Imam osjećaj da stalno govorim „jedi.“ I to ne zato jer imam dijete koje ne želi ništa jesti ili jer sam jedna od onih majki koji stalno trče s tanjurom oko djeteta, nego jer moje dijete voli kampirati ispred tanjura. Čak i kad kaže da je jako gladna.
Ovo nije tekst o djeci koja ništa ne jedu jer ništa ne vole jesti jer moje dijete jede sve (osim sira) i za dnevne obroke joj ne dajem ono za što znam da ne želi jesti, već se čak unaprijed dogovaramo oko toga što ćemo kuhati. Niti joj dajem velike porcije. Isto je i kad odemo u restoran. Sva vesela naruči hranu, kaže: mljac, baš sam gladna…
Ali.
Sjedne za stol, krene jesti i onda stane. Nema crtića da stane jer bulji u crtić. Bili su nekad prije i crtići pa sam ih ukinula upravo jer sam mislila da ne jede jer se zabulji. Ako nema crtića, ima priče pa krene pričati kako to već petogodišnjaci rade. Bez stajanja. Zabavna je jako i uživamo ju slušati, pričati s njom, svaki dan je nešto novo. No hrana se hladi i ubrzo će postati manje jestiva.
Jedi, ohladit će se juha, kažem. Uzme žlicu juhe.
Pa krene u igranje sa stvarima na stolu, s hranom, sva je vesela. Kad je upitam: je l’ ti se sviđa ručak?, kimne glavom, ponekad je to podsjeti da stavi drugu žlicu juhe u usta. I onda opet duga pauza.
A što je za desert?
Pojedi juhu, molim te, ohladit će ti se pa ti neće biti fina, ponovim tijekom idućih 15 minuta nekoliko puta tijekom koje se juha već ohladila i postala je ne tako dobra.
Ne tjeram je da jede hladnu juhu, ne bih ni ja to više s guštom jela. Ali osjećam poraz, pogotovo kad me nakon micanja tanjura odmah pita: A što je za desert?
Kako sam jedna od onih majki koje pokušavaju biti razumne i stavim se, što se kaže u njezine cipele, uvijek se pitam je li razlog što ne želi jesti to što je možda:
- maloprije popila punu čašu mlijeka ili soka
- pojela slatkiše ili porciju voća
- pospana, preumorna ili bolesna
Kad isključim te razloge kao potencijalnu prepreku da u želudac unese skuhanu i zdravu hranu, ne preostaje mi ništa doli da kažem to dosadno jedi. Češće zapravo budemo to ajmo jesti.
Naime, većinu jela jedemo zajedno, tako da nije sama za stolom i vidi kako ili ja ili oboje suprug i ja jedemo pa to ajmo jesti ima i neki društveni moment, zajedničko objedovanje. Ali to ajmo jesti znači da mi jedemo, a ona baš i ne. Ponekad moram ponoviti deset puta da se deset žlica stavi u usta.
Nekad odustanem i nakon dva puta jer mi se ne da slušati svoj glas, a i pomislim da dijete stvarno nije gladno, budi mi žao tjerati je.
Ne želim biti jedna od onih majki koje tjeraju svoju djecu da sjede za stolom dok ne dovrše jelo, makar to trajalo satima, jer ne želim da joj jelo predstavlja svojevrsnu kaznu. No ne želim biti ni mama koja će popustiti djetetu pred zdravim obrokom, da bi za pet minuta dobilo nešto slatko.
Barbarina kći Mina u restoranu (Foto: Privatna fotografija)
Nema slatkog ako nema zdravog
Jer mi se to dogodilo svaki put kad bih popustila misleći da dijete ipak nije gladno i ne može jesti iz nekog razloga. Mama, ja bih nešto slatko, uslijedilo bi nedugo nakon micanja tanjura punih hrane sa stola kad je dijete tvrdilo da nije gladno. Nasmijala bih se i rekla: Mislila sam da nisi gladna, uostalom slatko se jede za desert. Nema slatkog ako nema zdravog.
Razni pedagozi i nutricionisti savjetuju da se djeci dozvoljava da sami biraju hoće li jesti i koliko će jesti. Na roditeljima je da odluče što, gdje i kada se hrana nudi, a na djeci da odaberu jesu li gladna.
Ima logike, osim što ta metoda često završi unutarnjim lomljenjem živaca jer bi djeca najčešće samo jela desert. Ili pojedu tri žlice juhe ili 3 griza mesa pa traže desert – koji dolazi nakon zdravog jela. Ako daš tri kockice čokolade, ispadneš grozna osoba.
Dozvoljavati djeci da odlučuju baš o svemu vezano za hranu može biti put do roditeljskih frustracija i problema oko prehrane djeteta. Roditelj je ipak taj koji bi trebao voditi računa o zdravlju i odabiru namirnica za dijete, a ne da dijete diktira baš uvijek što bi taj dan jelo. Zar nije roditelj odgajatelj? Ne bi li mi ipak trebali postavlja neka pravila, neke smjernice, ne baš da samo glumo služavke koji rade raspored i kuhaju?
Moja logika je sljedeća: Ne možeš dobiti sladoled ako si pojela 3 žlice juhe. Jer ako ne možeš pojesti više od 3 žlice juhe, to znači da nisi gladna. Možda nije najbolja taktika oko prehrane, ali ne popuštam.
Dobivati pohvalu za svaku najnormalniju stvar na svijetu je smiješno
Može ne pojesti cijeli tanjur juhe ili mesa ili variva ili ribe. Jer ne želim da misli da uvijek mora potamaniti sve što joj se servira.
Može ne pojesti određenu hranu za koju znam da joj se ne sviđa. Ne treba nikog prisiljavati da jede ono što ne podnosi.
Nikad joj neću spominjati gladnu djecu u Africi koja bi sad htjela taj ručak, jer je i meni to išlo na živce kad bi mi mama govorila.
Neću je ni hvaliti jer je pojela pola tanjura nečega. Dobivati bravo za svaku najnormalniju stvar na svijetu je smiješno, još da naručimo i bend da zasvira?
Može ne jesti uopće kad joj dam jesti. Čak i nakon tri jedi.
Ali ne može za pola sata kukati da je gladna i žicati čokoladice i svašta.
A to što se osjećam grozno jer dnevno 10 puta kažem riječ jedi i meni govori da nešto ne radim baš dobro. Ili da nisam posve sigurna u tu svoju taktiku. Nisam, istina. Toliko je teorija danas o roditeljstvu da je teško biti siguran u išta. Sasvim je u redu pomisliti da se ne snalaziš i propitkivati svoje roditeljske tehnike i taktike.
Imate li koji koristan i konkretan savjet, a da nije pusti je cijeli dan gladnu pa da vidiš kako će navečer sve pojesti (ni ta metoda mi nije draga, kao ni ucjenjivanje s gladnom djecom iz Afrike), rado ću poslušati.
No svo zlo u ovom…Dabogda mi ovo jedi bio top problem u odgajanju.
Djeci ne treba savršena majka, nego dovoljno dobra majka
DNEVNIK.hr aplikaciju
