Fizika je starija od kemije, reći će svatko tko je bar malo upućen u povijest znanosti. Suvremena fizika počinje naime s Galilejem u 17., a suvremena kemija s Priestleyjem i Lavoisierom u 18. stoljeću. Na kraju, Joseph Priestley je napravio važan korak u zasnivanju moderne kemije time što je istraživao kemiju plinova, a to sigurno ne bi mogao bez djela svog prethodnika, Galilejeva učenika EvangelisteTorricellija koji je otac fizike plinova. Lavoisier se opet nastavlja na Newtona, jer – da kažemo do kraja – francuski je kemičar uveo Newtonov pojam mase u kemiju. I s time bi se svatko složio, da svemu tome nije prethodilo nešto drugo, a to je povijesno razdoblje koje je preobrazilo Europu. Ime tog razdoblja je renesansa.
Renesansa se nije ogledala samo u slikarstvu i kiparstvu, književnosti, arhitekturi i muzici – ona se ogledala i u kemiji. I to savršeno. Zašto to kažem? Kažem zato što se čovjek renesanse okreće čovjeku (humanizam) i prirodi; njegov je pogled bio okrenut svijetu, svakodnevnom životu i svakodnevnim potrebama ljudi, a ne nebu, Bogu i onome što slijedi nakon smrti. Tako je bilo i s (al)kemijom. Čovjeka-kemičara više ne zanima mistika pretvorbe tvari, ne zanima ga kamen mudraca i pravljenje zlata, nego želi upotrijebiti svoje znanje kemije u ljekarništvu (ijatrokemija) i metalurgiji te u svim drugim djelatnostima obrtnika i trgovca, a sve za stvarnu dobrobit čovjeka. I, eto, u to doba nemirnih duhova iz tiska izlazi u Leipzigu 1607. godine knjiga Triumph Wagen Antimonii, koja međutim postaje poznata širom Europe tek kada je 1646. prevedena na latinski pod naslovom Currus triumphalis antinonii.
Čime je antimon, široj javnosti gotovo nepoznat kemijski element, koji se po kemijskim svojstvima malo razlikuje od arsena (s kojim dijeli istu, 15. ili 5B skupinu periodnog sustava), zaslužio da ga se, na rimski način, slavi u trijumfu? Nakon pobjedonosnog pohoda vojskovođa bi se vraćao s ratnim plijenom – zlatom, srebrom, robovima – vozeći se na silnim blagom natovarenim trijumfalnim kolima (currus triumphalis) dok mu je rob šaptao u uho: „Memento mori“ – sjeti se da ćeš umrijeti, da si još uvijek smrtni čovjek, a ne besmrtni bog!
Autor Trijumfalnih antimonovih kola bio je Bazilij Valentin (Basileus Valentinus), ondašnjoj i današnjoj javnosti nepoznat njemački benediktinac. Danas znamo da se iza tog imena krio priređivač knjige Johann ThöldeHessenski, liječnik i rudarski nadzornik, koji je htio tuđim, izmišljenim imenom podići čitanost svoje knjige. Čudno? Pa i nije. I danas se znade dogoditi da znanstvenici, da bi podigli važnost svoga znanstvenog djela, dopisuju kao autore uvažene kolege bez njihova znanja i pristanka, pa čak i izmišljaju autore koji ne postoje (ghost author) – baš kao što je to činio Thölde u 17. stoljeću. No vratimo se antimonu.
Antimon je svoja trijumfalna najviše zaslužio primjenom u medicini i to ne nekim praškom, tinkturom ili čajem – nego čašom, peharom. U pehar od antimona nalilo bi se uvečer vino koje bi ujutro bolesnik popilo. Ne zato da njime povrati snagu, da napuni želudac, nego da ga isprazni. Antinom naime s vinskom kiselinom gradi sol, kalijev antimonov tartarat, K[(SbO)C2H4O6]·½ H2O, koja je emetik, dakle sredstvo za povraćanje. (Stoga se antimonova čaša zvala poculum emeticum, a sama sol tartarus emeticus – sriješ za bljuvanje.) Još je bolju metodu iznašao Franciscus Sylvius de la Boë iz 17. stoljeća. Pacijent je trebao progutati kuglicu antimona – i po potrebi ponoviti isti postupak s istom kuglicom. Kako su se u to doba sve bolesti liječile praktički na samo tri načina – povraćanjem, čišćenjem crijeva i puštanjem krvi – jasno je da je antimon držao jedan od triju stupova ondašnje medicine.
No to je tek početak priče o antimonu. Antimon ulazi i u sastav legure za lijevanje slova (vidi prethodni nastavak, članak o olovu). Ipak, njegova primjena seže mnogo dalje u prošlost, mnogo prije Gutenberga i Thöldea.
U antičko doba, posebice u Egiptu, bio je raširen običaj bojenja vjeđa crnom i zelenom bojom, ne toliko zbog ljepote – eh, moda radi svašta! – koliko radi zaštite od uroka, od „zlog pogleda“. Za to je služio prah minerala, poglavito zelenog malahita i crnog galenita ili antimonita (stibnita, antimonovog sjajnika). Od egipatske riječi stem, za crnu boju antimonita, nastala je grčka riječ stimi (ili stibbi) koja je poslije prešla u latinski (stibium), da bi isprva označavala antimonit (Sb2S3), a poslije i sam element, koji zahvaljujući tom, latinskom imenu ima simbol Sb. (Zanimljivo je da se antimon u prirodi nalazi i u elementarnom, samorodnom stanju.)
Antimon nije bio poznat od pamtivijeka (poput sedam metala simbolički povezanih sa sedam planeta), no poznavali su ga prvi kemičari, aleksandrijski protokemičari. Zvali su ga „olovom mudraca“ (plumbum sapientium) jer se legirao s olovom, kositrom i srebrom, bitno im mijenjajući svojstva. Kako se sa zlatom nije miješao, njime su se mogle ukloniti sve metalne primjese u tom plemenitom metalu. Stoga su ga zvali balneum regis – kraljevska kupka, zato jer je čistio, „kupao“ zlato, „kralja svih kovina“.
To je i razlog zašto je antimon mnogo zanimljiviji metalurzima nego kemičarima. Antimon s olovom (13 % Sb, 87 % Pb) gradi eutektičku smjesu s talištem od samo 251 oC (talište olova je 327, a antimona 630 oC). No nije riječ samo o eutektikumu. Legiranje olova antimonom povećava mu tvrdoću („tvrdo olovo“) i otpornost na koroziju, pa legure olova i antimona služe za izradu akumulatorskih ploča (elektroda) i streljiva. Slitina olova, kositra, bakra i antimona služi za izradu kliznih ležaja. Nekoć se pribor za jelo (kao zamjena za skupo srebro) izrađivao od slitine poznate kao Britania-metal, a to je bila smjesa bakra, kositra i antimona.
Tajna antimonova svojstva da korjenito mijenja prirodu metala leži dakako u kemiji. Većina legura se temelji na homogenom miješanju metala, na – da tako kažemo – otapanju metala jednog u drugom. No tako nije i s antimonom. On s drugim metalima gradi intermetalne spojeve, čudnog kemijskog sastava: PbSb, SbSn, Cu2Sb, Sb3Zn3, Sb3Zn, SbZn, da ne spominjemo minerale breithaubit (NiSb) i dikrasit („antimonovo srebro“), Ag2Sb. Štoviše, neki intermetalni spojevi (InSb, GaSb, AlSb) imaju poluvodička svojstva. Ukratko, antimon se nalazi svuda, ali uvijek je skriven, skriven u drugim metalima.
A što je s „pravom“ kemijom antimona? Malo je elemenata koji dokazuju kemijsku osnovanost periodnog sustava elemenata, ili – bolje rečeno – Mendeljejevljev zakon periodičnosti, bolje od antimona. Antimon leži u Mendeljejevljevoj tablici odmah ispod arsena i baš poput arsena ima dvije modifikacije, metalnu i nemetalnu (Sb4), koje se čak ni bojom ne razlikuju od arsenove metalne (sive) i nemetalne (žute, As4) modifikacije. Stibin, antimonov hidrid (SbH3), je poput arsina (AsH3) otrovan plin, te također ima intenzivan miris: arsin miriše na češnjak, a miris je stibina opisan kao „ogavan“, ma što to značilo. Im još: grijanjem oba plina nastaje na staklu tanak sloj metala (arsenovo i antimonovo zrcalo), koje služi za njihovo dokazivanje, posebice u slučaju namjernog ili nenamjernog trovanja.
I tu bi bio kraj priče da nije jedne (ne)zgode iz studentskih dana. U praktikumu kvalitativne kemijske analize trebali smo dokazati, između ostalog, nalazi li se u uzorku antimon ili arsen. Oba su se elementa taložila na dnu epruvete u obliku sivog praha. Sivi prah antimona nije bilo moguće okom razlikovati od sivog praha arsena. Moglo ih se razlikovati, dakako, kemijskim reakcijama, no neka je studentica našla prečac. Probala ih je jezikom: „Antimon ima metalni okus, a arsen je ljut“. Hvala dragome Bogu, njezinu „analitičku metodu“ nisu prihvatili njezini kolege, a ona je napustila studij već nakon prve godine. To joj je, vjerujem, spasilo život.
Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.
Datum i vrijeme objave: 11.03.2026 – 06:24 sati
