju općeg zdravlja.
Koliko brzo ćete osjetiti primjetno poboljšanje uvelike ovisi o tome koliko je vaše zdravlje na početku i koliko su loše bile vaše prehrambene navike u prošlosti.
Naslovna fotografija – Shutterstock.com
Izvor:
https://www.vichiro.com/wellness-nutrition/food-combinations-and-more
