Skromni „sultan swinga“ – Mark Knopfler

Svaki dobar gitarista zna da jedna nota odsvirana iz „duše“ može reći puno toga, te da su brzina i tišina samo pomoćni alati za uljepšavanje pjesme. Zna da se emocija i tehnika trebaju vješto kombinovati da bi se stvorio upečatljiv stil, te da je pjesma važnija od samog izvođača. Skromnost je muzičaru često najbolji prijatelj, publika uvijek treba da poželi da čuje još.

Mark Knopfler rođen je na današnji dan, 12. august 1949. u Glasgowu, u Škotskoj. Otac mu je bio arhitekt, porijeklom židov iz Mađarske, koji je svoju državu napustio iz političkih uvjerenja, a majka učiteljica iz Engleske. Odrastao je u siromašnoj porodici koja si nije mogla priuštiti ni automobil ni televizor.

Knopflerovi su se preselili u Newcastle u Engleskoj kada je Marku bilo sedam godina, a kao dijete je od oca učio da svira klavir i violinu. „Samo bih svirao po sluhu, a čim bi postalo komplikovano, bio sam u nevolji“, rekao je Knopfler za Rolling Stone. Kao i mnogi inovativni rock muzičari, Knopfler ne čita note. “Idem po sluhu. Ne mogu povezati muziku s tim tačkicama. Kada mi je bilo oko osam godina, čuo sam svog ujaka Kingsleya kako svira boogie-woogie. To je bila jedna od najljepših stvari koje sam ikada čuo. Ta tri akorda, logika toga… Tako da sam jednostavno svirao boogie-woogie na klaviru, i izluđivao sve oko sebe.”

Kao tinejdžeru, otac mu je pokušao potaknuti interesovanje za muziku dajući mu električnu Fender gitaru. Nažalost, njegov otac nije znao da mu je potrebno i pojačalo za istu. Umjesto da razočara oca, Knopfler je pokušao pojačati gitaru preko porodičnog radija, potpuno ga uništivši.

Knopfler je kuću napustio sa 17 godina i otišao da studira novinarstvo, a potom je dvije godine radio kao mladi reporter za Yorkshire Evening Post, te pisao recenzije za lokalne bendove.

„Volio sam muziku, ali sam mrzio pisanje – nisam bio stvoren za kritičara rock and rolla“, izjavio je svojevremeno Knopfler. Posljednji članak koji je napisao za novine je bila osmrtnica Jimija Hendrixa. „Bio sam zapanjen. Ne sjećam se šta sam napisao. Napisao sam par rečenica, ostavio novine i napio se“. Novinarsko iskustvo dalo je Knopfleru perspektivu koja mu je dobro poslužila, naročito u pisanju tekstova društvenog karaktera. „Naučiš kako funkcioniše društvo, kako funkcioniše posao. Suočiš se sa životom i smrti“, izjavio je jednom za People.

Knopfler se vratio u školu i stekao diplomu iz engleskog na Univerzitetu u Leedsu 1973. Kasnije je mu je obrazovanje iz književnosti poslužilo i kao inspiracija za na neke od tekstova, a među njegovim omiljenim bili su William Shakespeare, Raymond Chandler i Metafizički pjesnici.

“Na dan kad sam završio univerzitet, otišao sam u London i pridružio se bendu – i odmah završio potpuno bez para, razveden (od svoje prve žene), prodavao sam gitare da preživim.”

Muzičar koji se borio, preselio se u sobu u kojoj nije bilo grijanja i spavao je na nosilima ambulantnih kola umjesto na krevetu. Napokon se odlučio zaposliti kao honorarni predavač engleskog jezika na koledžu Loughton za nešto stabilniju zaradu, gdje je radio do 1977.

U  tom periodu upoznao je basistu Johna Illsleya koji je radio na skladištu drva. Njih su dvojica osnovali bend koji će kasnije postati Dire Straits, sa Knopflerovim bratom Davidom na ritam gitari i Pickom Withersom na bubnjevima.

Grupa je uvjerila lokalnog disk džokeja da pusti pjesmu s njihovog demo snimka pod nazivom „Sultans of Swing“, što je rezultiralo potpisivanjem ugovora s diskografskom kućom Vertigo.

Godine 1978. Dire Straits izdaju svoj istoimeni prvijenac. Sljedeće godine, nakon što su Dire Straits objavili svoj drugi album, „Communique„, Knopfler je svirao gitaru na albumima „Slow Train Coming“ Boba Dylana i „Gaucho“ Steely Dana.

Mark Knopfler se našao u teškoj situaciji kada su on i njegov brat David počeli imati nesuglasice u bendu. Mark je prigovarao Davidu da nije dovoljno posvećen bendu, a prepucavanja su završila Davidovim odlaskom iz benda prije izdavanja njihovog sljedećeg albuma „Making Movies“.

Dire Straits su nastavili nastupati i snimati između ostalih projekata Marka Knopflera. Izdali su Love Over Gold 1982. i Twisting by the Pool, EP, 1983. Također su objavili Alchemy: Dire Straits Live 1984. Zatim je grupa postigla veliki svjetski uspjeh 1985. sa albumom „Brothers in Arms„. Album i singl “Money for Nothing” vinuli su se na vrhove svjetskih ljestvica, a album je prodat u više od 15 miliona primjeraka. Bend je osvojio nekoliko nagrada za album, singl i video.

Otprilike u to vrijeme, također, CD tehnologija je tek počela dolaziti na svoje. Marku je format CD-a bio vrlo privlačan jer mu je omogućio stvaranje dužih albuma, što je zauzvrat dovelo do složenije muzike i proširenih aranžmana i solaža. Prvo izdanje CD albuma Dire Straitsa, „Brothers in Arms“ iz 1985., bio je prvi CD koji je prodat u milionskim izdanjima .

Nakon što su Dire Straits postali globalne zvijezde, Knopfler je objavio njihov raspad 1988. “Mnogo je reportaža u novinama pisalo da smo najveći bend na svijetu,” rekao je Mark za Rolling Stone. “Tada nema naglaska na muzici; naglasak je stavljen na popularnost. Potreban mi je odmor.”

Nakon vrlo duge i veoma uspješne turneje, bend je napravio pauzu. Iako su imali nekoliko posebnih nastupa, poput onog za 70. rođendan Nelsona Mandele 1988. Knopfler se je posljednji put ujedinio s Johnom Illsleyem i drugim sastavom Dire Straitsa 1991. za album „On Every Street“. Album i turneja koja je uslijedila nisu bili tako dobro primljeni od strane publike kao njihovi prethodnici, a Dire Straitsi su se raspali 1995.

Knopfler je ranih osamdesetih proširio svoje polje dejstva, uplovivši u komponovanje muzike za film. Kao kompozitor flimske muzike, debitovao je 1983. na filmu „Lokalni heroj“. Soundtrack je osvojio nagradu Britanske akademije za film i televiziju. Knopflerova pjesma „Going Home“ kao singl sa soundtrack albuma također je osvojila nagradu za najbolju filmsku temu ili pjesmu na dodjeli nagrada Ivor Novello 1984.

Njegov rad na filmskoj muzici nastavio se godinama s filmovima kao što su Cal iz 1984., Comfort and Joy, također iz 1984. Napisao je i soundtracke za The Color of Money 1986., The Princess Bride 1987., Last Exit to Brooklyn 1990. , Wag the Dog 1998. i Metroland 1999. Njegova muzika je bila toliko tražena, da je Screenplaying, primjerak njegove muzike za filmove, objavljen 1993. godine.

Nakon Dire Straitsa, Mark se 1996. okrenuo solo karijeri i iza sebe ima uspješnih 10 solo albuma na kojima je zadržao svoj prepoznatljivi stil  – Golden Heart (1996), Sailing to Philadelphia (2000), The Ragpicker’s Dream (2002), Shangri-La (2004), Kill to Get Crimson (2007), Get Lucky (2009), Privateering (2012), Tracker (2015), Down the Road Wherever (2018) i najskorije objavljeni One Deep River (2024).

Nakon više od četrdeset godina pisanja, sviranja i snimanja muzike, Knopfler ne pokazuje namjeru da prestane. Ipak, on voli svoj posao. „Moj užitak u snimanju ploča se povećao s godinama. Volim pisati. Biti nadahnut, u nedostatku bolje riječi, jedan je od najboljih osjećaja koje možete imati…. To je za mene velika, veličanstvena avantura i volim biti dio nje.”, izjavio je Knopfler.

I mi volimo biti dio te avanture, te se nadamo da će ovaj sjajni muzičar nastaviti da stvara i dijeli svoju umjetnost sa nama.